dr. sc. Jadranka Polović: MOŽE LI VOJNA NEUTRALNOST U REGIJI BITI ODABIR? (1)

Srbija

Gotovo tri godine prije, John Kery, tadašnji američki državni tajnik u administraciji predsjednika Obame, navijestio je da će se Srbija vrlo skoro naći na „liniji vatre“ između Washingtona i Moskve. U skladu s ovom futurističkom najavom, Srbija je danas pod snažnim diplomatskim pritiscima velikih sila, ali i njihovih „proxy“ partnera, kako u regiji tako i šire (Ukrajina), s ciljem slamanja njezine vanjskopolitičke pozicije koja se temelji na zanimljivom, ali teško održivom odabiru srpskog predsjednika Aleksandra Vučića. Naime, vojnu neutralnost i ravnotežu u odnosima sa Sjedinjenim Državama i Rusijom, Vučić pokušava održati i kompromisnim kadrovskim riješenjima – premijerka Ana Brnabić, deklarirana lezbejka, koja je karijeru gradila i u MMF-u, „odabir“ je Amerike, dok su npr. ministar vanjskih poslova, Ivica Dačić ili ministar obrane, Aleksandar Vulin, više nego naklonjeni Rusiji. Međutim, velike sile nisu sklone tek tako odustati, najblaže rečeno, od usmjeravanja političkih i gospodarskih procesa u regiji, zbog čega se geopolitički važna Srbija nalazi pod dvostrukim pritiscima – s jedne strane SAD-a i Europske unije prema kojoj ide, a s druge strane Rusije.

Zaokupljene geopolitičkim preustrojem Bliskog istoka, Sjedinjene su Države, nakon 2000.g, na Balkanu bile prisutne posredno, kroz djelovanje savezničkih aktera koji provode politiku proširenja sigurnosnog (NATO), te ekonomskog poretka (EU, MMF), a uz pomoć kojih se regija politički konstituira kao zapadna vrijednost. Međutim, nakon što je Rusija svojom novom vanjskom politikom prema regiji postupno počela širiti svoj utjecaj u regiji, administracija Donalda Trumpa ponovno je preuzela izravnu inicijativu (Crna Gora, Makedonija, Kosovo). S čvrstom namjerom da spriječe pokušaje Moskve u širenju svog utjecaja na Balkanu, Sjedinjene su Države pojačale svoje aktivnosti u regiji koje za sada uključuju, pored nametanja određenih kadrovskih rješenja državama Zapadnog Balkana, te snažnih izravnih pritisaka na vlade kako bi se distancirale od političkog i ekonomskog (prvenstveno energetskog) utjecaja Rusije na Balkanu, svakako i raznovrsne aspekte meke moći (soft power), prvenstveno usmjerene na financijsku i logističku potporu prozapadnoj opoziciji, pri čemu su nevladine organizacije nezaobilazan instrument strategije.

SAD su se dugo oslanjale na EU, međutim, nakon neuspjeha (propasti) njezinih vanjskopolitičkih ambicija u Siriji, Ukrajini, ali i na Balkanu, postavlja se pitanje, postoji li Europska unija još uvijek kao globalni ali i regionalni čimbenik? Naime, njezine liberalne „vrijednosti“ sve su manje primamljive, što vodi degradaciji moći EU-a i njezinih institucija, te procvatu nacionalno-suverenističkih pokreta, što će u budućnosti voditi prema stvaranju neformalnih i formalnih političkih i ekonomskih saveza koji će Europu, time i regiju, moguće udaljavati od danas prevladavajuće atlantističke agende i ideologije. Sjedinjene Države su svjesne da slabljenje utjecaja EU-a na zemlje Zapadnog Balkana može biti iskorišteno od strane Rusije i Kine za jačanje njihovog geopolitičkog i geoekonomskog utjecaja u regiji.

