dr. sc. Jadranka Polović: MIGRACIJE – prljava sprega političkih elita i klasične mafije

Problem ilegalnih masovnih migracija kojima je posljednjih godina izložena Europska unija sve više poprima formu zavjereničke migracijske agende, ciljane transformacije društva koja se odvija uslijed namjerno izazvanog izbjegličkog egzodusa. Još je početkom 2000-tih Međunarodna organizacija za migracije (IOM) široko distribuirala publikaciju Osnove upravljanja migracijama: vodič za kreatore politike djelovanja i praktičare, da bi desetljeće poslije čelni čovjek IOM-a, William Lacy Swing i ECRE-a (Europsko vijeća za izbjeglice i azilante), Michael Diedring, najavili scenarij masovnih migracija. U programskom članku objavljenom u Europe’s World (2014.), ova dvojica predstavnika globalne političke elite, o migracijama govore, ne kao o problemu, već kao o „procesu kojim se upravlja“, istovremeno pozivajući na potpuno otvaranje nacionalnih granica kako bi se potakle migracije. Uskoro su i predstavnici njemačkih poslodavaca i krupnog kapitala u podsticanju masovnih migracija vidjeli pozitivan trend koji treba obnoviti europsko društvo koje demografski stari i kojem nedostaje radne snage.

Prema neslužbenim podacima, samo u 2016.g. u Europu je pristiglo više od 1,2 milijuna ljudi što značajno utječe na demografske, gospodarske, socijalne i političke prilike, osobito sigurnosno stanje na Starom kontinentu, i predstavlja otvoreni izazov europskom kulturnom identitetu. Evidentno je kako najmanje 70% migranata čine muškarci u rasponu od 20 – 40 godina, odreda muslimani, najveći broj njih je ušao bez ikakvih ili s lažnim dokumentima. Posljednjih je godina znatno povećana trgovina lažnim putovnicama, a broj terorističkih napada i drugih nasilnih delikata naprosto je eksplodirao otkako su vlade otvorile granice i omogućile nekontrolirani ulazak migranata. Kada je riječ o migracijama, europska je stvarnost i sada zastrašujuća, iako okrutne scene utapanja ljudi u Sredozemnom moru ili neljudski uvjeti života izbjeglica, trenutno ne zaslužuje veću pozornost mainstream medija. Prema podatcima IOM-a, prošle je godine 5.098 ljudi izgubilo život pokušavajući se putem rizične Sredozemne rute domoći europskih zemalja. Začuđujuće, usprkos organiziranim spasilačkim operacijama, tijekom 2016.g. broj stradalih migranata bio je za 35% veći nego prethodne godine.

Priča, naravno, ide dalje! Prema brojnim upozorenjima obavještajnih službi, Europi prijeti novi migrantski val, ovog puta iz Afrike iz koje bi do 2020.g. trebalo krenuti više od 15 milijuna ljudi, uglavnom iz četiri afričke zemlje: Nigerije, Konga, Sudana i Etiopije. Ako se uzme u obzir da je za prvo putovanje izvan Europe, novi francuski predsjednik, Macron, izabrao afričku državu Mali, navodno kako bi pojačao borbu protiv islamističkih militanata, broj izbjeglica mogao bi biti znatno veći. Naime, Francuska je 2013.g. izvela dvije vojne intervencije u svojim bivšim afričkim kolonijama – Maliju i Srednjeafričkoj Republici, također pod izlikom urgentne sigurnosne i humanitarne situacije. Stvarni razlog ovog tinjajućeg, krvavog rata je eliminiranje suparništva Kine i Indije koje prijete francuskim ekonomskim interesima u Sahelu, a koji se temelje na kontroli zaliha urana, zlata, vodnog potencijala i šumskog bogatstva. Stoga je Makron ovom posjetom samo potvrdio francusku vojnu prisutnost u regiji s ciljem osiguranja geoekonomskih interesa Francuske na prostoru njihove bivše kolonijalne uprave, što izaziva ogroman otpor domicilnih naroda. Posljednjih nekoliko godina oko 550 000 Afrikanaca, mnogi iz područja zahvaćenog ratom, zatražilo je azil u Europskoj uniji. Sada se očekuju uglavnom ekonomski migranti, zbog čega je Europska unija prisiljena definirati zajedničku politiku azila, međutim, upravo po ovom je pitanju europska politika duboko podijeljena i sasvim je vidljivo kako Bruxelles nema ili, bolje rečeno, ne želi naći rješenje za prevladavanje migrantske krize.

