dr. sc. Jadranka Polović: MOBILNOST RADNE SNAGE KAO TEMELJNA VRIJEDNOST EU: PRISILNI NOMADI ILI NOVI EUROPSKI PREKARIJAT

Europske vrednote ili ideološki temelj politike proširenja kojima je Europska unija gospodarstva novih članica predala na milost i nemilost svjetskom kapitalu (neoimperijalistički gen) je nešto o čemu se u Hrvatskoj ne smije raspravljati, budući da vam se odmah nalijepi etiketa „populiste“.

Trenutni sukob između predsjednice Grabar Kitarović i premijera Plenkovića većina „lijevo-liberalnih“ analitičara smjestila je u kontekst unutarnjopolitičkih rasprava ili prepucavanja državnog vrha, koji zbog specifičnih, osobnih interesa ili animoziteta ne uspijeva postići konsenzus o ključnim problemima u Hrvatskoj. Generalni prigovor predsjednici je da je svojim zahtjevima, ali i žestokim istupima već počela kampanju za nove predsjedničke izbore, stoga je pitanje, priprema li se predsjednica za novi mandat ili možda, još gore, sprema li se preuzeti HDZ.

Treba reći kako je predsjednica otvorila raspravu o najvažnijim pitanjima hrvatskog društva koja bi, neizostavno, trebala biti predmet predsjedničke ili parlamentarne kampanje, ali, na žalost, i sastavni dio politike vlade koja se njima uporno odbija baviti. Ova tema, međutim, izlazi iz okvira domaće, unutarnje politike, a jako se tiče politike Europske unije koja odavno njeguje, a kroz politiku „više brzina“ nastoji i institucionalizirati podjelu EU-a na zemlje bogate jezgre (Njemačka, Austrija, Francuska, zemlje Beneluxa i Skandinavije), koje još uvijek uživaju visoku razinu standarda: građani imaju plaće s kojima se može „preživjeti“, platiti režije, kupiti hranu, izaći u restoran i putovati, kao i brojne socijalne povlastice – besplatno obrazovanje, višu razinu zdravstvenih usluga, socijalne naknade (koje uživaju i imigranti); južnu Europu ili europsku poluperiferiju (Grčka, Italija, Portugal i Španjolska): zemlje izložene stalnom naletu migranata, društva destabilizirana mjerama štednje po receptu Angele Merkel, i na kraju „novu“ Europu: Rumunjsku, Bugarsku, Hrvatsku kojima možemo pridružiti i  baltičke zemlje, a koje karakterizira, uza sve druge nevolje koje im je donijelo članstvo u Europskoj uniji i iznimna depopulacija, odnosno iseljavanje stručnog i visokoobrazovanog stanovništva u naponu radne snage. Države članice Višegradske skupine ( Mađarska, Poljska, Češka i Slovačka) nisu osobito impresionirane Bruxellesom, često odbijaju njihove e-mailove, odnosno direktive, čemu mogu zahvaliti svoju gospodarsku, političku, kao i socijalnu stabilnost.

„Demografsko pitanje je pitanje svih pitanja. Mi smo zbog masovnog iseljavanja u izvanrednom stanju, stoga se traže izvanredne mjere. Treba dobro razmisliti o prijedlogu proračuna za sljedeću godinu“, izjavila je predsjednica Grabar-Kitarović u studenom 2017. Na 25. savjetovanju Hrvatskog društva ekonomista u Opatiji upozorila je na manjkavosti domaćeg gospodarstva, lošu strukturu zaposlenih, nizak standard i demografske probleme, zbog čega je zahtijevala i sazivanje zajedničke sjednice Vlade na temu demografije i blokiranih što je premijer odbio. I konačno, prije nekoliko dana, tijekom predavanja „Pet godina hrvatskog članstva u EU: do sada učinjeno i pogled unaprijed“ koje je održala u Bruxellessu, u Centru za europsku politiku, predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović usudila se izreći notornu činjenicu, kako je Europska unija u cjelini profitirala od članstva Hrvatske, dok Hrvatska to nije niti nakon pet godina poslije pristupanja, i istakla kako jedna od europskih vrednota – sloboda kretanja / mobilnost ljudi trenutačno ne ide u prilog Hrvatskoj zbog velikog odljeva ljudi.

