dr. sc. Jadranka Polović: KATALONIJA – UVOD U RASTAKANJE ŠPANJOLSKE

Katalonija je zapravo vrlo podijeljena: prema anketi iz srpnja 49,4% Katalonaca protivi se neovisnosti, dok odcjepljenje podržava 41,1% građana.

Svega nekoliko dana dijeli nas od najavljenog, istovremeno i zabranjenog, referenduma o nezavisnosti Katalonije koji bi se trebao održati 1. listopada. Situacija u Kataloniji danima vrije, kulminiralo je uhićenjima 14 dužnosnika regionalne Vlade Katalonije (između ostalog i potpredsjednika Josep Maria Hove) koji su unatoč odluci središnje vlade u Madridu, nastavili s pripremama za održavanje referenduma. Svi uhićeni dužnosnici terete se za krađu i zlouporabu povjerljivih podataka o španjolskim građanima, koje su, kako se navodi u izvorima središnje Vlade, „stavili na raspolaganje separatistima“. Nekoliko dana prije, policija je zaplijenila gotovo 10 milijuna glasačkih listića, a katalonskim javnim službama naloženo je da ne surađuju s organizatorima referenduma.

Ovaj potez Vlade u Madridu, izazvao je masovne prosvjede građana Katalonije koji su već danima na ulici, dok je predsjednik Katalonije, Carles Puigdemont, izjavio kako su ovim središnje vlasti zapravo Kataloniji nametnule izvanredno stanje. I Ustavni je sud referendum proglasio neustavnim, nakon čega je španjolski premijer Mariano Rajoy rekao: “Održavanje referenduma o nezavisnosti je nemoguće. To je san koji se neće ostvariti i bolje je da vlada Katalonije od njega odustane. U demokratskim zemljama u donošenju odluka sudjeluju svi, ne samo dio društva. U igri nije politički zahtjev. Riječ je o samim fundamentalnim načelima naše demokracije. Pravna država će ih zaštititi“.

Nesumnjivo, situacija u Kataloniji definitivno je izišla iz ustavnih i pravnih okvira! Politička volja separatističkog vodstva, koje ima većinu u Generalitatu, ide prema odcjepljenju. Pristalice neovisnosti već su na ulicama Barcelone, ali i drugih gradova, pridružili su im se studenti, podržavajući tako nevladine organizacije koje pozivaju na mobilizaciju, odnosno stalne i dugoročne ulične prosvjede. Međutim po pitanju nezavisnosti, katalonsko je društvo duboko podijeljeno, tako da istovremeno prosvjeduju i protivnici neovisnosti Katalonije. Dijele ih samo jake policijske snage, a pravo Katalonaca na referendum podržavaju i Baski u Bilbau. Demonstracije su dugo bile mirne, međutim napadom na prostorije katalonskih Socijalista koji se protive odcjepljenju, čini se kako stvari izmiču kontroli.

Katalonska je vlada skup različitih radikalnih opcija koje su svoj utjecaj ojačale kroz protekla tri ciklusa izbora na kojima su osvarili rezultat koji je varirao  (2010. – 48,7%; 2012. – 47,0%; 2015. – 47,8). Iako od 1980-tih godina raste broj birača koji podržavaju neovisnost, Katalonija je zapravo vrlo podijeljena: prema anketi iz srpnja 49,4% Katalonaca protivi se neovisnosti, dok odcjepljenje podržava 41,1% građana. Ipak, većina građana nesumnjivo teži većoj regionalnoj autonomiji, poglavito je popularan lokalni patriotizam od kuda i potječe nastojanje da se više ovlasti prenese na gradove. Prvi referendum za nezavisnost Katalonije proveden je 2014.g., međutim, središnja vlada u Madridu proglasila ga je neustavnim. Nakon izbora 2015.g. tadašnji katalonski predsjednik Artur Mas najavio je katalonsku nezavisnost unutar 18 mjeseci. Toliko vremena procijenio je dostatnim da se riješi budući status Katalonije unutar EU. Naime,  španjolski premijer Rajoy, pred izbore 2015.g. upozorio je da će „izlaskom“ iz Španjolske, Katalonija zapravo napustiti i Europsku uniju, NATO, kao i druge međunarodne organizacije, te morati započeti pregovore s Europskom unijom iznova, a koje će Španjolska blokirati, stavljajući veto. Kataloniju bi, nakon takve odluke, čekao i izlazak iz eurozone, time i moguće zamrzavanje depozita – scenarij koji je već „odrađen“ u slučaju Grčke i Latinske Amerike. Pravna nesigurnost vodila bi i prema ekonomskoj izolaciji, jer bi u slučaju ovakve odluke španjolska Središnja banka zatražila povlačenje svih španjolskih banaka iz pokrajine, a Katalonija bi zasigurno izgubila i potporu Europske središnje banke.

