dr. sc. Jadranka Polović: KOLIKA JE TRŽIŠNA VRIJEDNOST AKADEMSKE DIPLOME?

Zaduživanje za obrazovanje jedna je od top političkih tema u Sjedinjenim Državama. I britanski su studenti vrlo opterećeni visokim troškovima studiranja, ali i lošom kvalitetom obrazovanja, zbog čega je vlada, nedavno, predstavila koncept skraćenog dvogodišnjeg fakultetskog obrazovanja. Dvogodišnji studij trebao bi zamijeniti trogodišnji (bachelor degree), bio bi za 20% jeftiniji i nudio bi slične, ali ubrzane programe (tečaj). Ono što je zanimljivo je da trenutno godina trogodišnjeg studija stoji 9000 funti, a prijedlog novog dvogodišnjeg je 11 tisuća po godini. Dakle rješenje koje se nudi nije manja školarina, već smanjenje godina studiranja i još lošija kvaliteta obrazovanja.

U Hrvatskoj, kao i u drugim članicama Europske unije, uopće zapadnim demokracijama, ulaganje u znanost i visoko obrazovanje smatra se temeljnom pretpostavkom održivog razvoja društva. Ulaganje u „ljudski kapital“, odnosno obrazovanje, omiljena je tema svih domaćih političkih elita, unatoč činjenici da Hrvatska posljednjih 11 godina kontinuirano smanjuje proračunska izdvajanja za znanost i visoko obrazovanje (u ovom strateškom sektoru bilježimo značajno podfinanciranje u odnosu na usporedive zemlje). „Zemlja znanja“, „izvrsnost“, „ulaganje u budućnost“, samo su neke od učestalo korištenih, izlizanih floskula hrvatskih političara kojima vizualiziraju sjajnu budućnost. Naime, zbog snažnog utjecaja koje ima na gospodarski i društveni razvoj, ali i socijalnu mobilnost, ulaganja u znanost uvijek se ističu kao prioritet ekonomske politike. Načelni cilj svakog demokratskog društva je da svatko dobije pristup obrazovanju, neovisno o društvenom porijeklu, međutim, stvarno je pitanje, u kolikoj mjeri, u postojećem globaliziranom neoliberalnom sustavu, obrazovne institucije uistinu ispunjavaju taj cilj i kolika je isplativost ulaganja u obrazovanje.

Iako je u Hrvatskoj, poglavito nakon 2000.g., ulaganje u vlastito obrazovanje poprimilo fetišističke razmjere, sve se češće susrećemo s pitanjem isplativosti studiranja i vrijednosti akademske diplome. Naime, nakon završenog studija, većina studenata ne može naći posao u struci, radi poslove za koje je dostatna kvalifikacija srednje škole, čak i niže, zapošljavaju se na nekvalitetnim radnim mjestima, povremeno ili privremeno, uz primanja koja ni izbliza ne pokrivaju stvarne troškove života. U Hrvatskoj, kao i u drugim zemljama „nove Europe“, za većinu je roditelja neupitan nastavak školovanja njihovog djeteta, međutim izboru – studirati ili zaposliti se, mladi ljudi često pristupaju drukčije. Naime, sve viši troškovi obrazovanja i trend pretvaranja znanja u robu prati pad realne vrijednosti akademske diplome na tržištu rada. Jednom kada se nađu u potrazi za stabilnim zaposlenjem, završeni studenti shvate da njihova akademska diploma vrijedi malo ili nimalo, što definitivno potvrđuje osjećaj beznađa i razočaranosti o kojoj je u svojoj Božićnoj poruci govorio kardinal Bozanić.

Studiranje, na žalost, u Hrvatskoj postaje „loša investicija“, jer većina studenata ne može naći posao u struci za koju se školuje. Prema poslodavcima, akademske institucije nisu sposobne pružiti im znanja i vještine potrebne za rad, ako i dobiju zaposlenje, primanja su niska i nema napredovanja. Više plaćeni poslovi zahtijevaju „veze“, fakultetska diploma sve češće nije presudna. Poslovna zajednica često okrivljuje neprilagođeni obrazovni sustav, za koji smatra da ne prati potrebe poslodavaca, i da se mladi školuju za zanimanja koja tržištu rada uglavnom ne trebaju. Ipak, u Hrvatskoj je sve više diplomiranih studenata, čak i onih s prirodnih i tehničkih fakulteta koji ne mogu naći posao, jer, zapravo, nema raspoloživih radnih mjesta (u problemu su i oni koji posjeduju titulu doktora znanosti). Ako uzmemo u obzir neupitnu paradigmu suvremenog obrazovanja koje inzistira na STEM području (science, tehnology, engineering, matematics), postavlja se pitanje kako je to moguće? Koje su to struke koje potražuju hrvatski poslodavci?

