dr. sc. Jadranka Polović: JE LI LIBERALNA DEMOKRACIJA JEDINA „IGRA U GRADU“?

Liberalni svjetski poredak nije ni liberalan, ni svjetski, a kamoli poredak. Zemlje na prostoru Azije – Kina, Rusija, Turska i Iran mogu biti opisani kao autoritarni sustavi, međutim vrijednost koju najviše cijene je nacionalni suverenitet – to je njihov konceptualni kontrapunkt, odgovor ili otpor prema liberalnom poretku (kaosu).

Nedavno smo imali prilike pročitati o Vladinom razmišljanju o modelu djelomične privatizacije HAC-a. Radi se o „javnoj ponudi dionica koje bi bile ponuđene građanima, mirovinskim fondovima i ostalim investitorima, a negdje, između redaka, izgubila se „nevažna“ informacija o bitnom poskupljenju autocesta. Iskreno se nadam kako građani Hrvatske razumiju da je naglasak u ovoj PR-ovskoj informaciji Vlade na „mirovinskim fondovima i ostalim investitorima“, a privatizacija ove neobično vrijedne nacionalne imovine, budimo sigurni, odrvrtit će se po modelu kojim su u Hrvatskoj od devedesetih do danas privatizirani važni nacionalni resursi – od banaka, medija, telekomunikacija, farmaceutske industrije, INE, brodogradilišta, Zračne luke Zagreb itd… Svih ovih desetljeća, diskurs hrvatskih političkih elita i njihovih izvanjskih mentora ustoličio je temeljnu premisu tržišnog fundamentalizma po kojoj je privatno vlasništvo daleko efikasnije od društvenog, stoga je privatizacija svega i svačega (to je jedini smisao reformi koje zahtijeva EU) ključ oporavka posrnulog hrvatskog gospodarstva i društva. I trenutačna hrvatska Vlada, potpuno bez sluha za štetu koju je u europskim društvima proizveo dominantan politički svjetonazor neoliberalne doktrine, malo-pomalo, funkcije države predaje u koncesiju privatnicima, rješavajući se pri tom vlastitog autoriteta i preuzimajući ulogu „institucionalnog idiota“ koji odrađuje poslove za lobističke interesne skupine, nikako za vlastite građane. (vidjeti Colin Crouch, Postdemokracija, Izvori, 2007). Posljedice takve prakse, zapravo, već živimo – korporacije i poduzetnička elita odavno su okupirali pristupni kanal prema političarima i javnim službama. O politici se u Hrvatskoj (da ne govorimo o EU) odlučuje isključivo privatno, uzajamnim djelovanjem između poslovne elite, lobističkih skupina i njihove klijentele – trenutnih političara. Naime, politička moć poduzetnika i bankara, znatno je veća nego moć postavljene (ne izabrane) vlade, što za liberalne demokracije, odnosno za demokratsku ravnotežu, sve više predstavlja ozbiljan izazov.

Jedna od glavnih briga ekonomske doktrine Adama Smitha u 18.st. bila je kako prekinuti veze kraljevskih dvora kao političkih aktera s poduzetnicima, boriti se protiv koncesije monopola. Danas, upravo svjedočimo nemjerljivim korporacijskim i poduzetničkim privilegijama skrivenim pod sloganom „slobodnog tržišta“, a zapadne vlade (Hrvatska do kraja) u potpunosti su ovisne o mišljenju uprava multinacionalnih tvrtki i krupnih poduzetnika, koji financiraju njihove izborne kampanje, a potom diktiraju ekonomske i socijalne prioritete društva.

Zapadne demokracije danas su nesumnjivo u krizi, mala izlaznost birača, kao i mala potpora političarima kao „robi“ na političkom tržištu, jasno ukazuje na izlizanost, sve više i neprivlačnost modela liberalne demokracije, stoga i potrebu njegovog popravljanja, kao i razmatranja drugih modela upravljanja državom i društvom.

Na nedavnim predsjedničkim izborima u Rusiji, Vladimir Putin osvojio je još jedan, četvrti po redu mandat, te će nastaviti voditi Rusiju sljedećih šest godina, sve do 2024.g. Predsjednik Putin sa 77% glasova birača, ostvario je najuvjerljiviju izbornu pobjedu do sada, nesporni politički uspjeh, koji Zapad, potpuno obuzet antiruskom histerijom, teško prihvaća. Na neki način, velikom izlaznošću i velikom potporom Vladimiru Putinu, građani Rusije poslali su svojevrsnu poruku Zapadu – ruska država vlasništvo je ruskog naroda, a o vlastitom predsjedniku odlučivat će samostalno. Još jedna vijest pristigla je s područja Heartlanda, tog, za Zapad, stožera svjetske povijesti i prostora velike strateške vrijednosti. Naime, usvajanjem ustavnog amandmana, početkom ožujka ove godine, kineski je parlament ukinuo ograničenja predsjedničkog mandata, nakon čega aktualni predsjednik Xi Jinping, zagovornik „velikog preporoda kineske nacije“, tu funkciju može nastaviti obavljati i po isteku mandata 2023.g., možda doživotno. Za Zapad ovo nisu dobre vijesti – radi se o dvojici vrlo snažnih lidera koji su u prilici graditi autoritarni „kult ličnosti“, upravljati procesima na prostoru Euroazije, onemogućivši pri tom upliv zapadnih „prijatelja“ koji rado šire liberalnu tržišnu demokraciju i ljudska prava širom svijeta.

