Hrvatski preslikani institucionalni okvir zapadne liberalne demokracije ispražnjen je od ikakvog ideološkog sadržaja. Potraga za osobnim bogaćenjem odavno je postala najviši cilj i općeprihvaćeni svjetonazor, stoga „demokratski“ izabrani političari, sve češće, svoj osobni interes smatraju najvažnijom dimenzijom sudjelovanja u političkom životu.
U danima pred “Oluju”, dan pobjede i nacionalne zahvalnosti, dan kojim slavimo i hrvatsku državnost, nije loše prisjetiti se povijesti tranzicije hrvatskog društva i pokušati odgovoriti na pitanje: je li odabir političkih, poglavito ekonomskih modela usvojenih pod diktatom međunarodne zajednice rezultirao uspješnom i stabilnom Hrvatskom? Hrvatska je, kako u nedavno objavljenom članku “Hrvatska, Rusija i balkanska velika igra” (Croatia, Russia, and Balkan Great Game) piše “Foreign police”, zemlja čija politička stabilnost ima dalekosežne implikacije za Sjedinjene Države i za Europsku uniju, trenutno je najvažniji saveznik Zapada u borbi protiv ruske ekspanzije u regiji. Iako je samo godinu dana ranije, “Ekonomist”, Hrvatsku nazvao “ekonomski i politički izgubljenim slučajem”, autor, Dagmar Skrpec, navodi kako nova centristička Vlada premijera Plenkovića kao i predsjednica, uživaju povjerenje zapadnih mentora. Nesumnjivo, Hrvatska stabilnost je geopolitički vrlo važna, njezina disfunkcionalnost može poremetiti ravnotežu ionako klimave EU i utjecati na pogoršanje situacije na Balkanu koju obilježavaju narasli gospodarski problemi, politička korupcija i rastući nacionalizam. No, je li Hrvatska uistinu stabilna zemlja, postoje li izazovi koji mogu voditi njezinoj destabilizaciji?
Hrvatska je trenutno europska turistička “zvijezda”, međutim unatoč broju turista i prihodu od turizma, Hrvatska je među članicama Europske unije s najvećim rastom javnog duga, Statistički podaci o padu broja nezaposlenih, ali i zaposlenih, poprilično su zbunjivi i zapravo se ne mogu logički objasniti. Dok je rast zaposlenosti na razini Europske unije (uglavnom zapadnoeuropskih zemalja) na rekordnoj razini, Hrvatska, na žalost, dijeli sudbinu Latvije, Rumunjske i Litve, u kojima zaposlenost kontinuirano opada, što najviše govori o karakteru imperijalnih politika naših zapadnih pokrovitelja. Naime, bez obzira na statistiku, svaki imalo ozbiljni analitičar može odmah vidjeti kako je nezaposlenost i nedostatak kvalitetnih radnih mjesta, jedan od najozbiljnijih problema Hrvatske. Posebno brine izrazita nezaposlenost stručnih ljudi koju prati i odljev kadrova (odljev mozgova) prema zemljama bogatog Zapada. U razdoblju od 2011. do 2016., prema procjenama demografa Stjepana Šterca, iz Hrvatske se prosječno godišnje iseljavalo oko 40 000 ljudi.
Naravno, za stanje hrvatskog gospodarstva razlozi su brojni: od krize unutar Europske unije u kojoj realna gospodarska aktivnost, usprkos povremenim oscilacijama, zapravo stagnira. Svakako, zemlje članice Europske unije nemaju iste gospodarske poteškoće: bogate zemlje europske jezgre suočene su s problemima održivosti modela socijalne države, posebno u uvjetima financijske krize i opadajućih prihoda od poreza. Države članice europske poluperiferije i periferije, suočavaju se s bitno težim problemima: njihov gospodarski rast godinama je ovisan o inozemnom priljevu kapitala, trenutno ih karakterizira izrazita zaduženost i visok deficit središnje države. U fokusu znanstvene rasprave sve je više prostorna paralela koja ukazuje na nejednaki razvoj europskog kapitalizma, pri čemu se krizne zemlje pojavljuju kao labaratorij neoliberalizma. Naime, matrica europske krizne politike osmišljena kroz “politiku štednje” brutalno se realizira u zemljama europske poluperiferije i periferije kojima su propisane brojne mjere “šok terapije” podvedene pod tzv. strukturne reforme. Ono što postaje sve jasnije jest, kako poduzete mjere koje ciljaju na stabilizaciju i poticanje ekonomskog rasta europskog juga (starih mediteranskih članica) ili europskog istoka (novih članica EU) dovode do ogromne nejednakosti između bogatih zemalja europske jezgre i njezine periferije. Promovirana politika štednje uglavnom snažno štiti interese gospodarski snažnijih država članica i krupnog financijskog i korporativnog kapitala. Nejednakost raspodjele – što je jedan od središnjih uzroka krize – sve se više zaoštrava!
