dr. sc. Jadranka Polović: KOSOVO – RADIKALIZACIJA DRUŠTVA PRIJETNJA REGIJI ALI I EU (2. dio)

Kosovo je najmlađa europska država, nastala na razvalinama bivše Jugoslavije, koja danas ima više manje vrlo otvorena pitanja sa svim susjednim državama, izuzev s Albanijom. Zasigurno, najotvorenije je ono sa Srbijom, a kriza u odnosima dvaju naroda traje još od 80-tih godina 20. st. Zapravo, kosovsko pitanje postalo je inicijalni okidač koji je pokrenuo raspad Jugoslavije i krvave ratove na prostoru Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Poslije vojne intervencije NATO-a u SR Jugoslaviji (Allied Force,1999.), na Kosovu je uspostavljen međunarodni protektorat pod upravom Ujedinjenih naroda (UNMIK) i NATO-a (KFOR-a), uz aktivno sudjelovanje i drugih međunarodnih aktera kao i brojnih nevladinih organizacija i diplomatskih misija.

Nakon godina sukoba i niza neuspješnih pregovora između Beograda i Prištine, posebni izaslanik glavnog tajnika UN-a za Kosovo, finski diplomat Martti Ahtisaary, 2007. g. predstavio je svoj prijedlog konačnog rješenja kojim se uspostavlja ograničena državnost Kosova, uz posebnu zaštitu svih manjina, te međunarodno nadgledanu neovisnost. Plan je dodijelio iznimne ovlasti Međunarodnom civilnom predstavniku (ICR), istovremeno i posebnom predstavniku Europske unije, čime je EU preuzela vodeću ulogu u primjeni čitavog spektra političkih, diplomatskih, vojnih, civilnih i gospodarskih instrumenata u crisis menagmentu, odnosno prevenciji konflikta.  Misija EULEX, u čijoj su se nadležnosti našli policija, pravosuđe, carina, zaštita ljudskih prava, čak i promicanje ravnopravnosti spolova, s vremenom je postala najskuplja misija Europske unije, dok su NATO (KFOR) snage i dalje ostale odgovorne za sigurnost na području Kosova.

Kosovo je 17. veljače 2008. g. proglasilo nezavisnost od Srbije, a taj akt snažno je podijelio međunarodnu zajednicu, za koju se otvorilo pitanje, je li to “jedinstven i neponovljiv slučaj ili je to presedan za daljnje secesionističke procese u regiji i šire.” Većina zapadnih zemalja podržala je neovisnost Kosova, dok su Rusija i Kina oštro osudile ovakvu jednostranu odluku zapadnih saveznika kao primjer kršenja međunarodnog prava. Rusija je zatražila poštivanje Rezolucije 1244 prema kojoj se jamči teritorijalni integritet Srbije. Možda je indikativno da je Afganistan prvi priznao Kosovo, zatim su to učinile Sjedinjene Države, kao i  većina članica EU, uz iznimke Španjolske, Cipra, Rumunjske, Slovačke i Grčke koje su zauzele stav da će priznanje nezavisnosti Kosova zapravo ojačati separatističke tendencije od Nagornog Karabaha, Abhazije pa sve do Tajvana. Nešto kasnije Grčka je zauzela neutralan stav, uz ponovljenu zabrinutost za mir na području jugoistočne Europe. Priznanje Kosova postalo je time ne samo političko već i pitanje međunarodnog prava. Sjedinjene su Države istakle posebnost kosovske nezavisnosti koja je, prema njihovom tumačenju, nastala kao rezultat procesa raspada bivše Jugoslavije, i zauzele stav kako se radi o jedinstvenom slučaju koji ne može biti upotrijebljen kao model u rješavanju sličnih situacija. Gotovo desetljeće poslije, ruski je predsjednik Vladimir Putin aneksiju Krima pravno temeljio na presudi Međunarodnog suda pravde u slučaju Kosovo.

U posthladnoratovskom razvoju odnosa na jugoistoku Europe, rješenje kosovske krize postalo je jedno od najsloženijih pitanja s kojim se suočila međunarodna zajednica, posebno Sjedinjene Američke Države. Već je davne 1989. g., američki senator Robert Dole posjetio Kosovo i kao najistaknutiji zapadni političar reagirao na eskalirajuća kršenja ljudskih prava u ovoj pokrajini, zbog čega je zahtjevao uvođenje sankcija prema Jugoslaviji.