Osobito je reizbor Putina i moguća „vječna“ funkcija Xi Jinpinga osigurala konzistentnost i kontinuitet rusko-kineskog partnerstva za naredno desetljeće. U vrlo konkretnom smislu takvo partnerstvo može znatno utjecati na snaženje euroazijskih integracija, poglavito kroz Euroazijsku ekonomsku uniju, Belt and Road Initiative („Jedan pojas jedan put“, znan još i kao „Put svile“), koordinaciju politika unutar Šangajske organizacije i suradnju unutar BRIKS-a. U geopolitičkom smislu jačanje Putina i Xi Jinpinga, kao i Rusije i Kine, predstavlja veliki izazov za Sjedinjene Američke Države i njihove saveznike u EU i NATO-u. Naime, Zapad je još uvijek duboko uvjeren u neupitnost vlastitog “unipolarnog trenutka”, odnosno u vlastitu globalnu diplomatsku, gospodarsku i vojnu nadmoć, stoga se zapadni akteri još uvijek nisu spremni suočiti s činjenicom da žive u multipolarnom svijetu koji mijenja posthladnoratovsku paradigmu međunarodnih odnosa.

Ipak ostaje otvoreno pitanje – zbog čega opada utjecaj Zapada, zbog čega liberalna demokracija i liberalne vrijednosti više nisu u „središtu svemira“ velikih nacija na prostoru Euroazije, ali sve više i istočne Europe. Jesu li Sjedinjene Države i njihovi zapadni partneri zapravo prokockali međunarodno povjerenje koje im je svijet bio spreman dati nakon završetka Hladnog rata? Naime, Amerika je krajem osamdesetih godina 20. st. bila na vrhuncu moći, globalna sila bez premca. Neočekivano se našla u uvjetima posthladnoratovske atmosfere u kojoj više nije postojao izvanjski neprijatelj, niti suparnička ideologija, u kojoj je nestala stalna potreba ubrzavanja tehnoloških istraživanja i usavršavanja u području vojne tehnologije, kao i vojnog natjecanja. Amerika je imala snažnu potporu svojih zapadnoeuropskih saveznika, ali jednako tako su i bivše komunističke zemlje (uključujući Rusiju) bile spremne usvojiti američke liberalne vrijednosti i slijediti američko globalno vodstvo.

U knjizi Izvan kontrole: globalna previranja uoči 21. stoljeća, Zbigniew Brzezinski navodi kako se završetkom Hladnog rata američka globalna moć temeljila na četiri elementa: globalnoj vojnoj moći, globalnom gospodarskom utjecaju, globalnom kulturno-ideološkom utjecaju i globalnom političkom utjecaju. Autor navodi da je Amerika, početkom devedesetih postala nacija-katalizator, predmet divljenja, oponašanja, zavisti, s neposrednim i snažnim utjecajem na društvene prioritete drugih naroda, nakon čega se ova globalna supersila počela sve više uplitati u unutarnje poslove drugih država i dijeliti “ponekad razdražujuće prosudbe o gospodarskim prioritetima ili ljudskim pravima.” Charles Krauthammer, ugledni američki politički analitičar, u svom poznatom i često citiranom članku Unipolar moment navodi kako je završetkom Hladnog rata, dotadašnji bipolarni svijet postao unipolaran, u čijem su se središtu našle Sjedinjene Države kao globalna supersila. Iako se činilo da se na svjetskoj političkoj sceni javljaju novi rivali, poput gospodarski snažnih država – Japana, Njemačke, ali i ujedinjene Europe, uskoro se pokazalo da ekonomsku moć nije uvijek moguće pretvoriti u geopolitički utjecaj. Prema Krauthammeru, američka dominacija temelji se na vojnoj, diplomatskoj, političkoj i ekonomskoj nadmoći, te sposobnosti da reagira u bilo kojem konfliktu, u bilo kojem dijelu svijeta, ako procijeni da za to ima interesa. Ako Amerika želi stabilnost ona je treba i kreirati, te unipolarni trenutak pretvoriti u unipolarnu eru što je u interesu i SAD-a i cijelog čovječanstva.

Međutim, dogodilo se upravo suprotno – Sjedinjene Države unipolarni moment nisu uspjele pretvoriti u unipolarnu eru. Zbog čega?