Hrvatska je, naravno, dio iste priče! Subjektivne slabosti same Hrvatske, poput nepovoljne strukture, produktivnosti i konkurentnosti domaće industrije i poljoprivrede, ogromna vanjska zaduženost, kao i nesnalaženje političkih elita, samo su dio nepovoljnih unutarnjih pokazatelja, koji determiniraju ukupnu sliku države i društva. Ipak, političku, ekonomsku i socijalnu situaciju u zemlji nemoguće je analizirati, a da se pri tom ne uzmu u obzir modeli i mehanizmi utjecaja međunarodnih aktera: Europske komisije (EC), međunarodnih financijskih institucija: poglavito Međunarodnog monetarnog fonda (IMF) i Svjetske banke (WB), kao i vodećih članica EU i SAD-a koje su uvijek, svaka na svoj način, a vođene geopolitičkim i ekonomskim interesima snažno utjecale na hrvatsku politiku. Svi nabrojani globalni akteri, stoga neizostavno snose odgovornost za stanje u kojem se danas nalazi Hrvatska.
Naime, većina ciljeva hrvatske vanjske, ali i unutarnje politike izravno je ovisila o potpori međunarodnih aktera: međunarodno priznanje, teritorijalna cjelovitost i reintegracija, odabir tranzicijske strategije do ritma pristupanja euroatlantskim organizacijama. Posebno se proces integriranja u Europsku uniju i NATO, kao oblik europeizacije hrvatskog društva, odvijao primjenom načela uvjetovanosti (Kopenhaški kriteriji), dakle, pod snažnim utjecajem globalnih aktera koji su postavljali zahtjeve s ciljem transformacije političkih institucija i javnih politika, harmonizacije zakonodavstva s pravnom stečevinom EU-a, ali i usvajanja tzv. „europskih vrijednosti“, koje su neobičnim spojem normi nediskriminacije, tolerancije, rodne jednakosti, tržišnog gospodarstva, pravde i solidarnosti, za turbulentnu Hrvatsku zapravo postale izazov. Preduvjet ulaska u EU bilo je usvajanje “acquis communautairea”, a budući da o sadržaju europske pravne stečevine za nove članice nema pregovora, te se ista usvaja u cjelosti, hrvatski se nacionalni pravni sustav “uskladio” na način copy paste europskog zakonodavstva, pri čemu su vještine hrvatskih pregovarača, od kojih se očekivalo da tijekom pregovora nametnu raspravu o specifičnostima hrvatskog društva, slabo došle do izražaja.
Dok se u prošlosti širenje imperijalnih modela vlasti kao i političke kulture, odvijalo kroz ratove i otvorenu kolonizaciju, suvremeni obrasci europeizacije isključuju prisilu – oni se zasnivaju na privlačnosti soft powera EU, tj. na “atraktivnosti modela koji nude europske institucije, procesi, akteri i vrijednosti te o racionalnom prihvaćanju komparativnih prednosti takvih institucionalnih aranžmana u odnosu na postojeće, domaće, neeuropske” (Grubiša, 2006.). Međutim, oni, kao i u prošlosti, neizostavno znače destrukciju ili bar napuštanje tradicionalnih vrijednosti, a često rezultiraju istim posljedicama po društvo: potkopavanjem zajedništva, konfrontacijama i sukobima te destabilizacijom političkih modela vlasti. Stoga, postmoderni geopolitički diskurs koji objedinjuje mantre širenja demokracije, ljudskih prava i slobodnih tržišta, primjenjen na Hrvatsku kao novu članicu Europske unije, ali i ostale zemlje regije koje se nastoje pridružiti, obilježen je neizostavnim (ponekad i nasilnim) prihvaćanjem zapadnih vrijednosti s ciljem geopolitičke i geoekonomske integracije Europe pod kapom Zapada. Ponekad je prihvaćanje određenih modernizacijskih trendova, posebno promocija prava gay zajednica, bilo razlogom snažnih pritisaka međunarodne zajednice ili bolje rečeno, snažnih otpora unutar hrvatskog društva koji su kontinuirano potkopavali ionako nedovoljnu koherentnost i povjerenje i vodili prema novim društvenim podjelama. Istovremeno, agresivna politizacija vrijednosnih pitanja, poput legalizacije istospolnih brakova, koju nameće EU, potiskuje raspravu o stvarnim dometima ekonomske i socijalne krize.
