dr. sc. Jadranka Polović: JE LI EUROPSKO ZBLIŽAVANJE S RUSIJOM ZAPRAVO PROBLEM ZBOG KOJEG JE SAD SPREMAN POKOPATI EUROPU?

Dok je drugi čovjek SAD-a, potpredsjednik Mike Pence (koji u slučaju mogućeg impeachmenta postaje prvi), uspješno širio proturusku histeriju u zemljama Istočne Europe i Balkana, predsjednik Trump napokon je potpisao „Zakon 3364“.

Ideološke odrednice američke vanjske politike sadržane u konceptu „širenja demokracije i ljudskih prava“, kao i „borbe protiv terorizma“, desetljećima su bile nezamjenjiv temelj američkog intervencionizma, vrlo korisno sredstvo izravnog utjecaja na unutarnju politiku određene (čitaj nesretne) zemlje. Zahvaljujući ovoj mantri, gotovo tri desetljeća, Sjedinjene Američke Države sasvim su se otvoreno i potpuno neometano miješale u izbore drugih zemalja, rušile i ubijale izabrane predsjednike i razarale tuđe zemlje. Ipak, čini se kako je ova ideološka matrica američke vanjske politike napokon postala izlizana, zapravo „out“! Nova ideološka mantra „ruska prijetnja“, koja u politici SAD-a ima sasvim jasnu unutarnju kao i vanjskopolitičku dimenziju, gotovo je neprimjetno zamijenila dosadašnju ideološku opremu američkog tzv. vojnog humanitarizma i jako je „in“.

„Priča o Rusiji potpuna je fabrikacija. To je samo pokušaj da se opravda najveći poraz u američkoj političkoj povijesti“, istaknuo je američki predsjednik, ciljajući pri tom na poraz Hillary Clinton na američkim predsjedničkim izborima 2016.  Hibridno proizvedena medijska histrerija ili „Russiagate“ već mjesecima trese Ameriku, a nakon otvaranja istrage, predsjednik Trump pozvao je američke istražitelje da ne traže „ruski trag“ na proteklim izborima, već u 33 000 nestalih e-mailova Hillary Clinton kao i u uranu koji su supružnici Clinton prodali i koji se sada nalaze u rukama „veoma opasnih Rusa“. Rusija je u međuvremenu postala dežurni krivac za sve i svašta u međunarodnim razmjerima, a mimo zdravog razuma, zahvaljujući intenzivnim medijskim kampanjama koje se koriste stereotipima, lažima i manipulacijama, Europa počinje živjeti u paranoičnom strahu od iracionalne „ruske agresije“.

Europska turneja američkog potpredsjednika Mikea Penca također je poslužila podpirivanju proturuske histerije, a pragmatični „torbar“ prodao je nešto oružja Gruziji i Baltičkim državama, te dogovorio raspoređivanje protuzračnog raketnog sustava „Patriot“ u Estoniji. Pence je u Gruziji, ciljajući na rusku okupaciju gruzijskih regija Abhazije i Južne Osetije, pozvao Rusiju na okončanje agresivne politike destabilizacije u regiji, nakon čega je stigao u Crnu Goru u kojoj je sudjelovao u radu Američko – jadranske povelje. S teritorija Crne Gore, američki se potpredsjednik još jednom okomio na Rusiju optužujući je za pokušaj nasilnog prekrajanja granica na Zapadnom Balkanu, nakon čega je Moskva službeno zatražila od SAD-a prestanak klevetanja ruske vanjske politike na Balkanu, osobito zastrašivanjem lidera zapadnobalkanskih zemalja s fantomskom „ruskom prijetnjom“. Ako se prisjetimo, kako su sve američke administracije, od Clintona, bile zapravo i diplomatski i vojno vrlo aktivne u regiji, i kako je današnja „geografija“ Zapadnog Balkana (BiH, samostalno Kosovo i Crna Gora) osmišljena prema zamislima i viziji Amerike, moguće je zaključiti tek da je riječ o manipulativnoj zamjeni teza koju je plasirao američki potpredsjednik i koja zapravo, ne drži vodu.

Postavlja se pitanje, postoji li uopće „ruska prijetnja“ ili „ruski problem“ Europe koji Sjedinjene Američke Države trebaju rješavati?  Kolika je i kakva razina ruskog utjecaja u Europi, je li postojeća suradnja niza europskih država s Rusijom europski problem ili prednost?

