dr. sc. Jadranka Polović: NJEMAČKA: PREKINUTI PREGOVORI – ŠTO SLIJEDI

Nakon što su propali pregovori o sastavljanju nove vlade, započeti 18. listopada, Njemačku je zahvatila duboka politička kriza, svakako najveća od Drugog svjetskog rata. Naime, nastojanja kancelarke Angele Merkel za formiranjem koalicijske vlade i osiguranje još jednog svog – četvrtog mandata, završili su neuspjehom. Iako je koalicijski blok Angele Merkel CDU-CSU još uvijek najsnažnija politička opcija koja je na proteklim parlamentarnim izborima, održanim u rujnu, osvojila 33% glasova, dakle relativnu većinu, „pobjednici“ su, zapravo, doživjeli ozbiljan neuspjeh, što je potvrdila i sama kancelarka koja vidljivo nikako nije bila zadovoljna brojem osvojenih mandata. Kršćansko demokratska unija (CDU) ostvarila je najlošiji izborni rezultat još od 1949.g., a presudila je, čini se, kancelarkina politika „otvorenih vrata“, koja je Njemačku suočila s rekordnim priljevom migranata, time i brojnim, poglavito sigurnosnim izazovima. Na neuspjeh koalicijskog bloka (CDU-CSU) zasigurno je utjecao i izrazito loš izborni rezultat koalicijskog partnera Kršćansko socijalne unije (CSU) u Bavarskoj kojom je neupitno vladala od 1957. g. (najmanje 10% manje glasova u odnosu na 2013.). Općenito, koalicijski je blok CDU-CSU znatno podbacio u odnosu na izbore 2013.g., a njihovih preko milijun glasova uzeli su, prije svega, Alternativa za Njemačku (AfD) i Liberali (FDP-u). Izlaznost na izbore bila je zbilja visoka (iznad 75%) – pravo glasa u Njemačkoj ima preko 61 milijun glasača, od kojih je novih bilo oko tri milijuna.

I Socijaldemokratska stranka (SPD) kao najstarija aktivna politička stranka s osvojenih 20,5% glasova, zabilježila je rekordno loš rezultat. Njihovih 500 tisuća glasova preseljeno je AfD. Razočaran izbornim neuspjehom, čelnik Martin Schulz najavio je odlazak u oporbu, čime je kancelarki „zatvorio“ vrata prema jednoj od mogućih opcija za sastavljanje vlade. Također, i njemačka Stranka ljevice izgubila je preko 40 000 glasova koji su migrirali prema AfD. Dok su velike i etablirane stranke izgubile oko 14% glasova, pravi pobjednici njemačkih parlamentarnih izbora 2017.g. postale su male stranke – FDP, Zeleni, te svakako AfD, zbog čega se njemački parlament po prvi put nakon 60 godina sastoji od sedam klubova zastupnika.

Iako je Angela Merkel odmah nakon izbora izjavila kako „protiv nas ne može biti formirana niti jedna vlada“, činjenica je da je sastavljanje nove vlade za Angelu Merkel postao veliki, možda i nepremostiv izazov. Naime, već u postizbornoj raspravi, na prvom kanalu nacionalne televizije, došao je do izražaja gotovo potpuni nesklad u stavovima lidera FDP-a, Christiana Lindera i šefice Zelenih, Katrin Goring Ekart, čije suprotstavljene agende o ekologiji, nuklearkama, razvoju industrije, strukturi EU, ali i migrantima nikako nisu išli u prilog stabilnoj budućnosti Jamajka koalicije. Prema riječima Merkel, nova je vlada trebala biti sastavljena do Božića, međutim, već tada, kancelarka, promišljajući o svjetonazorskim razlikama između ključnih političkih aktera unutar koalicije, nije isključila mogućnost novih izbora.

S aspekta hrvatskog iskustva o postizbornom procesu sastavljanja vlada, koji sve češće uključuje nevjerojatne vratolomije i nemoguće, ponekad krajnje nemoralne koalicije, uistinu je teško razumijeti zbog čega kancelarka, kojoj ponovljeni parlamentarni izbori zaista mogu zapečatiti političku budućnost, nema ili ne može sama sebi stvoriti manevarski prostor za četvrti mandat. Zbog čega je Christian Linder, čelnik Liberala (FDP), odlučio prekinuti pregovore i time zemlju doveo u stanje političke neizvjesnosti? Zbog čega npr. Martin Schulz, čelnik SPD-a, dosadašnji koalicijski partner odbija ponovno koalirati, zbog čega ne želi podržati manjinsku vladu i naposlijetku – zašto priziva nove izbore?

