Nakon zahlađivanja odnosa s Njemačkom, poglavito nakon uvođenja proširenih sankcija Rusiji, Sjevernoj Koreji i Iranu, najave istih Venezueli, zaoštravanja odnosa s Pjongjangom, sasvim je jasno kako američkoj ”dubokoj državi” treba još jedan vojni sukob zbog čega jačaju ratni bubnjevi u neumornoj potrazi za novim ratnim tržištem. Prema uglednom američkom analitičaru Jamesu Georgu Jatrasu, koji piše za Politico, američka ”duboka država” zahvaća sve tri poluge američke vlasti, privatni biznis (vojno – industrijski kompleks, Wall street, velike informatičke korporacije), znanstvene institute, vladine i nevladine agencije, znanstvenu zajednicu (poglavito dobitnike grantova američkog Ministarstva obrane), dvije glavne političke stranke, gomilu lobista, konzultanata, odvjetnika i, naravno, mainstream medije, te kao takva predstavlja hibridni entitet koji zahvaća ”zaprepašćujući opseg javnog i privatnog sektora” sa snažnim utjecajem na američku vanjsku politiku. Iako je Donald Trump tijekom kampanje najavljivao raščišćavanje s močvarom ”duboke države”, činjenica je da su pod silnim pritiscima, prijetnjama impeachmentom i višemjesečnom kampanjom ”razvlašćivanja”, tj. izuzimanja ovlasti za vođenje bilo kakve samostalne vanjske i sigurnosne politike koja bi se protivila interesima vojno-industrijskog kompleksa, vanjskopolitički potezi novog predsjednika napokon smješteni u okvire politike prethodnih administracija. Iako je predsjednik Trump najavljivao dobre odnose s Rusijom, nakon medijske histerije koja je proizvela ”russia gate”, predsjednikovi vanjskopolitički prioriteti su promijenjeni. Trumpova politika napokon dobiva konture: ona je kontinuitet razmišljanja i djelovanja svih posthladnoratovskih američkih administracija u kojima nije nedostajalo ”jastrebova” koji su vršili snažan pritisak na predsjednike, od Klintona, Busha, Obame, i sada Trumpa da otvore nova ratišta u skladu s geopolitičkim, uglavnom profitnim interesima američke ”duboke države”. To je naprosto konstanta, zlokobna dimenzija američke vanjske politike s kojom se svaki predsjednik mora suočiti prije ili kasnije.
Što se tiče jugoistoka Europe, nakon više od šest mjeseci vladavine Donalda Trumpa, možda se trebamo zapitati: ima li američki predsjednik vlastitu vanjskopolitičku viziju jugoistoka Europe ili svjedočimo kontinuitetu politika Clinton – Obama – Soros administracija, čiji ljudi, umjesto samog predsjednika povlače vanjskopolitičke poteze od konkretnog utjecaja na regiju. Naime, nemoć američkog predsjednika bila je sasvim vidljiva kada je nedavno optužio Kongres za nastojanja da se dodatno naruše odnosi s Rusijom. ”Naši odnosi s Rusijom nalaze se na neviđeno niskoj i opasnoj razini. Možete zahvaliti Kongresu, ti isti ljudi ne mogu nam dati čak ni lijek.” Međutim, njegov potpredsjednik, Mike Pence, gotovo istovremeno, tijekom svoje istočnoeuropske turneje poslao je niz sasvim drukčijih poruka kojima je optužio Rusiju za destabiliziciju Balkana i nastojanja da na regiju proširi svoj ”maligni utjecaj”. Potpredsjednik Pence svoju je europsku turneju započeo posjetom Gruziji, nastavio odlaskom u Estoniju, a zatim u Crnu Goru, a ono što je zajedničko svim ovim posjetama tagiranje je Rusije kao neprijatelja. Antiruska retorika desegla je vrhunac tijekom posjete Crnoj Gori, kada je Mike Pence nastojao uvjeriti lidere država Zapadnog Balkana u nepromijenjenu i neupitnu američku potporu. “Rusija nastavlja silom iscrtavati nove granice na zapadnom Balkanu i čini sve da potkopa demokraciju, međusobno vas podijeli i razdvoji od ostatka Europe”, rekao je Pence.
