dr. sc. Jadranka Polović: NOVA TURSKA VANJSKA POLITIKA I BALKAN (2)

U Istanbul sam sletjela u kasnim noćnim satima, samo nekoliko trenutaka prije 19. svibnja, dana sjećanja na Mustafu Kemala Ataturka koji se u Turskoj službeno slavi kao Dan mladih i sporta. Ovaj nacionalni praznik popraćen je brojnim državnim ceremonijama i sportskim događanjima, njime se zapravo obilježava početak turske nezavisnosti, koja je izborena ratom od 1919. – 1923. godine, a time i nastanak moderne Turske. Turske nacionalne zastave ogromnih dimenzija postavljene su posvuda: na zgradama vladine i lokalne administracije, trgovinama, hotelima, restoranima, ali i na domovima običnih ljudi.

Ono što odmah upada u oči je činjenica, da su Turci uistinu ponosni na svoju nacionalnost i domovinu, bez obzira vole li Erdogana ili ne. Iako kemalizam (ideološki koncept nacionalne i sekularne države zapadnoeuropskog tipa kojeg je utemeljio Kemal-paša Ataturk, 1881-1938) predstavlja i dalje službenu državnu ideologiju koja oblikuje stavove i inspirira način života mnogih Turkinja i Turaka, ipak temeljna načela, tzv. Šest strijela (republikanizam, reformizam, nacionalizam, populizam, sekularizam i etatizam), postupno slabe pod sve izraženijim utjecajem novih političkih elita koji tursko društvo oblikuju u atmosferi društvenog konzervativizma i na postulatima islamskog morala. Ataturk je ukinuo monarhiju i kalifat, nizom reformi do tada nezamislivih u islamskom svijetu priskrbio si je titulu utemeljitelja moderne Turske. Gotovo preko noći proveo je sveopću modernizaciju, preslikavajući zapadni model na do tada tradicionalno islamsko društvo: zabranio je nošenje fesa i feredže, žene je u političkim pravima izjednačio s muškarcima, arapsko pismo zamijenio je latinicom… Ataturkova revolucija suvremenoj je Turskoj ostavila u „amanet“ i naslijeđe koje se temelji na beskompromisnom sekularizmu (laicizmu) i asimilacijskom turskom nacionalizmu prema kojem svi građani Turske, bez obzira na svoje etničko podrijetlo, pripadaju turskoj naciji (Tanasković, Neoosmanizam – povratak Turske na Balkan, Službeni glasnik, Bg., 2011)).

Sadašnji moćni vođa Turske, Recep Tayyip Erdogan, Ataturkovog kulta ili naslijeđa ne želi se riješiti što je bilo sasvim vidljivo i tijekom proslave spomenutog praznika. Potpredsjednik Vlade, Bekir Bozdag na tweeteru je objavio: „S poštovanjem i zahvalnošću sjećamo se svih naših mučenika i svih naših junaka koji su se borili kako bi spasili našu domovinu od invazije neprijatelja i osigurali neovisnost naše zajednice i domovine“, Turski ministar unutarnjih poslova, Suleyman Soylu, naglasio je kako je „u tijeku borba za budućnost naše generacije i naše zemlje“.

Istanbul, najmnogoljudniji turski grad s gotovo petnaest milijuna stanovnika (18,5% ukupnog turskog stanovništva), čija se populacija u posljednjih pet godina povećala za milijun) sa zaprepašćujućim brojem turista, sigurno spada u najmoćniji dio 80 milijunske države koja godinama pokušava postati članica Europske unije. Turska je zahtjev za članstvom u EU podnijela davne 1987. godine, međutim, kako „fancy“ države Europske unije s visoka gledaju na Tursku kao neeuropsku državu, budući da se najveći dio njezine površine nalazi na azijskom kontinentu, a u međuvremenu su joj našli još niz zamjerki: autoritarni način vladanja turskog predsjednika Erdogana, vanjskopolitičke sporove s Grčkom i Armenijom, te zasigurno činjenicu da se radi o muslimanskoj državi, prijam u „vrijednosnu zajednicu“ europskih naroda postao je naprosto nemoguća kategorija. Ipak, Turci žive sasvim solidno i bez članstva u Europskoj uniji. U posljednjih deset godina Turska je udvostručila BDP koji je krajem 2017.g. iznosio 861 milijardu dolara, odnosno 11 tisuća dolata po glavi stanovnika. Iako je turska lira oslabila, a gospodarski rast se usporio, investicijski je bum ipak očit na svakom koraku. Nije teško naći posao, poglavito ukoliko imate diplomu uglednog fakulteta, u turizmu je zaposleno domaće stanovništvo, iznajmiti, čak i kupiti stan nije preteško, režije su, za hrvatske prilike, smiješno niske. Cijene hrane, odjeće, restorantskih i hotelskih usluga su bitno niže nego u Hrvatskoj. Sigurnosni problemi, kao i nedavno iskustvo brojnih terorističkih napada (2015.) shvaćaju se krajnje ozbiljno (Turska je pod mjerama izvanrednog stanja): policija je posvuda, a sigurnosne provjere potpuno su normalne prilikom ulaska u kakvu instituciju ili shooping centar. Uglavnom, „nove“ članice Europske unije – Rumunjska, Bugarska i Hrvatska, ali i neke „stare“, poput Grčke i Italije mogu joj samo zavidjeti!