Hrvatska je od proglašenja svoje nezavisnosti 1991.g. bila kontinuirano usmjerena na vanjskopolitički cilj pridruživanja euroatlantskim organizacijama: NATO-u i EU, oko čega je gotovo uvijek postojao nacionalni konsenzus, odnosno suglasje političkih elita. Upravo zato, politički zahtjevi Europske unije i NATO-a, koji su vremenom poprimili okvir politike uvjetovanosti i snažnih diplomatskih pritisaka, uglavnom nisu bili propitivani, jer su građani, ali i političke elite pridruživanje euroatlantskim integracijama doživjeli kao komplot mogućnosti: redefiniranja nacionalnog identiteta u okvirima Zapada (“pobjeći“ s Balkana), kao jamstvo teritorijalnog integriteta Hrvatske koji je eskalacijom ratnih zbivanja bio ozbiljno ugrožen, ali poslije, i kao jamstvo demokratske stabilnosti i obećanja bolje budućnosti koja je neizostavno trebala voditi gospodarskom blagostanju i prosperitetu. Stoga je (geo)politika proširenja (izvoza demokracije) upakirana pod logom „širenja demokracije i ljudskih prava“ u Hrvatskoj prihvaćena objeručke pri čemu je sveobuhvatna tranzicija kroz koju je trebalo proći shvaćena tek kao bolan proces transformacije političkog i ekonomskog poretka, ali i sustava društvenih vrijednosti na kraju kojeg je stajalo obećanje prosperiteta ili „svjetla budućnost“: ulazak u Europsku uniju i NATO. Fatamorgana uspješnog dovršetka europskih integracija amortizirala je provedbu često preteških političkih zahtjeva Europske unije koje su slijedili i drugi međunarodni akteri, a koji su, bez uvažavanja specifičnosti gospodarskih i političkih okolnosti, gotovo u pravilu snažno destabilizirali legitimno izabranu vlast, ali bili i uzrokom dubokih vrijednosnih diferencijacija u društvu („kulturni“ ratovi). Analizom političkih, ekonomskih i posebno kulturoloških zahtjeva koji su se često kosili s normama kulture i društva, može se zaključiti kako je međunarodna zajednica bitno otežala stabilizaciju i hrvatske države i društva.
Povijest tranzicije i transformacije hrvatskog političkog sustava jest povijest izgradnje političkih institucija, od kojih neke, poput političkih stranaka ili pravosudnih institucija i danas pate od dječjih bolesti demokracije. Izgradnja parlamentarne demokracije u Hrvatskoj, kao političkog sustava „bez alternative“, odvijala se u okvirima autoritativnog poretka (u mnogome uvjetovanog brutalnom agresijom na Hrvatsku tj. ratnim i poratnim okolnostima društva, tek izašlog iz jednopartijskog komunističkog ustroja jugoslavenske federacije) prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana. Hrvatska iz tog vremena baštini probleme ljudskih i manjinskih prava, odnosa prema susjedima, suradnje s Međunarodnim kaznenim sudom u Haagu, te niz drugih, zbog kojih je kontinuirano bila izložena različitim praksama vanjskog utjecaja i pritisaka, ali u rješavanju kojih su sve posttuđmanovske vlade postale “ovisne“ o savjetima i uputama međunarodne zajednice, poglavito SAD-a i Europske unije.
Posebno je Poglavlje 23: pravosuđe i temeljna prava, nakon otvaranja pristupnih pregovora 2005.g., postalo kamen spoticanja u odnosima Hrvatske i Europske unije. Uz zahtjeve da se okončaju istrage protiv ratnih zločinaca, osobito je „borba protiv korupcije“ postala dominantna tema u međusobnim odnosima. Hrvatska je godinama na ljestvici visokokoruptivnih zemalja unatoč činjenici kako je domaća korupcija zapravo snažno izazvana i potpomognuta koruptivnim postupcima vodećih zemalja Europske unije. Pregled sudskih postupaka koji se u Hrvatskoj vode zbog korupcije na razini vlade, u pravilu uključuje strane banke i korporacije. Iako su prema Izvješću Europske komisije o suzbijanju korupcije, iz veljače 2014.g., Njemačka i Austrija svrstane među zemlje s najmanjim indeksom percepcije korupcije, ostaje nepobitna činjenica kako su banke i korporacije upravo tih dviju zemalja najodgovornije za korumpiranje hrvatskih političara pri preuzimanju poslova i imovine u Hrvatskoj.