Kosovom se jako bavio i predsjednik Clinton. Naime, Daytonski mirovni sporazum nije ispunio očekivanja kosovskih Albanaca jer je izostavio rješavanje problema nezavisnosti Kosova, zbog čega su kosovski Albanci, preispitujući vlastitu političku poziciju, sve manje bili spremni podržati umjerenu albansku političku struju predvođenu Ibrahimom Rugovom. Nakon 1997. g. Oslobodilačka vojska Kosova (OVK) medijski je snažno promovirana kao samosvjesni nacionalistički pokret, glavni zaštitnik prava i interesa Albanaca na Kosovu. Međutim, tijekom 90-tih, povezanost OVK s kriminalnim organizacijama u Albaniji, Turskoj i zemljama zapadne Europe, kao i trgovina drogom vrijedna na milijarde američkih dolara, postala je logistički i financijski temelj vođenja gerilskog rata na Kosovu, o čemu su Sjedinjene Države kao i zapadni saveznici imali potpuna saznanja. Prvi izvještaji Europola početkom 2000.g. jasno su ukazali na veze koje postoje između OVK i organiziranog kriminala. State Department također objavljuje podatke o teroriziranju i raseljavanju na Kosovu koje provodi OVK. Ipak, ta činjenica nije ni malo zasmetala međunarodnim akterima koji su već 1999. g., tijekom pregovora u Rambujeu, prihvatili Hashima Tachija za šefa pregovaračkog tima, čime je OVK postala nositelj mirovnog procesa. Istovremeno, CIA i njemački BND zajednički obučavaju pripadnike OVK taktici borbe i izvođenju diverzija, a uz njihovu prešutnu suglasnost od druge polovice 90-tih u sve većem broju na Kosovo pristižu i mudžahedini, plaćenici iz islamskih zemalja koji također aktivno sudjeluju u obučavanju i naoružavanju OVK.

Nakon Allied Force (1999.), novi američki predsjednik George Bush (2001.-2009.) zamjetnije se počinje baviti Kosovom u okviru zahlađenih odnosa Sjedinjenih Država i Europske unije, ali i sve izraženijeg rivalstva SAD-a i Rusije u široj regiji. Već od početka Bushovog drugog mandata bio je očit stav američke administracije o potrebi uspostave nezavisne države Kosovo. Nakon sastanka kosovskog premijera Agima Cekua s američkom državnom tajnicom Condoleezzom Rice 2007.g., u Washingtonu, Kosovo je dobilo američka jamstva u pogledu nezavisnosti. Uz Bosnu i Hercegovinu, postalo je tako jedno od rijetkih područja u svijetu u kojem muslimanska populacija „obožava“ američke političare, odnosno doživljava Sjedinjene Države kao dobrodošlog međunarodnog aktera o kojem ovisi njihov status.

Administracija predsjednika Busha, svojom je potporom kosovskoj neovisnosti obnovila svoj interes za regiju i potvrdila kontinuitet američke politike na jugoistoku Europe. Naime, u okolnostima iračke krize i novih nestabilnosti na Bliskom istoku, sve je više isticano značenje “južnog krila” NATO-a, zbog čega je Washington, već 2002.g., snažno podržao uključivanje Bugarske i Rumunjske u NATO, a nekoliko godina poslije i Hrvatske, Makedonije i Albanije. Sasvim su očiti bili i geopolitički razlozi. Naime, zbog rastućeg značenja energenata u geopolitici 21.st., prostor regije, kao najkraći tranzitni put između Zapadne Europe i naftom i plinom bogatog područja srednje Azije i Kaspijskog bazena, postao je dio nove geopolitičke igre tj. prostor nadmetanja Sjedinjenih Država, Europske unije i Rusije.

William Engdahl navodi da je “nezamijećena posljedica” američke politike nakon bombardiranja Srbije bila izgradnja velike mreže novih američkih vojnih baza. Nakon rata na Kosovu, SAD-e su uspostavile vojnu bazu Bondsteel na granici između Kosova i Makedonije, kao gravitacijsku stožernu točku koja je američkim zrakoplovnim snagama osigurala pristup naftom bogatim regijama Bliskog istoka i Kaspijskog jezera te kontrolu istočnog Mediterana. U vrijeme kad je izgrađen, Bondsteel je s oko 7000 vojnika bio najveća američka vojna baza izgrađena u svijetu nakon Vjetnamskog rata, nakon čega je nastavljeno s izgradnjom vojnih baza u Mađarskoj, BiH, Albaniji i Makedoniji. Bondsteel uživa eksteritorijalnost i potčinjen je samo Pentagonu, a zajedno sa vojnim bazama u Italiji (Aviano) i Turskoj (Incirlik), te američkim vojnim kontigentnom u Bosni i Hercegovini i Bugarskoj, omogućava NATO-u popun nadzor nad Sredozemljem, regijom Crnog mora i Kavkaza te Bliskog istoka i Sjeverne Afrike.