Migracije su bile i tema nedavno održane međunarodne konferencije u Strasbourgu (23. lipanj), u organizaciji Vijeća Europe. Umjesto da predlažu rješenje trenutne migrantske krize koja razara Italiju ili Grčku, ali i Njemačku, predstavnici europskih vlada, međunarodnih organizacija i NGO-a, kao i eksperti iz područja kaznenog prava svojim su doprinosom ostali na tragu spomenutih globalista. Suočavanje s novim migrantskim valom, koji zapravo nije nužan u trenutnoj geopolitičkoj situaciji (na stotine tisuća sirijskih izbjeglica vraća se kući), bila je top tema konferencije. Morgan Johansson, robotizirani švedski ministar migracija,  naglasio je kako će migracije biti prvenstveni globalni izazov za desetljeće pred nama. “ S novim valom migranata trebamo se suočiti s više solidarnosti, suradnje i obveza nego ikad prije“, rekao je. Četiri prijedloga rezolucija koja su se našla pred Vijećem Europe također ističu „sveobuhvatnu humanitarnu i političku odgovornost“ vlada zemalja članica, zahtjevaju njihovu spremnost u suočavanju s izazovima novih migrantskih valova koji bi se trebali temeljiti „na dostojanstvu i solidarnosti s migrantima“, „unaprjeđenju suradnje“ kao i „harmonizaciji politika zaštite ljudskih prava migranata“. Ova vesela, savršeno plaćena družina, neosjetljiva na stvarnu situaciju, još je jednom lucidno zaključila kako su migracije „instrument za obnovu i modernizaciju, ali i preživljavanje europskog društva kojeg treba izvući iz „demografske tame“. Migranti su, zapravo, blago Europe koje svakodnevno doprinosi ekonomskom, društvenom, demografskom i multikulturalnom bogatstvu i prosperitetu Starog kontinenta. Bez obzira na nužnost donošenja niza konkretnih mjera koje bi pomogle i migrantima kao i ugroženim europskim državama, ova skupina bezličnih, ali iznimno moćnih globalista naposlijetku je istakla kako migrante treba ohrabriti da se politički aktiviraju, da sudjeluju u radu postojećih političkih stranaka, te da se ubrza postupak stjecanja državljanstva kako bi im se omogućilo pravo glasa na lokalnoj razini.

Viktor Orban, mađarski premijer, nedavno je elaborarirao ovaj problem izravnim obrušavanjem na Georga Sorosa, američkog milijardera i „filantropa“, koji se, kako kaže, nalazi na čelu „velike mafijaške organizacije“ – zapravo mreže predatorskih nevladinih organizacija koje Soros financira, a koje sudjeluju u „odličnom biznisu“ krijumčarenja ljudima. Orban smatra kako dva pitanja: migracije kao i smjer u kojem ide Europska unija danas stavljaju na kušnju europsko jedinstvo i stoga imaju povijesnu važnost za Europsku uniju. Osobito „iluzija masovnih migracija“ u praksi nimalo ne funkcionira, jer se na očigled svih stvaraju paralelna društva s rastućim stopama kriminala, bitno pogoršanim stanjem javne sigurnosti, uz eskalirajuću prijetnju terorističkih napada. Za Orbana je Soros spekulant koji je od migracija napravio „dobar biznis“, a njegovo nastojanje da Europu preplavi migrantima kako bi stvorio transnacionalno carstvo predstavlja ozbiljnu prijetnju miru u Europi.

O sinergiji Sorosevih fondacija i nevladinih organizacija, UN-a, IOM-a, Europske komisije, Europskog parlamenta, Vijeća Europe, ali i međunarodnih financijski institucija te korporacija, piše i ugledna njemačka novinarka Friederike Beck u svojoj knjizi Tajna migracijska agenda (Die geheime: Migrations agenda). Osobito izdvaja  ključnu ulogu Međunarodne organizacije za migracije (IOM), Svjetske banke, te Globalnog foruma za migracije i razvoj (GFMD), čiji je osnivač, Peter Sutherland, bivši irski državni tužitelj, jedan od inicijatora osnivanja WTO-a, političar zaslužan za uvođenje eura, kreator TTIP-a, član Trilaterale, a od 2006.g. i posebni izaslanik za migracije pri UN-u, kojeg mnogi smatraju „ocem globalizacije“. Beck navodi kako je GFMD zapravo globalna loby grupa koja promovira migracije, a cijelu priču smješta u kontekst globalizacije koja se odvija u fazama. Prva faza obilježena je „oslobađanjem“ novca i protoka robe (sloboda kretanja kapitala, robe), u čemu je ključnu ulogu imao američki predsjednik Bill Clinton, čiji se pravi multilateralizam usmjerio prema međunarodnim financijskim institucijama – Svjetskoj banci (World Bank), Međunarodnom monetarnom fondu (International Monetary Fond), kao i Svjetskoj trgovinskoj organizaciji (World Trade organization) čime su se stvorile znatne mogućnosti za usklađivanje vanjskotrgovinskih, financijskih i monetarnih politika, tj za liberalizaciju trgovine u globalnim okvirima.