Naime, zahvaljujući upornom odbijanju EU-a, Turska se odlučila za jedino moguće rješenje – vlastitu suverenističku nacionalnu politiku. Takav vanjskopolitički smijer postao je vidljiv već nakon završetka Hladnog rata, kada se stvorio sigurnosni vakuum u Europi, osobito u kontekstu ratova na prostoru bivše Jugoslavije. Turska politika desetljećima nastoji ostvariti politički, gospodarski, ali i vojni utjecaj na zemlje u njezinom „širem susjedstvu“ koje su nekada pripadale Osmanskom carstvu (na države Zakavkazja, Središnje Azije, Bliskog istoka i Balkana). Ovakav politički smijer posthladnoratovske Turske nije tek Erdoganov „izum“, on se sasvim jasno očitavao u vrijeme predsjednikovanja Turguta Ozala (1989-1993), Sulejmana Demirela (1993-2000), Abdulaha Gula (2007 -2014), i, naravno, Recepa Tayyipa Erdogana.





Turska je danas velika regionalna sila koja uvelike „kroji“ prilike na Bliskom istoku, ali sve više i na Balkanu. Naime, turska vanjska politika, utemeljena na geopolitičkoj doktrini „strategijske dubine“ i revalorizaciji ideoloških postignuća nekadašnjeg Osmanskog carstva, ciljano je usmjerena na otklanjanje turske ovisnosti o Zapadu (o EU i NATO-u), istovremeno i na stvaranje novih saveza s Rusijom, Iranom i Kinom. Prema geopolitičkom konceptu, izloženom u knjizi Ahmeta Davutoglua (Strategic Depth: Turkey’s International Position, 2001)), koja je, inače, poslužila kao platforma za novu tursku vanjsku politiku početkom 21. st., Turska je središnja država Euroazije koja posjeduje ogroman politički potencijal. Naravno, sve to zahtjeva izgradnju novog identiteta svjetske sile i time oblikovanje nove aktivne vanjske politike, poglavito prema Kavkazu, Srednjoj Aziji, Bliskom istoku i Balkanu, područjima koja se teritorijalno poklapaju s oblastima nekadašnjeg Osmanskog carstva.

Na prostoru Balkana Turska već dugo (ali postupno) jača svoj ekonomski ali i strateški politički utjecaj. Dugi niz godina, oslanjanjem na muslimanske zajednice na prostoru Balkana, sada sve više i kroz uspješne ekonomske i političke veze sa Srbijom, Turska se na prostoru regije nastoji etablirati kao dominantna regionalna sila. Turska se politika u svom prodoru prema regiji koristi instrumentima uspješnog soft powera (meke moći). Brojnim je investicijama praktično oživjela nerazvijene djelove Srbije. U posljednje dvije godine osnovano je 230 poduzeća s većinskim turskim kapitalom, a najavljena su i krupna infrastrukturna ulaganja – od prometnica do energetike koje bi Turska financirala vrlo povoljnim kreditima. Turska ulaganja značajna su i u drugim djelovima regije, pa i u Hrvatskoj, u kojoj Turci „pokoravaju“ sektor turizma.