Prema preporukama Hrvatskog zavoda za zapošljavanje („Preporuka za obrazovnu upisnu politiku i politiku stipendiranja u 2017.g.“) hrvatska sveučilišta u ovoj, a zatim i narednim akademskim godinama, trebaju smanjiti upisne kvote na politologiji, novinarstvu, svim studijima Filozofskih fakulteta, tekstilno-tehnološkom fakultetu, grafici, agronomiji, prometu, veterini, poslovnoj ekonomiji, pravu i javnoj upravi, budući da se završeni studenti ovih fakulteta rijetko zapošljavaju u struci. Po jednostavnoj logici trebamo se zapitati, zbog čega, uopće, egzistiraju ove visokoškolske institucije, ako završeni studenti ne mogu „naplatiti“ svoje znanje i svoju fakultetsku diplomu? Visokoobrazovane treba još samo javni sektor kojemu je Europska komisija odavno nametnula zabranu zapošljavanja. U Hrvatskoj su rijetke privatne tvrtke koje trebaju visokoobrazovane stručnjake, uglavnom su smještene u Zagrebu, rjeđe u regionalnim središtima. Hrvatska nema razvijenu industriju, ovdje ne hrle multinacionalne kompanije poput Irske, ponuda poslova svodi se na uslužna i obrtnička zanimanja (građevinare, mesare, pekare) za što država nudi prekvalifikacije. Nizu društveno-humanističkih struka prijeti marginalizacija, unatoč činjenici da je u najvećoj krizi, ne gospodarstvo, već društvo, zbog čega bi bilo realno da se ovi stručnjaci uključe u rješavanje brojnih društvenih izazova. Naime, posla za ove stručnjake ima napretek, međutim, hrvatskim političarima, zadojenim dogmama neoliberalnog globalizma i socijalnog darvinizma, kontekst uređenog društva zapravo ne treba. Ako se prisjetimo, predsjednica Kolinda Grabar Kitarović nedavno je javno upozorila kako je demografsko pitanje u Hrvatskoj i Slavoniji „pitanje svih pitanja“ koje zahtijeva poduzimanje izvanrednih mjera. Međutim, Vlada nije „ni trznula“.

U kontekstu „prekriženih“ poslova osobito upada u oči agronomija, veterina ili tekstilno-tehnološki fakultet, što znači kako Hrvatska nema radnih mjesta u poljoprivredi ili npr. prerađivačkoj industriji. Ako se ova uočljiva činjenica poveže s masovnim iseljavanjem iz Slavonije, sustavnim uništavanjem hrvatske poljoprivrede (pogodovanjem uvoznim lobijima) i planski provedenom deindustrijalizacijom zemlje, otvara se pitanje odgovornosti svih dosadašnjih političkih garnitura koje su tome snažno pridonijele.

Na fakultetskoj razini zvanja budućnosti jesu medicina, matematika i fizika, računarstvo, farmacija, logopedija, rehabilitacija, elektrotehnika i strojarstvo. Što se tiče medicine, Hrvatska liječnička komora nedavno je uzbunila javnost podatkom o broju iseljenih liječnika, kao i broju onih koji će u narednih deset godina biti zahvaćeni prirodnom selekcijom (najmanje 4000 odlazaka u mirovinu), što znači da ćemo u budućnosti imati značajan manjak liječnika i njihove usluge plaćati „zlatom“  (poput obrazovanja, i zdravlje je roba). Prema riječima dopredsjednika Hrvatske liječničke komore, dr.sc. Krešimira Luetića, inozemne klinike u Hrvatskoj započele su sa stipendiranjem hrvatskih studenata medicine koji će, po završetku studija, svoju profesionalnu karijeru nastaviti u razvijenim zemljama zapada. Ovakav rani (ciljani) headhunting od strane inozemnih poslodavaca kojim se olakšava odlazak mladih liječnika iz Hrvatske, nipošto nije dobar za budućnost hrvatskog zdravstvenog sustava u kontekstu njegove održivosti i dostupnosti, smatra dr.sc. Luetić, te jasno ukazuje na odgovornost nositelja zdravstvenih politika. Naime, Vlada bi trebala imati jasan plan kojim bi završene studente medicine uvodila u sustav i učinila ga održivim, međutim, pasivno promatranje ovakvog regrutiranja medicinara dio je imperijalističke politike Europske unije u kojoj hrvatski političari (kao marionete) odrađuju svoj dio posla. Devastirajući učinci politike proširenja EU na istok Europe ogledaju se u masovnom iseljavanju radno sposobnog, često visokoobrazovanog stanovništva, trend koji je npr. baltičke zemlje, u manje od petnaest godina doveo na rub nestanka, odnosno pretvorio u „propale“ države. Nadalje, u našoj je javnosti malo poznato da je iračka vlada još 2008.g. uputila notu njemačkoj vladi kojom je zatražila da prestane pozivati liječnike i drugo medicinsko osoblje. Radi se o suptilnoj „soft“ politici kojim je Zapad dodatno opustošio Irak, naravno i čitav Bliski istok.