Europske vrednote ili ideološki temelj politike proširenja kojima je Europska unija gospodarstva novih članica predala na milost i nemilost svjetskom kapitalu (neoimperijalistički gen) je nešto o čemu se u Hrvatskoj ne smije raspravljati, budući da vam se odmah nalijepi etiketa „populiste“. Mobilnost radne snage, odnosno stručnih i visokoobrazovanih ljudi koji blokirani, u dugovima, u potrazi za poslom (najčešće ispod razine postignutih kvalifikacija) u pravilu ogorčeni i uz muku napuštaju Hrvatsku, predstavlja po vjerovanju euroelite i dalje „bazičnu vrijednost“. Naime, putovanje bez putovnice po državama članicama EU odavno je već predstavljeno kao maksimalni doseg slobode i prednosti članstva u Europskoj uniji. Iako je jasno kako se radi o izlizanoj ideološkoj mantri, ipak razloge i posljedice mobilnosti „ljudskog kapitala“ nepotrebno je, gotovo zabranjeno propitivati.

Ja ću se ipak usuditi demistificirati četiri temeljne slobode (vrijednosti) Europske unije: slobodu kretanja kapitala, roba, usluga i ljudi (radne snage) koje nisu nikakve vrijednosti, već temeljni postulati zloglasne neoliberalne ekonomije, koja je u perifernim zemljama EU-a (u koje spada i Hrvatska) postala politička racionalnost, nimalo propitivani način normativnog upravljanja koji favorizira kapital moćnih, razvijenih zemalja, potkopava proizvodnju i resurse novih članica, obezvrjeđuje vrijednost rada, zaposlene pretvara u prekarijat i sprječava države da osiguraju osnovne potrebe za svoje stanovništvo. Neoliberalizam je u potpunosti oslobodio kapital bilo kakvih ograničenja, stega ili moralnih vrijednosti, ekonomizirao demokraciju i politiku općenito, i oblikovao „politički sustav koji je određen hijerarhijom – kapital, tržište, gospodarstvo i na dnu ljudi, sve više traženi kao potrošači, manje kao proizvođači“ (Z. Mršić, Samouništavanje i novi početak Europe, Kamenjar, 04/12/2017). Unatoč propagandi domaće političke elite, Europska je unija (svima je postalo jasno) tek vazalna tvorevina korporativnog kapitala koji uz pomoć MMF-a, Svjetske banke i Svjetske trgovinske organizacije svoju moć osigurava putem kontrole tržišta roba i usluga, financijskog tržišta, tržišta informacija, ali i tržišta radne snage ili „ljudskog kapitala“.





Što se tiče Hrvatske, tajkunska privatizacija tijekom devedesetih definitivno je promijenila odnose moći i oslobodila kapital, međutim glavna se pljačka odvila u korist stranih korporacija koje su preuzele, zaključno s Agrokorom, sve što se moglo na domaćem tržištu. Preostaje još samo turizam, zarada od apartmana i ugostiteljske djelatnosti, kao i osobne nekretnine uskoro bi se mogli naći pod kontrolom velikih igrača – stranih agencija i velikih turističkih korporacija.  Za Hrvatsku je prvo desetljeće samostalnosti, u smislu gospodarskog razvoja jednako kao i za druge tranzicijske zemlje, zapravo “izgubljeno razvojno razdoblje“ (Bebek, Santini, 2008), međutim ne i za izvanjske aktere, tzv. investitore. Program „strukturnih reformi“ na kojem su inzistirali i još uvijek inzistiraju (privatizacija, deregulacija i liberalizacija) naši mentori – EU i MMF, značio je masovnu deindustrijalizaciju: zatvaranje industrijskih kapaciteta i provedbu politike stečajeva, kao i restrukturiranje i potpuno privatiziranje bankarskog sektora uz pomoć EBRD-a i Svjetske banke kako bi se olakšao ulazak inozemnih ulagača. Gospodarski rast ranih dvijetisućitih počinje se temeljiti na uvozu i razvoju uslužnog sektora, posebno trgovine, turizma i graditeljstva, dok ekspanzija izvanjskog kreditiranja generira  enormnu osobnu i opću potrošnju.

Danas je većina građana svjesna kako je Hrvatska postala nepovratno strukturalno ovisna o stranoj pomoći i stranim kreditima (potraga za investitorima i EU fondovima temeljne su „mantre“ vladajućih elita), što u najvećoj mjeri određuje njezinu sadašnjost, ali i budućnost.  David Harvey, istaknuti antropolog i socijalni teoretičar, u svojoj čuvenoj knjizi „Kratka povijest neoliberalizma“ navodi neka obilježja akumulacije kapitala putem izvlaštenja koja se prepoznaju i u Hrvatskoj.