U odnosu na hrvatsku političku praksu (svatko sa svakim), njemački politički sustav izgrađen je na premisi da „radno sposobna vlada vrijedi više od stranačkih ideoloških razmatranja i prosudbi“, stoga postupak formiranja vlade nije ograničen isključivo pravnim propisima, već je itekako podložan političkim konzultacijama. Istinska politika odvija se u „fazi prethodnog postupka“ u kojoj se vode razgovori između koalicijskih partnera na način da se usklađuju programi i nalaze kompromisi, nakon čega slijedi potpisivanje koalicijskog sporazuma koji ima esencijalnu važnost za buduću zakonodavnu djelatnost parlamentarne većine, time i vlade. Naime, u Njemačkoj su sve koalicijske vlade od 1969.g. sklopile prethodni koalicijski sporazum koji, kao politički dogovor stranačkih čelnika, novog kancelara izrijekom obvezuje da ne predloži niti jednu značajnu mjeru koja bi bila protivna stavovima koalicijskih partnera.

Upravo u ovoj običajnoj praksi valja tražiti razloge prekinutih pregovora tijekom kojih su „isplivale“ sve nepremostive svjetonazorske i identitetske razlike, za sada, nesuđenih koalicijskih partnera. Nekoliko spornih točaka – od ekologije (smanjenje emisije CO2), solidarne takse za istočnu Njemačku, razlika u stavovima prema ekonomskim slobodama i neograničenom kretanju kapitala, odnosa prema EU i NATO-u, posvađalo je Jamajka koaliciju, međutim, svakako najspornije je bilo temeljno pitanje koje danas polarizira Njemačku – odnos prema migrantima. Dok je CSU zahtijevao uvođenje limita od 200 000 migranata godišnje te se protivio mogućnosti spajanja obitelji, u čemu je bio podržan od strane FDP-a, Zeleni, koji stoje na ekofeminističkoj platformi, u skladu s vlastitim poimanjem ljudskih prava, inzistirali su na znatno otvorenijoj migracijskoj politici. Iako su nešto kasnije upravo Zeleni bili spremni prihvatiti gornju imigracijsku granicu, kao i zadržavanje migranata u hot spotovima – Alžir, Tunis i Maroko (sigurne zemlje porijekla), u zamjenu za dozvolu obiteljske reunifikacije, lider Liberala, Christian Linder, naprasno je odustao, time i prekinuo pregovore. Iznimno nepovjerenje proizašlo iz potpune neusklađenost programskih platformi FDP-a i Zelenih predstavljalo je točku razdora.

Njemačkom nastavlja upravljati aktualna koalicija Merkelinih konzervativaca (CDU/CSU) i socijaldemokrata (SPD) kao tehnička (manjinska vlada). Na potezu je predsjednik države Frank Walter Steinmeier koji inače obnaša reprezentativnu i ceremonijalnu funkciju, međutim, u ovim, za Njemačku neuobičajenim trenucima političke krize i potrebe spašavanja demokratskog procesa, njegova uloga postaje iznimno važna, ali ipak nije svemoguća. Naime, prema njemačkom Ustavu (čl. 63) izbor kancelara sada postaje podložan pravnoj proceduri koja se odvija u tri koraka: 1.) glasanje o prijedlogu predsjednika SR Njemačke koji predlaže kandidata za kancelara, a za njegov je izbor potrebna kancelarska većina (većina svih prisutnih zastupnika) 2.) ako propadne, što je sada izvjesno, slijedi glasanje o prijedlogu Predsjednika Bundestaga za što je potrebna apsolutna većina i 3.) posljedna, krizna faza, u kojoj predsjednik države, temeljem relativne većine, može imenovati manjinskog kancelara ili raspisati nove izbore. Ono što je specifično za njemački politički sustav je da odluka predsjednika države o imenovanju manjinskog kancelara ovisi isključivo o sposobnosti parlamentarnih stranaka da surađuju s kancelarom manjinske vlade. Dakle, nužna je odgovornost svih političkih aktera, a spremnost parlamentarnih stranaka na suradnju, preduvjet je stabilnog političkog sustava, nešto je što „čelična lady“ njemačke politike ovog puta nije imala.