Vratimo se temeljnom pitanju ove analize – zbog čega Hrvatska skupo školuje kadrove za razvijene zemlje Zapada? Hrvatska je, u deset godina ostala bez 200 tisuća stanovnika, smanjenje broja novorođene djece prijeti ozbiljnim demografskim disbalansom. Dok hrvatski stručnjaci odlaze prema razvijenim zemljama Zapada, u kojima, bez obzira na stupanj obrazovanja, najčešće postaju dio globalističkog prekarijata, bez stvarnog „mjesta pod suncem“, bilo da je riječ o Hrvatskoj ili zemlji primateljici, hrvatska Vlada na zahtjev poslodavaca, izdavanjem 30 tisuća radnih dozvola, osigurava masovni uvoz radne snage, što je također dio plana liberalizacije tržišta rada na kojem će se dodatno sniziti cijena rada.

Naime, uistinu je potrebno otvoriti raspravu o strukturi, odnosno paradoksima domaćeg tržišta rada na kojem se uglavnom nude poslovi na određeno vrijeme i za koje su potrebne jednostavne vještine. Nakon zabrane zapošljavanja u javnom sektoru koju je Vlada uvela na zahtjev EK (uz ciljanu medijsku sotonizaciju državnih ili javnih zaposlenika kao neradnika i parazita), ostaje otvoreno pitanje, za koga hrvatski fakulteti školuju studente? Na ovogodišnjoj konferenciji „Radna mjesta: što gospodarstvu treba i kako mu pomoći“, koju su organizirali Ekonomski institut u Zagrebu i portal MojPosao, moglo se čuti, kako unatoč porastu potražnje za radnom snagom od 30% (što je trend pred svaku turističku sezonu), ova se „potraga“ uglavnom svodi na niže kvalificirana zanimanjima, dok je potražnja za osobama sa srednjom stručnom spremom sve manja. Dok su 2008.g. oglasi kojima se traže radnici nižih stručnih sprema činili manje od 4% ukupnih oglasa, 2016.g. bilo ih je čak 27%. Kako je top pet najtraženijih zanimanja u Hrvatskoj – prodavač, konobar, kuhar, programer i vozač, uistinu je opravdano postaviti pitanje gdje mogu raditi studenti fakulteta brojnih hrvatskih sveučilišta. Mladima s fakultetskom diplomom uglavnom se nudi stručno osposobljavanje bez zasnivanja radnog odnosa, zbog čega najviše i odlaze iz zemlje.

Obrazovanje je dugotrajan, vrlo skup i zahtijevan proces u koji društvo ulaže u skladu s postavljenim prioritetima. Dok zapadne zemlje sve više obeshrabruju svoje građane da novac ulažu u obrazovanje (na cijeni su poduzetnički projekti), hrvatski problem podjednak je problemu drugih zemalja s europske periferije – masovna „proizvodnja“ srednjeg i visokoobrazovanog kadra za uređenija i bogatija društva zapadne Europe i SAD-a. Tome je poslužilo i prilagođavanje sustava obrazovanja modelu EU (Bolonjski proces), kao i raširenost raznovrsnih programa dostupnih studentima i nastavnicima, a putem kojih se vrši selekcija kadrova. Je li riječ o krajnje nerentabilnom ponašanju državnih vlasti, prezadužene Hrvatske? Istraživanje koje su 2016. proveli sami studenti Sveučilišta u Zagrebu na ukupno 1300 svojih kolega, pokazalo je kako je trend „odljeva mozgova“ nezaustavljiv – najviše žele otići studenti umjetničkih akademija i dizajna, kao i liječnici, stomatolozi i farmaceuti. U njihovu edukaciju država ulaže ogroman novac, ali uvjeti na tržištu rada nipošto nisu zadovoljavajući. Hrvatska već godinama ne želi riještit ovaj problem!