Prema španjolskom Ustavu iz 1978.g. koji je označio prijelaz iz autoritativne države u parlamentarnu demokraciju zapadnog tipa, Španjolska nije formalno definirana ni kao federativna, ni kao unitarna država. Ustav “kombinira” jedinstvo (“neraskidivo jedinstvo španjolske nacije”) i autonomiju (priznaje se i jamči pravo na autonomiju narodnostima i regijama, što je rezultat pritisaka za priznanjem „povijesnih naroda“ u Kataloniji, Baskiji i Galiciji. Španjolska je dugo egzistirala kao federacija autonomnih zajednica (Comunidades Autonomas), jedna je od europskih država s najvećim stupnjem decentralizacije u Europi. Španjolska je danas podijeljena na 17 autonomnih zajednica i dva autonomna grada – Ceuta i Melila na sjeveru Afrike. Iako je službeni jezik kastilijanski (španjolski), autonomne zajednice na svom teritoriju mogu odrediti i drugi jezik kao službeni. Upravo je to slučaj u Kataloniji u kojoj je već unazad nekoliko godina prvi službeni jezik katalonski, zbog čega ga svi zaposlenici državnih i javnih institucija, medija (pa makar i ne-Katalonci) trebaju znati. Službene table, nazivi ustanova i prometnica, također su dvojezični – najprije katalonski, a zatim španjolski.

Međutim, autonomne se zajednice (regije) u sustavu asimetrične decentralizacije međusobno razlikuju po prenesenim ovlastima, zbog čega je moguće zaključiti kako se radi o nedovršenom modelu političkog sustava koji je dijelom odgovoran što Španjolska kao država nije uspjela izgraditi zajednički identitet. Katalonija i Baskija kao povijesne zajednice, raspolažu puno većim ovlastima u radu svojih vlada – imaju regionalnu policiju, fiskalne ovlasti (Baskija puno veće), preuzele su nadležnosti središnjih vlasti, poglavito u području obrazovanja, zdravstva i socijalne skrbi. Katalonija je do 2010.g. raspolagala svojim financijskim institucijama i planirala vlastiti gospodarski razvoj što se odrazilo na visoki standard stanovnika, kao i niže stope nezaposlenosti od drugih djelova Španjolske. Međutim, Ustavni je sud donio odluku da se ograniči autonomija Katalonije (samouprava, fiskalna prava). Riječ je o najbogatijoj španjolskoj regiji čiji je BDP viši od državnog prosjeka, ali i od prosjeka EU i koja se najviše okoristila ulaskom na jedinstveno europsko tržište. Međutim, nakon velike financijske krize, 2008.g. i puknuća „stambenog mjehura“, u prvi je plan izletjelo pitanje katalonskog fiskalnog deficita. Naime, ta regija, iako bogatija, bila je u sve većem dugu jer su financije bile u rukama središnje vlade u Madridu koja ih je solidarno raspoređivala prema drugim, znatno siromašnijim španjolskim regijama. Ipak, bogatstvo Katalonije ne znači nužno i prosperitet za njezine građane. Katalonija ima brojnu migraciju, siromaštvo je široko rasprostranjeno, a bogatstvo regije zapravo je koncentrirano u rukama katalonske poduzetničke elite koja se žestoko protivi političko – ekonomskoj centralizaciji koju nameće Madrid.

Nakon ulaska Španjolske u EU, 1986.g., Katalonija je postala iznimno aktivna, zapravo glavni akter u Odboru regija i drugim relevantnim institucijama koje promiču ideju regionalne emancipacije unutar Europske unije. Međutim, vanjska politika ipak je u nadležnosti središnje vlade u Madridu koja svoju poziciju pregovarača i arbitra u odnosima s Europskom unijom koristi i kako bi oslabila nadležnosti Katalonije, ali i drugih regija u nizu područja: od poljoprivrede, ribarstva, industrijskih politika, regionalnog planiranja itd. Prema Ustavu, središnja vlada u Madridu može obvezati regionalne vlasti da provedu određene odluke i tako ograničiti, pa i ukinuti svaku autonomiju, ukoliko procijeni da se narušava teritorijalni integritet i nacionalni interes zemlje – upravo ono što predsjednik Rajoy sada radi.