Naime, dok je drugi čovjek SAD-a, potpredsjednik Mike Pence (koji u slučaju mogućeg impeachmenta postaje prvi), uspješno širio proturusku histeriju u zemljama Istočne Europe i Balkana, predsjednik Trump napokon je potpisao „Zakon 3364“, do sada najkompleksniji paket proturuskih sankcija koje se istovremeno odnose i na Iran i na Sjevernu Koreju. Trumpove riječi kako zakon dijelom sadrži i „neustavne odredbe“, najbolje ukazuju na vrlo kontraverzan položaj samog predsjednika koji potpisuje zakon koji je prema njegovom mišljenju protivan američkom ustavu, ali i interesima Imperije. „Trumpova administracija pokazala je potpunu nemoć, predavši na najponizniji način izvršnu vlast Kongresu, što mijenja raspored snaga u političkim krugovima SAD-a, rekao je  ruski premijer, Dmitrij Medvedev, zaključivši, kako su ovim činom Sjedinjene Države objavile Rusiji trgovinski rat. Službeno, sankcije su uvedene zbog ruske uloge u ukrajinskoj krizi, potpore Basharu al Asadu i umješanosti u američke predsjedničke izbore, neslužbeno – nove proširene antiruske sankcije ciljano su usmjerene na žurno zaustavljanje i sprječavanje nastavka izgradnje plinovoda „Sjeverni tok 2“, ali i drugih plinovodnih projekata kojima bi se iz Rusije i Kaspijske regije dopremao plin na europsko tržište.

Iako su mnogi Trumpov protekcionizam, sadržan u sintagmi „America first“, vidjeli kao povratak čuvenom američkom izolacionizmu koji će nesposobne europske saveznike (osobito nakon Brexita) ostaviti same u „bespućima“ svjetske politike, ipak većina zapadnoeuropskih lidera ostala je krajnje zatečena nizom drskih, politički nekorektnih poteza nove administracije koja je krenula u otvoreni ekonomski rat s Europom. Dok se načelno zaklinju u slobodnu trgovinu, Sjedinjene Države zapravo provode beskrupoloznu strategiju, kojom, pod svaku cijenu, nastoje ovladati europskim tržištem energenata. Cijela priča sadržana je u darvinističkoj ideji dominacije jakih nad slabijima, a nova američka praksa poništava i ono malo morala i etike koji su, možda, još uvijek postojali u međunarodnim odnosima! Naime, Amerika želi preuzeti europsko tržište plina zbog čega su europske zemlje, politički i sigurnosno ovisne o SAD-u, stavljene pred odlučujući izbor – umjesto ruskog jeftinijeg, izvolite kupiti skuplji američki prirodni plin. Zakon o sankcijama uključuje vrtoglavo visoke kazne koje se mjere u milijardama eura za tvrtke, investicijske fondove ili banke koje se ogluše o američke sankcije, a one se odnose i na osobe koje namjeravaju uložiti više od pet milijuna dolara godišnje ili milijun dolara odjednom u izgradnju ruskih izvoznih plinovoda, te sudjeluju u pružanju usluga, informacijske potpore ili dostavi tehnologije. Sankcije se najvećim dijelom odnose na ruski energetski sektor, sve je usmjereno na stopiranje plinovoda „Sjeverni tok 2“ kojim bi ruski Gazprom udvostručio isporuke plina Njemačkoj, ali američke bi sankcije mogle ugroziti i druge plinovodne projekte,  poput Južnog plinskog koridora koji bi transportirao azerbajdžanski plin iz Kaspijskog mora preko Gruzije, Turske i Albanije, te Transjadranskim plinovodom dalje do Italije, Crne Gore i Hrvatske.

Naime, u obrazloženju ovog zakona, bez uvijanja se navodi kako je njihov cilj osigurati više radnih mjesta u američkoj industriji nafte i plina. Američke korporacije proizvode goleme viškove plina iz škriljaca koja trebaju tržišta poput Europe,  a koja su već, na žalost SAD-a, stabilno opskrbljena plinom iz Rusije i Kaspijskog bazena. U globaliziranom svijetu dominirajuće paradigme slobodnog tržišta, Sjedinjene Države zato, već niz godina otvoreno posežu za političkim instrumentima – ovog puta gospodarskim sankcijama. Posljednjim paketom proširenih gospodarskih sankcija, Sjedinjene su Države sasvim otvoreno započele i ekonomski rat protiv Europe, osobito Njemačke. Naime, zbog izloženenosti ogromnim financijskim kaznama, izravno su pogođene i europske energetske tvrtke (OMW, Shell, Engie, Uniper and Wintershall, BASF, E.ON, ENI…) koje na projektu plinovoda surađuju s ruskim Gazpromom i koje su do sada uložile preko pet milijardi eura, odnosno gotovo 50% potrebnih sredstava. Milijarde dolara kazni, pad korporativnog ugleda i cijena dionica, gubitak poslova, čak i izravno zastrašivanje, samo su neki od načina na koji Amerika ograničava i uništava konkurenciju, a s ciljem pridobivanja ekonomske i strateške prednosti na europskom tržištu energenata.

Među prvima se oglasio predsjednik Europske komisije, Jean Claude Juncker, koji je rekao kako „Amerika na prvom mjestu ne znači i Europu na posljednjem“, i najavio protumjere ako sankcije SAD-a naštete europskim kompanijama uključenim u naftne i plinske projekte s Rusijom. Naime, Unija je spremna iskoristiti regulativu EU-a koja joj dopušta obranu svoje tvrtke  protiv primjene ekstrateritorijalnih sankcija SAD-a.