Predsjedniku Steinmeiru predstoji nekoliko opcija:

1. Budući da postoji realna mogućnost da bi novi parlamentarni izbori potpuno promijenili njemačku političku scenu, jer bi na njima mogla profitirati Alternativa za Njemačku, predsjednik Steinmeir će nastaviti vršiti snažan pritisak na Schulza i SPD, čiji je član, da odustane od gore spomenutih stavova – povlačenja u oporbu, odbijanje pružanja potpore manjinskoj vladi, novi izbori. Već u ponedjeljak, intenzivno se razgovaralo o ponavljanju aktualne „velike koalicije“ (CDU/CSU/SPD). U tom scenariju postoji nekoliko problema: u SPD-u su procijenili da ih je koalicija s konzervativcima Angele Merkel stajala katastrofalnog rezultata na izborima u rujnu. Stranka je, stoga, pred velikim kadrovskim promjenama, ali i usvajanjem novih strateških odrednica zbog čega su se namjeravali povući u oporbu i u miru „odraditi posao“.

2. Novi krug pregovora s Jamajka koalicijom, budući da bi, moguće, novi izbori ovu svjetonazorski raznoliku ekipu mogli ponovno dovesti za pregovarački stol, ukoliko nisu spremni vlast predati AFD-u. „Bolje je ne vladati, nego vladati pogrešno, rekao je Christian Lindner nakon što je proglasio prekid pregovora o koaliciji, ali mu je predsjednik Steinmeier uzvratio da se kandidirao za političku odgovornost koja mu je „pala u ruke“, stoga je treba i preuzeti.

U suvremenoj, poslijeratnoj Njemačkoj nije zabilježena situacija ponovnog raspisivanja parlamentarnih izbora, niti je postojala manjinska vlada. Njemačka doživljava snažan prosperitet, njezino je gospodarstvo u usponu (mnogi spominju i pregrijavanje), ipak, ova politička nestabilnost, koju Njemačka zapravo nije poznavala, izravna je posljedica politike Angele Merkel koja je 2015.g. širom otvorila vrata migrantima, nakon čega je u Njemačku pristiglo više od 1,5 milijuna  novih tražitelja azila. Relativna pobjeda koalicije CDU-CSU (33%) za Merkel je bila pirova pobjeda, mnogi smatraju da je izravno odgovorna za najlošiji izborni rezultat u povijesti stranke. Svi se slažu da Merkelica treba preuzeti osobnu odgovornost. U svakom slučaju, kako navodi današnji Spiegel, neuspješan završetak ovih pregovora o formiranju vlade zapravo je označio kraj stila vladanja kancelarke Merkel. Navodi da je spasio zemlju od moguće vlade „bez vizije i ambicija“, međutim istovremeno političku budućnost Angele Merkel postavlja kao važno pitanje. Ovo je nesumnjiivo početak kraja njenje karijere kao kancelarke, budući da je ogromna politička moć kojom je raspolagala naprosto „isparila“. „Činilo se da jedino ona može hendlati između enviromentalista i free-trade fetishista, međutim to je sada već povijest. Kriza njemačke demokracije je zapravo Merkeličina kriza“, navodi Spiegel (slobodan prijevod autorice).

Zanimljivo je da je Merkeličin pad uslijedio s padom potpore administracije Sjedinjenih Država. Ipak, Europska će unija svakako djelovati i snažnim pritiscima izvana utjecati na političke aktere kako bi se u Njemačkoj formirala stabilna vlada. Njemačka je nesumnjivo vodeća država u Europi, njezin najjači i najstabilniji oslonac, a za zapadni Balkan jedna od ključnih zemalja koja usmjerava proces proširenja. Angela Merkel svakako je neupitna liderica Europske unije, prvenstveno zbog slabog autoriteta predstavnika europskih institucija koji su, zapravo, no name političari. Za EU, Merkel je na neki način koheziijski faktor pa bi njenim odlaskom došlo do napuštanja politike koja je do sada vođena u Europi, što osobno smatram dobrom opcijom. Hoće li Europa njenim odlaskom skrenuti udesno, hoće li Macron bez nje moći „odvrtiti“ svoje planove o preobrazbi Europe, ostaje otvoreno pitanje. Kako je rekao jedan kolega: „ Merkel je prošlost koja spletom okolnosti još nije završila“.

Izvori:

·         Kostandinov, Biljana: Formiranje vlade u razvijenim parlamentarnim demokracijama – SR Njemačka i Velika Britanija, Zbornik pravnog fakulteta u Zagrebu,Vol.65, 12/2015

·         http://www.spiegel.de/international/germany/commentary-german-coalition-collapse-the-end-of-merkel-a-1179542.html