Druga, upravo nastupajuća faza globalizacije zahtijeva globalno odvezivanje ljudi, globalnu mobilnost, slobodu kretanja ljudi bez obzira na granice nacionalnih država. U intervjuu koji je Friederica Beck dala časopisu Geopolitika (Geopolitika 2016.), Beck navodi kako ulazimo u mlado doba mobilnosti, a cilj globalne elite je slobodan protok usluga, odnosno liberalizacija sektora usluga širom svijeta. Naime, globalne korporacije žele budućnost u kojem će sektor usluga biti oslobođen bilo kakvih stega i u kojem će ljudi biti globalno dostupni kako bi ove usluge pružili što jeftinije. „Iza svega stoji slika čovjeka kao uvjek dostupnog, stalno radno sposobnog, poput pčele, koji se svojevoljno kreće širom kontinenata“, kaže Beck, te navodi riječi Glavnog tajnika UN-a, Ban Ke Moona: „Slobodno kretanje ljudi pomaže da se unaprijedi svjetsko gospodarstvo. Kada je bolnici u Londonu potrebna medicinska sestra, regrutirat će je iz Gane illi Sijera Leonea. Kada Google traži programera, često se događa da ga nađe u zemljama u razvoju…“Ban Ke Moon, za koga Beck navodi da je marioneta globalne korporacijske elite, govori o uspostavljanju migracijske jednakosti,  ravnomjernom širenju znanja i dostupnosti usluga, što će „unaprijediti globalnu trgovinu i svjetsko gospodarstvo“ te „donijeti prosperitet i iskorijeniti siromaštvo“. Naravno, radi se o zastrašujućoj mantri, zapravo tek praznoj frazi – danas su mnoge zemlje u razvoju (i Hrvatska, uz sve zemlje istočne i srednje Europe) izložene visokoj nezaposlenosti, nedostatku kvalitetnih radnih mjesta te odljevu visokostručnih ljudi. Upravo je zapanjujuće kako Njemačka kontinuirano potražuje brojne stručnjake, dok istovremeno obvezujućom politikom štednje istočnoeuropskim zemljama nalaže zabrane zapošljavanja i brojne restrikcije u javnom sektoru. Bogate zemlje Zapadne Europe, poput Njemačke, koje egoistično demografski stare te čiji nabujali kapital stalno potražuje radnu snagu, svesrdno potiču migracije i obilno financiraju UNHCR i Svjetski program za hranu. Njemačka je i „premijum“ partner za IOM, kojem je od 2010. do 2013.g. vlada isplatila 66 milijuna eura za „migracijske projekte.“

Beck o Sorosu govori kao o „hiperaktivnom globalistu“, koji kao vlasnik  bogatih fondacija  godišnje izdvaja oko milijardu dolara  za kontrolirane nevladine organizacije koje provode  dogovorene projekte. Još 2005.g. Soroseva je fondacija Open Society Fundations osnovala EPIM (Europski program za integraciju i migracije), nakon čega je Soros postao  „mozak cijele operacije“ koji upravlja migracijskom krizom putem mreže nevladinih organizacija u kojima se masovno otvaraju radna mjesta za migracije i inkluziju. Ovaj savez između „nepristojno bogate financijske elite i lijevo-zelenih, bit će upamćen kao jedan od najbizarnijih u političkoj povijesti“, smatra autorica.