Kampanja „borbe protiv korupcije“, pozivajući se na najšira demokratska načela ponašanja, ciljano je u Hrvatskoj podigla razinu nepovjerenja u svaku političku i društvenu instituciju. Javna uprava, javno zdravstvo, javno obrazovanje, sustavno se karakteriziraju kao neradnici, korumpirani paraziti ili kao oni koji leže na državnim jaslama. Javno dobro i javni interes u novom političkom diskursu postaju nelegitimni i podvrgnuti su sumnji za korupciju. Nakon zatvaranja bivšeg premijera, ministara i drugih visokih državnih dužnosnika, trebalo bi se zapitati o prirodi političkog sustava koju smo s preporukom globalnih aktera o “kraju povijesti“ s povjerenjem usvojili. Je li raširena korupcija tek posljedica devijantnog mentaliteta Hrvata kao i svih ostalih naroda jugoistočne Europe ili zapravo alat velikih korporacijskih i financijskih institucija koje lešinare oko slabih država regije s ciljem privatizacije i preuzimanja njihovih javnih dobara i nacionalnog bogatstva? Jesu li domaći političari, čijim izoliranim uhićenjima svjedočimo, tek njihove klijentelističke skupine? Naime, kako navodi Igor Lasić u članku Akcija “Agram“ i korijeni korupcije, “socijalno-darvinistička strukturiranost Europske unije nužno potiče korumpiranost u zemljama njezine periferije…kako bi proces njihove kolonizacije bio priveden kraju.” Lasić elaborira primjer austrijske, a potom njemačke Hypo banke, tog “istaknutog pilona korupcije u Hrvatskoj,“ uz koju su vezane gotovo sve procesuirane korupcijske afere u Hrvatskoj, zbog financijskih malverzacija putem kojih je banka ovladala ogromnim brojem nekretnina ali i drugih resursa ne samo u Hrvatskoj, već i šire u regiji. Međutim, osim par efektnih sudskih postupaka protiv menadžera Hypo banke koji su se vodili u Austriji i Njemačkoj, “enormna šteta počinjena hrvatskoj i drugim balkanskim ekonomijama nikada nije kompenzirana.“
To, naravno, nije prioritet Europske komisije niti drugih globalnih aktera koji kroje pravila igre u Hrvatskoj. Snažan pritisak za nastavkom i jačanjem „borbe protiv korupcije“, rezultirao je činjenicom kako je proces političkog i gospodarskog odlučivanja faktički izuzet iz nadležnosti hrvatskih vlada, koje, izložene pritiscima međunarodnih institucija, zapravo nemaju kapacitet upravljanja društvenim razvojem. Političke elite u nedostatku vlastitih strateških vizija i sposobnosti njihove implementacije, razvoj “prepuštaju“ izvanjskim akterima kao ključnim financijerima ili stihijno pojedinim djelovima poslovnog sektora. Postdemokratski koncept javne uprave o kojem govori Colin Crouch u knjizi „Postdemokracija: političke i poslovne elite u 21.st.“, moguće je analizirati i na primjeru Hrvatske. Naime, “privatizirajuća država koncentrira političku moć u elipsi: u ograničenoj središnjoj jezgri koja prije svega uzajamno djeluje sa sebi ravnom elitom u sektoru privatnog kapitala.” Stoga je borba protiv korupcije uvjek usmjerena na javni sektor, koji izvrgnut vrlo suptilnim metodama mjera štednje ili šok terapije, zapravo postaje objekt privatizacije i izvor obilnih profita međunarodnog financijskog i korporativnog kapitala. Slijedeći korak uključuje inzistiranje na vladavini zakona, pravnoj državi, pričemu krupni kapital ima neobično značajnu ulogu u kreiranju zakona, predlaganju javnih politika i uspostavi obrazaca pregovaranja koji prije svega uvažavaju poslovne interese kapitala i lobističkih interesnih grupa.
Politika u Hrvatskoj uistinu ima obilježja postdemokracije, jer preslikani institucionalni okvir zapadne liberalne demokracije zapravo ostaje bez koncepta, ispražnjen od ikakvog ideološkog sadržaja. Potraga za osobnim bogaćenjem odavno je postala najviši cilj i općeprihvaćeni svjetonazor, stoga „demokratski“ izabrani političari, sve češće, svoj osobni interes smatraju najvažnijom dimenzijom sudjelovanja u političkom životu. Upravo je to temelj uzleta moći i kohezije poduzetničkih, korporacijskih i financijskih elita koje imaju nepobitan utjecaj na smjer gospodarskog ali i društvenog razvoja Hrvatske.
0 komentara