·         Privatizacija i komodifikacija javne imovine predstavljaju jednu od ključnih značajki neoliberalnog projekta kojim se do sada netržišna područja javnih usluga svih vrsta, socijalne skrbi, obrazovanja, zdravstva, javnih institucija “pa čak i ratovanja“ otvaraju privatnom kapitalu. Cilj ovih procesa je transfer imovine iz javne u “privatne i klasno privilegirane domene.“





·         Financijalizacija kojom su financijske korporacije postale glavna središta redistributivnih aktivnosti putem špekulacije, prijevare i krađe. Naime, napuhivanje vrijednosti dionica, komadanje tvrtki i rasprodaja te nejasno pripajanje njenih djelova, poticanje dužničkog opterećenja, pljačkanje mirovinskih fondova, samo su dio raznovrnih aktivnosti financijskih mešetara poduzetih s ciljem izvlačenja vrijednosti. Brojne manipulacije ili špekulativne financijske transakcije koje karakteriziraju aktivnost financijskih institucija moguće su zahvaljujući procesima deregulacije i liberalizacije tržišta kapitala perifernih zemalja, pri čemu je uloga MMF-a i WTO-a nezamjenjiva.

·         Upravljanje i manipulacija krizama kao provjerena metoda podrazumijeva “dužničku klopku“ kao “primarni mehanizam akumulacije izvlaštenjem,“ putem kojeg se odvija transfer bogatstva iz zemalja u razvoju prema bogatim zemljama pri čemu su, opet, međunarodne financijske institucije postale ključne za provedbu takve politike. David Harvey smatra kako su dužničke krize zapravo namjerno izazvane i upravljane s ciljem redistribucije imovine. Pozivajući se na postojeće izračune, navodi kako su “narodi periferije“ od 1980.g. “svojim kreditorima u centru” proslijedili iznos viši od 4,6 bilijuna dolara, odnosno više od 50 Marshallovih planova.

·         Neoliberalni pritisak od strane globalnih aktera usmjeren je na smanjenje “regulacije“ posebno u području zaštite prava radnika, demontažu socijalne države, povećanja poreznog opterećenja građana, uz istovremeno porezno rasterećenje korporacija. Sintagma „fleksibilnost tržišta rada“, dobila je svoj izraz u formi novog Zakona o radu  usvojenom u srpnju 2014.g. Opći ishod nije veća zaposlenost, nego niže nadnice i rastuća nesigurnost radnih mjesta, uz visoku stopu eksploatacije zaposlenih. Usvojen pod pritiscima Europske komisije, MMF-a, Svjetske banke, ali i poslovne zajednice novi Zakon o radu ozakonio je brojne nove fleksibilne oblike rada: privremene i povremene radne ugovore, uz agencijske oblike zaposlenja. Hrvatska nije izuzeta od globalnog fenomena, koji, umjesto politike blagostanja ljudi, promiče politiku “blagostanja za korporacije. Naime, briga o potrebama i dobrobiti društva tijekom dva desetljeća, zamijenjena je brigom za privatni, uglavnom financijski i korporativni sektor koji se obilno podupire javnim novcem, tj. državnim subvencijama i poreznim olakšicama.

I na kraju, neupitna blagodat – mobilnosti radne snage. Devastirajući učinci politike proširenja EU na istok Europe ogledaju se u masovnom iseljavanju radno sposobnog, često visokoobrazovanog stanovništva, trend koji je npr. baltičke zemlje, u manje od petnaest godina, doveo na rub nestanka, odnosno pretvorio u „propale“ države. U studiji MMF-a iz 2016.g. navodi se kako Istočna Europa nije uhvatila priključak s razvijenim zemljama europske jezgre, najvećim dijelom zbog iseljavanja, osobito mladih i obrazovanih ljudi koji su svojim odlaskom poticali rast razvijenih zemalja (uglavnom starih članica EU) u koje su odselili. Da nije bilo tog iseljavanja, procjenili su stručnjaci MMF-a, stopa rasta BDP-a u istočnoeuropskim zemljama (i u Hrvatskoj) bila bi veća u prosjeku za sedam posto. Odljev mozgova oslabio je i još uvijek slabi nove članice, kao i povećanje prosječne starosti stanovništva zbog čega rastu troškovi mirovina i zdravstva. Udio ovih socijalnih davanja u proračunima ovih zemalja neprestano raste, zbog čega se ove zemlje (i Hrvatska) sve više zadužuju kako fi financirale tu potrošnju. Sve češće ograničavaju razinu zdravstvenih usluga, a niske mirovine (ako ih uopće uskoro bude) velikim su dijelom razlog zbog čega gotovo 20% hrvatskih građana živi ispod granice siromaštva.