Međutim, na podjelama Europe neumorno radi i nova američka administracija. Kako su odnosi Bruxellesa prema svojim istočnim članicama sve iritantniji, osobito odluka Europske komisije da pokrene prekršajnu proceduru protiv Mađarske, Češke i Poljske zbog odbijanja odluke o obvezujućim kvotama za prihvat migranata unutar EU, stvorila je duboki jaz između ”stare” i ”nove” Europe. Bivši češki predsjednik, Vaclav Klaus, poznati euroskeptik najavio je čak ”Czechxit”, tj. izlazak Češke iz EU, dok je mađarski predsjednik Viktor Orban naglasio kako je, za razliku od Zapada, zemljama Višegradske skupine najvažniji nacionalni identitet. Nezadovoljne statusom unutar EU, posebno najavom ”Europe u više brzina”, zemlje ”nove” Europe traže i nove partnere. Za razliku od Poljske koja gradi neupitno partnerstvo sa SAD-om i koja Rusiju smatra agresorom, Mađarska, Češka, Slovačka i Bugarska sve se više okreću prema Euroaziji i sudjeluju u infrastrukturnim projektima Rusije i Kine (Put svile). Sama činjenica da nekoliko zemalja srednje i jugoistočne Europe dinamično razvija gospodarske odnose i s Rusijom, Kinom, ali i Turskom jako brine Washington, stoga tome užurbano želi stati na kraj. Naime, kako odnosi unutar europske obitelji više nisu idilični, američki je potpredsjednik vješto zaigrao na kartu neusklađenog političkog poretka na Starom kontinentu, te ovim zemljama ponudio prijedloge koji ni najmanje nisu na tragu europskog jedinstva. Konceptom ”Međimorja” ili ”Inicijativom tri mora”, američka politika nastoji nove članice EU, smještene na prostoru između Baltičkog, Crnog i Sredozemnog mora odmaknuti od utjecaja Europske unije, a s ciljem realizacije ”nove energetske strategije” ili osvajanja prostora za američke izvoznike tekućeg plina. Zemljama ”nove” Europe (između ostalog i Hrvatskoj) predložio je energetske projekte koji nisu prioritetni za Bruxelles, koji nose nepredviđene financijske troškove, ali se nalaze u okvirima vanjskopolitičkih i ekonomskih interesa SAD-a.
Naime, ako se prisjetimo, odustajanje od izgradnje projekta plinovoda „Južni tok“, koji je trebao zaobići Ukrajinu i diverzificirati tranzitne rute ruskog plina znatno je povećao tenzije između Rusije i Zapada na području regije. Srbija je ovim projektom trebala postati regionalno energetsko čvorište, tj. značajna karika u tranzitu kavkaske, srednjoazijske i ruske nafte i prirodnog plina, čime bi se osigurala energetska sigurnost zemlje. Pritisak Zapada na zemlje regije znatno se povećao 2013.g., nakon najave izgradnje „Turskog toka“, kao alternative „Južnom toku“ koji je pod snažnim pritiscima SAD-a i EU-a zaustavljen. Nedavno započeta izgradnja Turskog toka povezala je tek Rusiju i Tursku, dok hibridno izazvanu višegodišnju političku krizu u Makedoniji treba promatrati u kontekstu energetske geopolitike i geostrateških interesa velikih sila. Geopolitička osjetljivost makedonskog prostora proizilazi iz činjenice da je presjeca moravsko – vardarski koridor, glavna tranzitna okosnica u jugoistočnoj Europi koja je i dio projekta Jedan pojas-jedan put. Ova suvremena inačica Puta svile odnosi se na najvažniji globalno značajan infrastrukturni projekt vrijedan skoro bilijun dolara, kojim bi Kina sustavom prometnih koridora (mreže željeznica, autocesta, pomorskih i zračnih putova) povezala sve zemlje srednje i istočne Azije, Bliskog istoka i Europe. Bivša makedonska vlada premijera Gruevskog, iako opredjeljena za EU i NATO, podržala je gospodarsku suradnju s Rusijom i Kinom, osobito infrastrukturne projekte poput izgradnje plinovoda „Turski tok“, kao i projekt izgradnje željezničkog smijera od Pireja, preko Makedonije, i Srbije do Budimpešte. Projekti ”Put svile” i ”Turski tok” vrlo su značajni za gospodarstvo i razvoj zemalja Balkana, međutim širenje takvog multipolarnog utjecaja prema Europi u kojem se Makedonija javlja kao ključna država, nimalo ne odgovara Sjedinjenim Državama. Makedonija, preko koje je trebao voditi nastavak „Turskog toka“ prema EU, u tom se kontekstu, američkoj ”dubokoj državi” učinila kao najpogodnija točka za potkopavanje takvog plana. Instaliranje proameričke vlade Zorana Zaeva, nesumnjivo je učvrstilo utjecaj Sjedinjenih Država i europskih saveznika u regiji, te su time ozbiljno ugroženi ruski i kineski projekti u regiji.