To je regionalni kontekst u kojem Srbija nastoji balansirati između Zapada i Rusije. Iako je od 2012.g. u statusu kandidatkinje za članstvo u Europsku uniju, Srbija tvrdoglavo inzistira na vojnoj neutralnosti, čemu nikako ne ide u prilog njezino sigurnosno okruženje. Naime, Srbija je okružena članicama NATO-a – Hrvatska, Mađarska, Crna Gora, Bugarska i Rumunjska, a snage NATO-a snažno su prisutne i na Kosovu (KFOR, Bondsteel) i Makedoniji, što se svakako reflektira na njezin geopolitički položaj. Nadalje, Srbija je i članica Partnerstva za mir (PFP) i provodi reformu vojnog i sigurnosnog sustava prema zahtjevima i standardima NATO-a, međutim, istovremeno gradi i čvrste veze s Euroazijskom ekonomskom unijom (Sporazum o slobodnoj trgovini s Rusijom kao i s Turskom, ulazak u bescarinsku zonu slobodne trgovine…), članica je Snaga zajedničke sigurnosti (zajedničke vojna suradnja vojne vježbe, naoružavanje…). Srbija ima status promatrača u Organizaciji kolektivne sigurnosti (CSTO – Collective Security Treaty Organisation), a ono što osobito smeta Sjedinjene Države, je činjenica da je Srbija odbila primijeniti režim sankcija prema Rusiji.

Srbija je jako podijeljena u svom nacionalnom biću! Dok većina građana želi biti dio Europske unije, Srbi ipak teško zaboravljaju neke konkretne poteze Zapada prema njima – bombardiranje NATO-a 1999., kao i izravnu potporu samostalnosti Crne Gore (2005.) i Kosova (2008.), čija je posljedica teritorijalno dekomponiranje ili “sužavanje“ Srbije. Srbija je, također, trenutno izložena prijedlozima (ili zahtijevima?) da trampi teritorije na jugu Srbije (Međveđa, Bujanovac) za Sjever Kosova. Bez obzira što su Crna Gora i Makedonija već u okrilju Zapada, te što se radi o jednoj od najsiromašnijih europskih država, za Sjedinjene Države nova geopolitička arhitektura regije nije posložena bez ovladavanja nad suverenitetom Srbije. Stoga je za očekivati da će ideološki i vojni pritisak na države regije koje još nisu članice NATO-a jačati, pri čemu će crescendo propagandne kampanje anti-ruske histerije svakako korisno poslužiti tome cilju.





U regionalnu „veliku igru“ u kojoj je Srbija balansirajući, ali slabi geopolitički igrač koji nastoji inzistirati na neutralnosti (čitaj neovisnosti), nedavno se umiješao i turski predsjednik Erdogan. Unatoč činjenici da su Srbija i Turska prirodni geopolitički rivali čiji se geostrateški interesi zapravo razlikuju, specifičnost trenutnih međunarodnih konstelacija rezultirala je taktičkim približavanjem dviju zemalja, osobito na području energetike ali i drugih ekonomskih investicija. Turska, koja pretendira da postane euroazijska regionalna sila, kao država prolazi kroz ozbiljnu geopolitičku tranziciju – od posvećene saveznice NATO-a i vječne kandidatkinje za prijam u EU, Erdogan se sve više okreće prema savezništvu s Rusijom. Dogovor je moguć i na Balkanu: dok Turska sanja Otomanski imperij i obnovu moći u regiji, Srbija vidi mogućnost da uz pomoć turskog utjecaja trajno pacificira djelove muslimanskog stanovništva, osobito na Sandžaku i u BiH čiji je utjecaj destabilizirajući po njezine nacionalne interese. („Zelena transferzala“ ili tzv. „Islamski luk“ pojam je koji se odnosi na niz teritorija naseljenih balkanskim muslimanima – Turska, Bugarska, Makedonija, Albanija, Sandžak, Kosovo i Bosna i Hercegovina). Vučićeva strategija trajnog pomirenja Srbije i Bošnjačkih muslimana savršeno se uklopila u Tursku viziju regije. Nadalje, Srbiji odgovara i da Turska jača svoj vjerski utjecaj, koji je ipak bitno različit od utjecaja Saudijske Arabije i njezine vehabijske interpretacije islama koji se snažno osjeti u BiH i na Kosovu. Erdogan, suočen sa separatističkim težnjama Kurda, u ovom se trenutku protivi velikoalbanskim pretenzijama.