U našoj je javnosti malo poznato da je iračka vlada još 2008.g. uputila notu njemačkoj vladi, kojom je zatražila prestanak pozivanja liječnika i drugog medicinskog osoblja. Radi se o suptilnoj „soft“ politici kojim je Zapad dodatno opustošio Irak, naravno i čitav Bliski istok, a sada istu aplicira na zemlje Istočne Europe.

Vratimo se temeljnom pitanju ove analize – zbog čega Hrvatska skupo školuje kadrove za razvijene zemlje Zapada? Hrvatska je, u deset godina ostala bez više od 200 tisuća stanovnika, smanjenje broja novorođene djece prijeti ozbiljnim demografskim disbalansom. Dok hrvatski stručnjaci odlaze prema razvijenim zemljama Zapada, u kojima, bez obzira na stupanj obrazovanja, najčešće postaju dio globalističkog prekarijata, bez stvarnog „mjesta pod suncem“, bilo da je riječ o Hrvatskoj ili zemlji primateljici, hrvatska Vlada na zahtjev poslodavaca, izdavanjem 30 tisuća radnih dozvola, osigurava masovni uvoz radne snage, što je također dio plana liberalizacije tržišta rada na kojem će se dodatno sniziti cijena rada.

Naime, uistinu je potrebno otvoriti raspravu o strukturi, odnosno paradoksima domaćeg tržišta rada na kojem se uglavnom nude poslovi na određeno vrijeme i za koja su potrebne jednostavne vještine. Nakon zabrane zapošljavanja u javnom sektoru, koju je Vlada uvela na zahtjev EK (uz ciljanu medijsku sotonizaciju državnih ili javnih zaposlenika kao neradnika i parazita), ostaje otvoreno pitanje, za koga hrvatski fakulteti školuju studente? Na prošlogodišnjoj konferenciji „Radna mjesta: što gospodarstvu treba i kako mu pomoći“ koju su organizirali Ekonomski institut u Zagrebu i portal MojPosao, moglo se čuti kako, unatoč porastu potražnje za radnom snagom od 30% (što je trend pred svaku turističku sezonu), ova se „potraga“ uglavnom svodi na niže kvalificirana zanimanjima, dok je potražnja za osobama sa srednjom stručnom spremom sve manja. Dok su 2008.g. oglasi kojima se traže radnici nižih stručnih sprema činili manje od 4% ukupnih oglasa, 2016.g. bilo ih je čak 27%. Kako je top pet najtraženijih zanimanja u Hrvatskoj – prodavač, konobar, kuhar, programer i vozač, doista je opravdano postaviti pitanje gdje mogu raditi studenti fakulteta brojnih hrvatskih sveučilišta? Mladima s fakultetskom diplomom uglavnom se nudi stručno osposobljavanje bez zasnivanja radnog odnosa, zbog čega najviše i odlaze iz zemlje.

Obrazovanje je dugotrajan, vrlo skup i zahtijevan proces u koji društvo ulaže u skladu s postavljenim prioritetima. Hrvatski problem podjednak je problemu drugih zemalja s europske periferije – masovna „proizvodnja“ srednjeg i visokoobrazovanog kadra za uređenija i bogatija društva zapadne Europe i SAD-a. Tome je poslužilo i prilagođavanje sustava obrazovanja modelu EU (Bolonjski proces), kao i raširenost raznovrsnih programa dostupnih studentima i nastavnicima, a putem kojih se vrši selekcija kadrova.

Veliki američki ekonomist John Kenneth Galbright konture “dobrog društva“ definira u kontekstu snažne i stabilne ekonomije koja svojim građanima treba osigurati podjednake prilike za sudjelovanje i napredovanje u skladu s vlastitim sposobnostima i ambicijama. Humano društvo vodi računa o pravičnijoj raspodjeli dohotka u društvu, nužnosti progresivnog oporezivanja, ukidanju poreznih povlastica korporacijama i pružanju mogućnosti obrazovanja svima. Razmatrajući aspekte modernih demokracija koju karakteriziraju sve veće društvene nejednakosti, ali i različita gledanja na ulogu države u okolnostima dominacije tržišta, Galbright zaključuje da demokracija postoji, ali je oteta od strane političkih elita i korporacija. Upravo zato goruća pitanja hrvatskog društva ne mogu postati temelj rasprave!

 

 

 

 

 

Komentari

komentar

0 komentara

You may also like