Nesumnjivo, europska politička elita veliki je poklonik ideologije krajnjeg, okrutnog liberalizma i ekonomskog pragmatizma, stoga svojim politikama čini sve kako bi Europa odustala od svog povijesnog, kulturnog, duhovnog i moralnog identiteta. Rezolucije koje je upravo usvojilo Vijeće Europe poništavaju svaku ideju kulturnog i vrijednosnog sustava Europske unije. Migranti i izbjeglice, nesumnjivo su humanitarna posljedica destabilizacije Bliskog istoka i sjevera Afrike koju su provele i još uvijek provode Sjedinjene Države, njihovi moćni europski saveznici, međunarodne financijske institucije i globalne korporacije kako bi realizirali svoje geoekonomske ciljeve. Ipak, ostaje legitimno pitanje, koje u izvrsnom intervjuu postavlja teolog Tomislav Kovač (Obnova, 2016.) jesu li migranti namjerno preusmjereni prema Europi s ciljem njene ekonomske i političke destabilizacije. Geopolitika.news već je pisala o tome“ „Iza migracijskog procesa stoji europska politička i gospodarska elita uz kancelarku Merkel kao primarnog izvršiteja projekta, u dosluhu s američkim i kapitalom arapskih despocija Saudijske Arabije, Katara, UAE i Kuvajta koji je za trajanja ekonomske krize ovladao tijekovima europskog kapitala te postavlja svoje uvjete“(Stefanov, Geopolitika.news, 2016) – žalosna je bit zavjereničke migracijske agende.

Pozivajući se na saznanja  koja je stekla pišući Tajnu migracijsku agendu, Friederike Beck, smatra kako su globalni akteri i njihovi predstavnici u institucijama Europske unije, njemačka kancelarka Merkel, kao i drugi europski lideri zapravo počinili izdaju, stoga „moramo razmišljati kako se na najbrži način osloboditi potpuno korumpirane EU elite u Bruxellesu i njihove nepodnošljive sprege sa superbogatim fondacijama, financijskim institucijama, hedge fondovima, američkim istraživačkim institutima i NVO. Nužno je demistifircirati miroljubivost i filantropiju europske političke elite, radi se o promašenoj generaciji europskih političara, a ekonomski i civilizacijski opstanak Europske unije uveliko ovisi o njihovom odlasku.

I na kraju, možda je dobro prenijeti i neke konkretne prijedloge ove autorice, a  koji, za razliku od Rezolucija VE,  zbilja mogu pomoći u prevladavanju sadašnje eskalirajuće situacije: a.) primjena postojećih zakona; b.) promjene u zakonodavstvu azila tako da se procedure za azil mogu podnijeti samo u zemlji porijekla u veleposlanstvima i konzulatima zemalja destinacije; c.) multinacionalne pomorske snage zajedno s Frontexom trebaju zatvoriti Sredozemno more i tako poslati jasan signal „šlep mafiji“; d.) dosljedna primjena postojećih zakona o deportaciji; e.) dosljedna kontrola granica; f.) dragovoljni povratak u okviru programa „golden handshake“ kao mjera rekonstrukcije za uništenu infrastrukturu u mnogim zemljama porijekla migranata, kao i promocije ekonomskog razvoja i mira; g.) promjena ekonomske i vanjske politike EU – što dalje od slobodne trgovine prema slabim afričkim državama koja je odgovorna za krajnji rezultat migracija; h.) dalje ruke od destabilizacije Sjeverne Afrike i Bliskog istoka u korist SAD-a.

Posljedice nasilne demokratizacije (Kosovo 1999., Afganistan 2001., Irak 2003., Libija 2011., Sirija 2011., Ukrajina 2014.) jesu razorena disfunkcionalna društva koja ugrožavaju međunarodni mir i sigurnost, što ukazuje kako je praksa vojnog humanitarizma obilježena geopolitičkim i strateškim interesima.

Ekonomska devastacija – nestanak socijalnih uvjeta za život, nezaposlenost, siromaštvo, dužničko ropstvo, anarhija Zapadni intervencionizam reflektira se dvojako – razorenim društvima koja svojom nestabilnošću, kaosom, siromaštvom i rijekama izbjeglica ugrožavaju međunarodni mir i sigurnost te destabilizacijom Europske poluperiferije (Italija, Malta, Grčka, Španjolska) te periferije (Rumunjska, Bugarska, Mađarska, Hrvatska, Slovenija, zemlje zapadnog Balkana.

Mediji i nevladine udruge naglašavaju humanitarni aspekt krize čime se stotine tisuća ljudi našlo u „businessu lažnog suosjećanja, pomoći, a potom i lihvarskog humanitarizma“ Dizdarević, Novi list, 2015.). Međutim, više je nego sigurno kako brojni militanti islamističkih terorističkih skupina, Al – Nusra Front i Islamske Države napuštaju svoje položaje u Siriji i Iraku i vraćaju se u matične zemlje Europe.