Reagiralo je i Udruženje europskog biznisa koje okuplja više od 500 kompanija iz EU-a, a u kojem stoji da se protivi proturuskim sankcijama Washingtona, te zahtijeva od SAD-a i Rusije iznalaženje nove liniju djelovanja koja bi omogućila odvajanje biznisa od politike. Zanimljivo, ukoliko se zna da je politika koju vodi EU do sada uvijek bila „sluškinja“, isključivo u funkciji interesa ove zanimljive, beskrajno bogate družine, čini se sada pale s Marsa.

Bijesna Njemačka je odbila primijeniti sankcije SAD-a prema Rusiji, a njemački ministar vanjskih poslova, Sigmar Gabriel, osobito je naglasio neprihvatljivost načela eksteritorijalnosti koje bi trebalo obvezati njemačku državu i kompanije da poštuju ovu američku odluku na vlastitu štetu. Francuska je također osudila eksteritorijalnost američkog pravosuđa kao nezakonitu, čime su europske zemlje poručile da odbijaju prihvatiti američke sankcije koje uključuju zabrane i štete za europske tvrtke koje se mjere desetcima milijardi eura. Iako „nova“ Europa, kao i veći dio svijeta u razvoju odavno žive u okružju ovakvih politika, vodeće, vrlo razvijene zemlje Europske unije po prvi se put ozbiljno susreću s praksom poništavanja nacionalnog suvereniteta i stvaranja globalne (američke) jurisdikcije u kojoj je prihvatljivo suditi svakoj osobi na zemaljskoj kugli temeljem zakona koje donose Sjedinjene Države. Tako je i ovaj zakon o proturuskim sankcijama samo još jedan u nizu američkih zakonodavnih mjera koje zakonima Amerike podvrgavaju svakog građanina Europe.

Sasvim je realno postaviti pitanje – zbog čega bi Njemačka, koja će izgradnjom „Sjevernog toka 2“ postati europski lider u transportu plinom, trebala slijediti eksteritorijalne sankcije koje podrivaju njezino gospodarstvo i onemogućuju je u namjeri da bude ekonomski najsnažnija i politički najutjecajnija država u Europi? Je li uopće postoji „ruska prijetnja“ ili „ruski problem“ Europe koji Sjedinjene Države trebaju rješavati, je li ruski utjecaj u Europi kao i postojeća suradnja niza europskih država s Rusijom europski problem ili prednost? Bi li Europa trebala razvijati samostalnu kontinentalnu politiku i bi li takva forma suradnje više koristila i zemljama Istočne Europe.

Naravno, postojeći odnos snaga SAD-a i EU diktirat će i odgovore zemalja članica Europske unije. Taktika nove administracije, napokon usklađena sa željama američke „duboke države“ vrlo je gruba i u skladu s Trumpovim predizbornim obećanjem „Amerika first“. Iako Njemačka najvljuje protumjere, Junker otvoreno prijeti, veliko je pitanje ima li Europska unija uopće snage oduprijeti se Americi, koja diktira europskom vanjskom i sigurnosnom politikom još od završetka Drugog svjetskog rata, a sada želi i energetskom. Europska je unija, brže bolje, uvela nove sankcije Moskvi koje se odnose na tri osobe ruskog ministarstva energetike i tri tvrtke povezane sa preusmjeravanjem četiri Siemensove plinske turbine na Krim zbog, kako navode, „odgovornosti za uspostavljanje izvora nezavisne opskrbe struje u Krimu čime nisu poštivali teritorijalni integritet i suverenitet Ukrajine.“ Njemački Siemens, naravno, smjesta je prekinuo isporuku energetske opreme ruskim tvrtkama. Francuska tvrtka Engie namjerava odustati u slučaju usvajanja sankcija, što pokazuje kako je krupni kapital bez povjerenja u institucije Europske unije.

Ukoliko se uzme u obzir da njemačka „Federalna mrežna agencija“ (Bundes netz agentur) pet projekata Sjevernog toka – 2 nije uključila u plan razvoja plinskog sustava Njemačke do 2026.g., postaje sasvim jasno kako će Njemačka ipak učiniti onako kako joj Amerika naredi. Njemačka se zapravo našla u stupici, uistinu malo toga može postići kroz institucije Europske unije. Naime, Poljska i Baltičke zemlje pod snažnim utjecajem Sjedinjenih Država definitivno će spriječiti poduzimanje bilo kakvih mjera koje bi bile u suprotnosti s interesima Amerike.  Stoga se možemo zapitati – je li europsko zbližavanje s Rusijom zapravo problem Amerike zbog kojeg je spremna pokopati Europu i ekonomski i politički?