Iako pridruživanje Srbije Europskoj uniji za Rusiju uopće nije sporno, njezina vojno-sigurnosna orijentacija predstavlja problem i za SAD, kao i za Moskvu. Za Srbiju, koja se našla pod snažnim pritiscima američke (i europske) politike, u ovom je trenutku možda najveći izazov kako reći ne Vladimiru Putinu. Brojni američki misionari – od Viktorije Nuland, Joea Bydena, senatora Rona Jonsona do Hoyt Brian Yea, u protekloj su godini hodočastili Beograd nastojeći ga prisiliti na geopolitički zaokret. Kao što je američki veleposlanik u Beogradu, Kyle Scott, kao stalni komentator političkog života u Srbiji odavno skinuo „diplomatske rukavice“, i Hoyt Yee, zamjenik pomoćnika državnog tajnika SAD-a, nedavno je sasvim otvoreno iznio možda i posljednju ponudu State Departmenta Srbiji. Hoyt Yee je diplomat s iskustvom na Balkanu, bio je zamjenik američkog veleposlanika u Zagrebu, te pred referendum o samostalnosti Crne Gore, 2006.g., veleposlanik u Podgorici, mogući je i novi veleposlanik u Makedoniji. Naime, njegova poruka srpskom premijeru Aleksandru Vučiću, da Srbija ne može sjediti na „dvije stolice“, podigla je veliku prašinu u Beogradu, poglavito zbog izrazito nediplomatske prakse kojom se vrši pritisak na lidera jedne suverene zemlje. Hoyt, za kojeg Milorad Dodik kaže „ko da je neki đavo“, ubrzo se ispričao, navodeći, kako njegova izjava nije bila ultimatum niti upozorenje, već samo savjet kako bi Srbija ubrzala put prema EU. Nakon izjave da Rusija zloupotrebljava Srbiju kako bi izazvala kaos i rat na Balkanu, ukrajinski je veleposlanik u Beogradu, Oleksandar Aleksandrović, postao persona non grata te je povučen u Kijev na konzultacije budući da je nediplomatski otvorio pitanje učešća srpskih plaćenika na ruskoj strani u ratnim sukobima u Ukrajini. Ovaj diplomatski rat koji se vodi u Srbiji, dodatno je potpalio Aleksandar Čepurin, ruski veleposlanik u Srbiji koji je profesionalno izvrijeđao Hoyta, rekavši, da je pozornost koju su srpski mediji pridali njegovim izjavama pretjerana, budući da se radi o „sedamdeset petom zamjeniku dvadeset četvrtog pomoćnika zamjenika ministra vanjskih poslova SAD-a“ koji uz to „nije ni susreo Donalda Trumpa, kao ni Rexa Tillersona jer su to različite razine“. Izjave ruskog veleposlanika snažno su osudili predstavnici srpske prozapadne opozicije (Saša Janković, Dragan Šutanovac, Nenad Čanak, Vuk Jeremić, Boris Tadić i Saša Radulović), navodeći, da Srbija ne planira postati „ruska gubernija“ i da se država konačno treba opredijeliti, zapravo, bez fige u džepu usmjeriti prema članstvu u EU.

Postaje očito kako za politiku balansiranja između dviju sila i ostajanja na poziciji vojne neutralnosti, Aleksandru Vučiću preostaje sve manji manevarski prostor. Naime, Srbija je trenutno u već viđenom statusu država na koje se Amerika fokusirala. Iako bi samo koju godinu prije, humanitarna intervencija s ciljem zaštite ljudskih prava i demokracije vjerovatno bila izgledno rješenje, iskustvo neuspjeha u Siriji, kao i neuspjeh u organizaciji vojnog puča u Turskoj, svakako utječe na pristup američke administracije koji će nesumnjivo biti odmjereniji. Tako je npr. američka Agencija za međunarodni razvoj (USAID) namijenila dva milijuna dolara za potporu nevladinom sektoru Srbije s ciljem povećanja informiranosti, širenja demokratskih vrijednosti, zaštite ljudskih prava itd. Namjera je financiranje aktivnosti prozapadno orijentirane oporbe i korištenje njezinog potencijala za kreiranje unutarnjeg sukoba. Upravljanje ovim procesima preuzima regionalni ured USAID-a smješten u Prištini, a ruski ministar vanjskih poslova, upličući se dodatno u unutarnja zbivanja u Srbiji, usporedio je trenutnu situaciju u zemlji s prilikama u Ukrajini pred Majdan.





 

Komentari

komentar

0 komentara

You may also like