Stoga je vrlo logično zapitati se, kako je moguće, da uz tako tako snažnu nazočnost međunarodnih snaga na Kosovu bujaju procesi koji regionalnu i europsku sigurnost ugrožavaju po dva krucijalna temelja:

1.      Organizirani kriminal: unatoč prisutnosti svih mogućih zapadnih aktera, Kosovo je, uz Albaniju, glavna europska točka za tranzit heroina i drugih narkotika iz Afganistana i Turske prema zapadnoj Europi. Prema izvješćima američke službe za provedbu zakona o narkoticima (Drug Enforcment Administration), procjenjuje se kako više od šest tona heroina svakog mjeseca ovom balkanskom rutom pristiže na zapad, dok su Albanci danas najjača grupa koja vrši distribuciju heroina. Ovaj podatak moguće je naći u brojnim međunarodnim dokumentima, između ostalog već i u izvješću njemačke obavještajne agencije BND-a iz 2005. g. ili izvješću State Departmenta iz 2008. g. Široko je poznato da se ovaj protok narkotika odvija pod paskom čelnih ljudi Kosova koji odreda dolaze iz miljea organiziranog kriminala, međutim “njeguju” bliske, zapravo izvrsne odnose s moćnim domaćim i inozemnim vojnim, obavještajnim i bankarskim krugovima, kao i s veleposlanicima zapadnih zemalja. Nadalje, trgovina oružja i šverc cigareta druge su unosne djelatnosti, a kroz programe privatizacije, koja se odvijala pod nadzorom i uputama zapadnih aktera, nova klasa prisvojila je brojna, do jučer državna dobra.

2.      Radikalna islamizacija – Kosovo kao središte džihada: SAD su bile prinuđene 1998. g. OVK, svog tada već bliskog saveznika, staviti na listu terorističkih organizacija zbog saznanja da se financira novcem islamskih zemalja koje se bave trgovinom droge. Islamizacija Albanaca sustavno je započeta nakon rata na Kosovu, kada su Saudijska Arabija, Kuvajt i druge islamske države započele snažno investirati u obnovu i izgradnju džamija, slale propovjednike i pomagale siromašnima. Trenutačno veliki broj islamskih organizacija djeluje na teritoriju Kosova pod krinkom humanitarnog rada: bave se švercom oružja i financiranjem ekstremnih i terorističkih aktivnosti. Danas je Kosovo nesumnjivo prvi europski mobilizacijski centar radikalnih islamista, što je vrsta prijetnje koju regija kao ni Europska unija nikako ne treba podcjenjivati. Radikalni islam, koji užurbano potiskuje prijašnji liberalni islam, sve je izraženiji problem u zemlji s većinski muslimanskih stanovništvom (Albanci, Turci, Bošnjaci i Romi) o čemu je nedavno u njemačkom Bundestagu javno govorila zastupnica Ljevice, Sevim Dagdelen, postavljajući upit svojoj vladi, kako je moguće da se pred očima multinacionalne jedinice KFOR, Kosovo razvija u „islamistički teroristički centar regije“.

Stanje na Kosovu svakako može biti kobno za regionalnu ali i širu europsku sigurnost. Činjenica je kako niz odluka koje Europska unija donosi u vezi Kosova, jesu usvojene pod pritiskom SAD-a i nikako nisu u interesu njezinih građana.  Organizirani kriminal i radikalni islam su procesi kojima niti kosovske vlasti niti međunarodna zajednica ne uspijevaju ovladati. Rašireno siromaštvo, kao i 40% nezaposlenost, snažna frustriranost najvećeg broja Kosovara razlog su okretanju konzervativnom islamu kakvog na Kosovu u drugoj polovici 20. st. nije bilo. Prijetnja je to koju i regija, kao i Europska unija svakako trebaju uzeti u obzir.