Ipak, nakon uvođenja novih američkih proširenih sankcija koje su usmjerene protiv plinovoda ”Sjeverni tok 2”, ali i drugih energetskih projekata, Rusija ubrzava završetak izgradnje „Turskog toka“. Gotovo je potpuno završena izgradnja plinskog čvorišta u blizini grada Anape u južnoj Rusiji, odakle se plinovod nastavlja ispod Crnog mora, a zatim prolazi kroz Tursku i produžuje preko bugarske i grčke granice, dalje preko Srbije do Mađarske. Izvođač Gazpromovog projekta tvrtka Svis Alseas, od svibnja je položila oko 15 milja cijevi ispod površine Crnog mora kako bi prvi od dva usporedna plinovoda bio pušten u ožujku 2018., a drugi 2019. Procjenjuje se kako će ukupni kapacitet dostići 15,75 milijardi kubika prirodnog plina, odnosno 32 milijarde kad oba plinovoda budu pušteni u promet. Bugarska koja je 2014.g. pod pritiskom Washingtona otkazala sudjelovanje u plinovodu „Južni tok“ koji je trebao ići preko bugarske luke Burgas, u lipnju je potpisala ugovor o tranzitu plina sa Srbijom, a u okviru tog sporazuma predviđeno je da Srbija dobije 10 milijardi kubičnih metara plina preko plinovoda „Turski tok“.
Mađarska je vlada također potpisala sporazum kojim će primati plin iz „Turskog toka“, Turska ovim postaje energetsko čvorište što u svakom slučaju utječe na preustroj i novo geopolitičko značenje ne samo Rusije i Turske već i balkanskih zemalja. „Turski tok“ će završit na tursko – bugarskoj granici, a drugi mogući krak vodit će prema tursko – grčkoj granici. To su ključne točke koje će dalje voditi prema zemljama jugoistočne Europe koje će dogovarati izgradnju svojih plinovoda povezanih s „Turskim tokom“. Međutim poslovi između dviju država razvijaju se i dalje – Mađarska je s ruskom državnom nuklearnom kompanijom Rosatom, potpisala ugovor vrijedan 17 milijardi dolara za izgradnju dva nuklearna reaktora, a kompanija, Nuclear Power Alliance, većinski u ruskom vlasništvu, također će se nadmetati i za češka nuklearna postrojenja. Rosatom također gradi u Turskoj prvo nuklearno postrojenje s četiri reaktora na obalama južne Turske, u blizini Cipra. Naime, u situaciji u kojoj su i EU i SAD „zamrznule“ investicije u nuklearnoj tehnologiji i izgubile kvalificiranu radnu snagu, Rusija se pojavljuje kao svjetski lider u izvozu nuklearne tehnologije s preko 60% udjela na svjetskom tržištu. Dok europske i američke kompanije gube poslove ili odlaze u bankrot, Rusija je sklopila ugovore za gradnju 34 reaktora u 13 zemalja, a vrijednost investicija je preko 300 milijardi dolara (W. Engdahl, New Wastern Outlook).
Ipak, Amerika ima novu strategiju! Mogući novi američki veleposlanik u Makedoniji bit će Yee Hoyt Brian, dužnosnik koji Balkan poznaje kao svoj džep. Brian, trenutno zamjenik pomoćnika američkog državnog tajnika, ključan za formiranje makedonsko – albanske koalicije, koordinirat će američku politiku prema Zapadnom Balkanu, pa i šire. Naime, nova američka strategija usmjerena je na sprječavanje izgradnje pruge Pirej – Budimpešta (od izuzetne važnosti za gospodarski razvoj regije). Iako je Srbija već pristupila izgradnji svoje dionice, Sjedinjene će Države zasigurno opstruirati dio koji bi se protezao kroz Makedoniju. Ključni dio ovog plana bit će što skoriji ulazak Makedonije, a zatim i Kosova u NATO, čime bi Amerika zaokružila ne samo prostor Jadranskog mora već i uspostavila kontrolu nad Balkanom, te se približila svom geopolitičkom cilju – dominaciji na Crnom moru. Ova situacija stvara okolnosti za još jedan konflikt, profitno orijentiran rat na kojem se da sjajno zaraditi. Stoga bi zemlje jugoistoka Europe trebale imati u vidu ne samo političke i financijsko-ekonomske troškove za priklanjanje američkim projektima već i konkretne vojne rizike. Naime, investicijski važni projekti iza kojih stoje Rusija ili Kina trebali bi osigurati prosperitet regije. S druge strane, Sjedinjene Države uz predložene projekte (LNG u Hrvatskoj i dr.) ne osiguravaju financijska sredstva niti beneficije, istočnu i jugistočnu Europu prisiljavaju na kupovinu skupljeg američkog plina, ali i oružja. Naravno, uz ovu tržišnu ponudu, Amerika uvijek nudi i neupitne američke vrijednosti kao definitivno najekskluzivniji i najskuplji američki proizvod. Uz malo prisile, američka će ponuda zasigurno dobiti na cijeni!
0 komentara