U zapadnom se diskursu uvriježio stav da je ekspanzija demokracije i ljudskih prava snažno povezana sa širenjem slobodnih tržišta. Međutim, ovaj opetovani, totalitarni  narativ, sve se više razotkriva kao velika iluzija, prijevara, neoliberalna ideološka laž. Povijesno iskustvo tranzicijskih zemalja jasno pokazuje kako nema nikakve veze između „svetih zapovjedi“ Washingtonskog konsenzusa: privatizacije, liberalizacije, deregulacije i demokracije. Vrlo zanimljiv tekst pod naslovom „Hoće li Putin – Xi era zamijeniti zapadni liberalni poredak (kaos)?“ nedavno je objavio Pepe Escobar (Will the Putin – Xi era supersede Western liberal (dis)order?, Asia time, March, 25, 2018). Kako navodi, još od osamdesetih godina prošlog stoljeća  zapadni je turbo kapitalizam pohlepno profitirao na obliku neorobovlasništva kojeg je razvio u kineskim specijalnim ekonomskim zonama. Za zapadne elite Kina je desetljećima izvor jeftine radne snage, kao i ranjiva Rusija tijekom devedesetih, stoga su nastavile živjeti u uvjerenju da ove dvije zemlje nikada neće biti u stanju akumulirati dovoljno znanja, a osobito političke i vojne moći, te se geoekonomski i geopolitički suprotstave zapadu.

Kina nikada nije iskazala interes za članstvom u „zapadnom klubu“, niti za njegove političke vrijednosti, međutim, taj interes je kontinuirano prisutan kada je riječ o ekonomskim koristima koje im je pružao zapadni liberalni poredak. Međutim, „silovanje“ Rusije reformama slobodnog tržišta prema receptu Chicago boysa osiguralo je maloj skupini danas nemjerljivo bogatih oligarha – Mikhailu Khodorkovskom, Borisu Berezovskom (u međuvremenu umrlom) i Romanu Abramovichu preuzimanje resursa i ekonomije izmučene preporučenom „šok terapijom“. Autor navodi kako je ruski BDP između 1991. i 1997.g. kolabirao za nevjerovatnih 83%, taj pad je pratio potpuni izostanak investicija. Osobito indikativan je slučaj Khodorkovskog koji je kroz Jukos došao u posjed ključnih sibirskih naftnih polja, a koja se bio spremao prodati zapadnim korporacijama 2003. Nakon što ga je poslao u zatvor, Putin je u očima Zapada postao diktator kojeg se treba riješiti.

Kao što navodi Escobar, kontrola ključnih nacionalnih resursa „ultimativna je crvena linija“ za ove, sada potvrđene, euroazijske lidere. Za Putina, kao i za Xija, vrhovni arbitar je nacionalna država, a ne hrpa oligarha „što je postalo norma liberalnog i neoliberalnog Zapada“. S druge strane, zapadni establishment ne može se načuditi jačanju populizma, privlačnosti ideje nacionalnog suvereniteta, kao i sve manjim čarima liberalnog svjetskog poretka. Escobar primjećuje da je zapadne političare zaobišao bijes naroda, dakle revolucije, međutim oni i dalje vjeruju da je moguće na istim postavkama obnoviti temelje demokracije. Raspad zapadnog unipolarnog momenta znači i gubitak utjecaja političkih i korporativnih elita. Ipak, liberalni svjetski poredak nije ni liberalan, ni svjetski, a kamoli poredak. Zemlje na prostoru Azije – Kina, Rusija, Turska i Iran mogu biti opisani kao autoritarni sustavi, međutim vrijednost koju najviše cijene je nacionalni suverenitet – to je njihov konceptualni kontrapunkt, odgovor ili otpor prema liberalnom poretku (kaosu).

Ono što vrijedi i za Hrvatsku, za razmišljanja vlade opisana na početku teksta, sadržano je završnim tezama autora, koji navodi, da model političkog sustava unutar  Europske unije koji nameće teške, za mnoge građane neizdržive mjere štednje, sigurno ne može biti demokratski, štoviše, u potpunosti je antidemokratski. Svakodnevni koruptivni skandali na najvišim državnim razinama, potkopavaju uvjerenje u neupitnost vrijednosti modela zapadne liberalne demokracije. Brojni su primjeri, a posljednji u nizu je bivši francuski premijer Sarkozy… Kako autor navodi, „grčko – rimska – prosvjetiteljska politička teorija (liberalna demokracija) više nije jedina igra u gradu“. Trebamo li reformirati političke sustave unutar kojih živimo? Nakon slavne priče Fukuyame o kraju povijesti (pobjedi zapadne liberalne demokracije), vrijeme je da se Zapad probudi i shvati da se nalazimo u vremenu multipolarnosti, suočeni s dva snažna protivnika koja svojom suptilnošću, vizijom i tehničkom sofisticiranošću prijete zapadnom tipu demokracije. Ipak, čini se da nema izgleda da će oholi Zapad početi slušati Confuciusa. Na žalost.