Katalonija je imala vrlo složenu povijest, zahtjev za neovisnošću i političkom autonomijom pokrajine rezultat je povijesnog procesa koji traje stoljećima. Katalonski Statut autonomije iz 1931.g., usvojen u vrijeme španjolske Druge republike, predstavlja temelj današnjih težnji. Nakon poraza republikanaca, 1939.g. novouspostavljeni diktatorski režim Franka, oduzeo je Kataloniji svaku autonomiju, zabranio katalonski jezik, čak i običaje (ples sardanu) i katalonske oblike imena. Bio je to slučaj i s drugim regijama, a takvo je stanje potrajalo sve do Frankove smrti 1975.g. Već na prvim demokratskim izborima 1977.g. nadmoćno su pobijedile stranke koje su zahtijevale ponovnu uspostavu autonomije iz 1932.g. i formiranje katalonske vlade. Katalonska je autonomija formalno uspostavljena Ustavom iz 1978.g. i Statutom autonomije (1979.). Statut autonomije, naknadno revidiran 2005.g., službeno prihvaćen u španjolskom parlamentu 2006. (nakon teških pregovora), iako govori o „katalonskoj naciji“ i jedinstvu Katalonije, ipak je u koliziji s Ustavom koji Katalonce vidi kao narodnost. Ustav također ne navodi mogućnost prednosti katalonskih zakona nad španjolskim na teritoriju Katalonije. Regionalne se vlasti nisu uspjele izboriti za potpunu fiskalnu autonomiju, što je bila inicijalna ideja. Naime, za razliku od Baskije, čija vlada ima puno veće financijske ovlasti, katalonsku regionalnu administraciju gotovo u potpunosti financira španjolska vlada.

Španjolska ima strateški važan položaj na spoju Europe i Afrike, u zapadnom Sredozemlju i u središnjem dijelu istočnog Atlantika. Nesumnjivo, prosperitetna Španjolska, posljednjih godina zahvaćena gospodarskom krizom, danas se suočava s jakim regionalnim i separatističkim pokretima koji jačaju diljem zemlje, od Katalonije i Baskije, do Valencije, Aragona, Andaluzije i Galicije. Slabljenje nacionalnog identiteta ima uzrok u povijesnom naslijeđu, jezičnim i kulturnim podjelama (u uporabi su četiri službena jezika – španjolski, katalonski, baskijski i galicijski). Španjolska, naime, nikada kroz povijest nije bila u stanju integrirati sve svoje regije koje su sve češće suprotstavljene središnjoj vladi u Madridu. Španjolska vlada, stoga, načelno ne podržava separatizam, niti pravo na samoodređenje koje postaje jako „moderno“ unutar starih članica EU-a.  Naime, mnoge „regije – nacije“ na prostoru bogate europske jezgre – Flandrija, Baskija, Grenland, Južni Tirol, teže vlastitoj emancipaciji. Upravo, zbog separatističkih procesa koji je potresaju, Španjolska nije priznala niti neće (pod ovom vladom) Kosovo. Naime, odcjepljenje Katalonije nosi u sebi pogubne posljedice po Španjolsku: ekonomski bi je devastiralo (BDP bi se smanjio za 20%), oslabilo njezin politički utjecaj unutar Europske unije, ali i Latinske Amerike, i moguće pokrenulo novi val separatističkih pokreta, npr. u Baskiji. Stoga se Vlada predsjednika Rajoya odlučila na ponovnu centralizaciju koristeći se svojim utjecajem na Ustavni sud, ali i većinom u Senatu.

Zaoštravanje prilika u Kataloniji zahtijeva i reakciju EU. Grupa zastupnika u Europskom parlamentu, nakon sukoba policije i demonstranata u Barceloni, zatražila je da Europska komisija i druga tijela EU interveniraju i pomognu da se stvari ne otrgnu kontroli. EU je na potezu – ima li snage za diplomaciju u vlastitom dvorištu?