Sve to, naravno, brine Europsku uniju kao i Sjedinjene Države. Stoga je, na upravo završenom summitu u Sofiji, naglašena geopolitička dimenzija proširenja EU na Zapadni Balkan. Predsjednik Europskog vijeća, Donald Tusk odnose EU-a i zapadnog Balkana smjestio je u kontekst geopolitičkog izbora, naglasivši pri tom kako je zapadni Balkan sastavni dio Europe, stoga ne postoji „Plan B“. Francuski predsjednik Macron bio je određeniji, uz maligni ruski, sada je riječ i o malignom turskom utjecaju: „Zapadni Balkan treba „usidriti“ u EU, bilo bi vrlo loše ako bi se regija okrenula Rusiji ili Turskoj koja u posljednje vrijeme bitno povećava svoju gospodarsku, političku, vjersku i kulturnu nazočnost na Balkanu“. Vodeće članice EU-a vrlo su podozrive prema Erdoganovom posjetu Sarajevu u kojem je održao predizborni skup u organizaciji Unije turskih europskih demokrata (UETD), organizacije, koja u Europi sasvim otvoreno zastupa interese Erdoganove AKP. Kako prenosi DW, Unija odnedavno na prostoru Balkana ima svoju sestrinsku organizaciju – Uniju europsko-balkanskih demokrata (UEBD), osnovanu u veljači 2018. godine. Riječ je o predizbornom skupu, dijelu kampanje za novi mandat Erdogana na čelu Turske. Iako je Bosna i Hercegovina definitivno na listi Erdoganovih prioriteta, Sarajevo ipak nije bilo prvi izbor za održavanje ovog skupa. Naime, svi pokušaji da se predizborne kampanje organiziraju u Njemačkoj, Austriji ili Nizozemskoj okončani su zabranama lokalnih vlasti, zbog čega se Erdogan odlučio za Sarajevo. Predizborni skup u Sarajevu nesumnjivo je „turskom sultanu“ osigurao prostor za mobilizaciju birača u dijaspori, ali i pružio mogućnost demonstracije svog utjecaja na Balkanu. Međutim, kako izvještava BBC, Bosnu i Hercegovinu u listopadu ove godine čekaju izbori koji su i dalje vrlo diskutabilni zbog izbornih zakona po kojima bi trebali biti provedeni. U tom smislu Erdoganov politički skup u Sarajevu svakako znači i početak domaće izborne utrke, odnosno početak kampanje SDA i Bakira Izetbegovića.





Gospodarski odnosi Turske i BiH u stalnom su usponu, a tijekom ovog radnog posjeta potpisano je i pismo namjere za izgradnju autoceste Sarajevo-Beograd preko Tuzle, s odvojkom za Novi Pazar. Turski je predsjednik istaknuo tursku potporu izgradnji infrastrukture cijele regije, vjeruje kako će turske tvrtke raditi na projektima infrastrukture u Bosni i Hercegovini. Erdogan je, međutim, naglasio i važnost (geo)političkih odnosa u regiji, pri čemu je implementacija trojnih mehanizama između Turske, Srbije i Hrvatske od presudne važnosti za stabilnost regije.

U kolikoj mjeri će Bosna i Hercegovina, time i regija, postati prostor Erdoganova utjecaja ostaje za vidjeti. Naime, svega dan nakon posjeta oglasio se sarajevski Dnevni Avaz s naslovnicom – Skandalozana gesta turskog predsjednika: Erdogan u Sarajevu s pozdravom Muslimanskom Bratstvu. Naime, na brojnim fotografijama s predsjedavajućim BiH, Bakirom Izetbegovićem, ali već i ranije, s predsjednikom Srbije, Aleksandrom Vučićem, Erdogan se koristi pozdravom koji simbolizira Muslimansko bratstvo, prema navodima Dnevnog Avaza – terorističkom organizacijom u UAE i Saudijskoj Arabiji, uskoro i u SAD-u. (Ta je organizacija proglašena terorističkom i u nekim drugim zemljama, poput Egipta i Ruske Federacije, op. a.) Je li ovo znači kako se za prevlast nad muslimanskim zajednicama u regiji Erdoganov koncept još uvijek „kemalističkog“ islama, čak i u formi neoosmanizma, zapravo, sukobljava sa selefizmom kojeg u regiju kontinuirano „uvozi“ Saudijska Arabija?

dr. sc. Jadranka Polović: TURSKA GEOPOLITIČKA STRATEŠKA DUBINA (1)

 

 

 

 

 

Komentari

komentar

0 komentara

You may also like