Sustav visokog obrazovanja u Hrvatskoj, kao i u drugim novim članicama EU-a, godinama je izložen mjerama štednje. U razvijenim državama Zapada troškovi obrazovanja uobičajeno iznose 5-6% nacionalnog dohotka, i dok je osnovno i srednjoškolsko obrazovanje većim dijelom besplatno, visoko obrazovanje može biti iznimno skupo, osobito ako je riječ o Sjedinjenim Državama ili Velikoj Britaniji. Unatoč, znatnom podizanju prosječne razine obrazovanja tijekom 20.st (sve razine kvalifikacija su „podignute“ – matura je zamijenila svjedodžbu osnovne škole, fakultetska diploma maturu, doktorat sve češće diplomu fakulteta), ostalo je otvoreno pitanje socijalne mobilnosti. Naime, je li omasovljenje obrazovanja uistinu omogućilo uspon na društvenoj ljestvici, je li „viša“ diploma uistinu nudi veće prihode i društveni status? Ugledni francuski ekonomist, Thomas Piketty, u svojoj knjizi „Kapital u 21.st“ elaborira ovaj problem i zaključuje da je korelacija obrazovanja i dohodaka od rada zapravo negativna, te napominje kako brojna istraživanja osporavaju stereotip o „američkom snu“ ili „američkoj iznimnosti“ kao modelu obrazovnog sustava kojem težimo. Naime, studiranje na najelitnijim sveučilištima u Sjedinjenim Državama zahtijeva plaćanje iznimno visokih školarina, zbog čega je nejednakost pristupa visokom obrazovanju sve više u središtu rasprava. Prema autoru, dohodak roditelja postao je „savršen pokazatelj“ pristupa elitnim sveučilišnim studijima. Najnovija su istraživanja pokazala da između 1970. (od kada počinju strelovito rasti fakultetske školarine) i 2010.g. broj diplomiranih studenata stagnira među djecom čiji roditelji imaju niska primanja (10-12%), dok je broj diplomiranih studenata čiji roditelji pripadaju kategoriji 25% najbogatijih u 40 godina narastao s 25% na 80%. Istraživanja također pokazuju da pristup najelitnijim američkim sveučilištima ovisi o visini donacija koje su roditelji studenata spremni darovati ovim institucijama, dok je postupak selekcije i upisa kandidata zapravo netransparentan. Piketty navodi da je prosječni dohodak roditelja studenata Harvardskog sveučilišta oko 450 tisuća dolara što je prosječni prihod svega 2% najbogatijih američkih kućanstava.

Sve ovo ukazuje da se između ideološke mantre o uspjehu prema zaslugama i radu, te slavljenja meritokracije i realnosti američkog društva, zapravo ispriječila degradiranana uloga obrazovanja koje se iz javnog dobra postupno pretvara u privilegiju odabranih. Bogate sveučilišne institucije naplaćuju školovanje znatno više nego što studenti i njihove obitelji to mogu platiti bez zaduživanja. Zbog iznimno visokih školarina veliki je dio stanovništva lišen prava na visoko obrazovanje. Oni koji se odluče na uzimanje kredita za školovanje  na kraju se nađu u stupici velikih dugovanja. Ako student završi fakultet s dugom od 100 tisuća dolara, on je u gotovo bezizlaznoj situaciji. Dugovi za školovanje premašili su sve limite po kreditnim karticama, međutim, problem s kojim se susreću diplomirani studenti, uglavnom oni koji nemaju imućnu obitelj, istovjetan je onom s kojim se susreću i hrvatski studenti. Naime, problem je što od četvrtine do polovine sveučilišnih diplomanata ostaje nezaposleno, opterećeno lošim kreditima za nepotrebno obrazovanje, zbog čega republikanci predlažu zatvaranje niza studijskih programa(vidjeti https://www.logicno.com/politika/obrazovni-sustav-gulag-za-oblikovanje-liberalnog-uma.html).

Naime, zaduživanje za obrazovanje jedna je od top političkih tema u Sjedinjenim Državama. I britanski su studenti vrlo opterećeni visokim troškovima studiranja, ali i lošom kvalitetom obrazovanja, zbog čega je vlada, nedavno, predstavila koncept skraćenog dvogodišnjeg fakultetskog obrazovanja. Dvogodišnji studij trebao bi zamijeniti trogodišnji (bachelor degree), bio bi za 20% jeftiniji i nudio bi slične, ali ubrzane programe (tečaj). Ono što je zanimljivo je da trenutno godina trogodišnjeg studija stoji 9000 funti, a prijedlog novog dvogodišnjeg je 11 tisuća po godini. Dakle rješenje koje se nudi nije manja školarina, već smanjenje godina studiranja i još lošija kvaliteta obrazovanja.

I na kraju završimo s Pikettyijem koji navodi da tržišna ekonomija temeljena na privatnom vlasništvu, prepuštena sama sebi, nesumnjivo sadržava sile konvergencije povezane sa širenjem znanja i vještina, međutim još više sile divergencije potencijalno izrazito opasne za demokratska društva. Ili, jednostavno rečeno, bilo da je riječ o nasljedstvu, akumuliranom bogatstvu iz prošlosti, rentijerstvu, financijskim špekulacijama, dohodak od kapitala (koji je u rukama malog broja ljudi), stvarno i jedino multiplicira bogatstvo i prihode. Sposobnost, marljivost, ambicija dio su procesa obrazovanja, međutim, u vremenu zjapeće rupe u društvenom poretku, pitanje tržišne, ali i statusne vrijednosti akademske diplome više je nego značajno.