dr. sc. Jadranka Polović i Mario Stefanov: IMIGRANTI – RATNICI NOVOG VELIKOG EUROPSKOG RATA (2)

Je li migrantska kriza, sustavno planirana i kreirana organiziranim dovlačenjem milijun i pol, a po nekim procjenama i gotovo dva milijuna imigranata sa prostora Bliskog istoka i Afrike na europsko tlo, zapravo najveće prikriveno premještanje vojnih snaga u povijesti ratovanja u svrhu priprema za mogući novi, veliki rat na europskim prostorima?

To pitanje opravdano se može postaviti nakon niza zbivanja, analiza uglednih američkih i europskih think-tankova i izjava vodećih njemačkih političara koja su nekim čudom prošla ispod radara javnosti. Nije li imigrantska „masa“ smještena sada na europskim prostorima, od koje jedva jedna desetina aktivno radi, zapravo samo resurs za novačenje ljudskog potencijala za europske vojske i njihove američke saveznike za moguća buduća ratna zbivanja.

Naime, u većini država Europske unije prisutan je pad prirodnog  prirasta stanovništva. Takve vojske, oslanjajući se na tehnologiju, mogu voditi intervencije prema inferiornijim protivnicima poput Libije, Sirije ili Iraka. Sposobne su provesti brze i duboke prodore u redove i ozbiljnijih protivnika, kao što bi u mogućem sukobu bila Rusija. Ali što potom? Još uvijek visoka tehnologija ne može „odraditi“ rat u cijelosti, a zapadnim vojskama nedostaje ljudski potencijal, osobito postrojbe niže kategorije obučenosti i operativnih sposobnosti kojima se popunjavaju jedinice stvorene ofenzivnim djelovanjem. Njihova je namjena očuvati zaposjednuti teritorij kako bi se postrojbe više kategorije borbene sposobnosti oslobodile za daljnja djelovanja.

Veliko je pitanje koga danas uopće mogu unovačiti najmoćnije države članice Europske unije, uključujući i Njemačku. Nove europske, individualistički i materijalno orijentirane generacije ne vjeruju vodećoj politici, nemaju izgrađen sustav zajedničkih vrijednosti, ne žele znati za rat, niti su za njega osposobljene. Koga je primjerice moguće unovačiti u Amsterdamu? Šalu na stranu, vjerujemo ipak, da europske države izložene vojnoj prijetnji mogu provesti novačenja, većina stanovništva nesumnjivo bi bila motivirana za obranu svojih domovina, čime bi sve mane europskih vojski u kratkom roku mogle biti otklonjene. No, velika vojna sila koja se trenutno stvara u Europi po svim svojim karakteristima i prema izjavama vodećih europskih državnika nije namijenjena isključivo obrani europskih država. Integrirani vojni mehanizam u nastanku na europskom tlu koji će, ukoliko se ovim tempom nastavi razvijati, uskoro premašiti razinu iz doba hladnog rata, namijenjen je i intervencijama na području MENA-e, Afrike i Azije. I zašto ne reći, prvenstveno se priprema za mogući ratni obračun sa Rusijom u onom trenutku kada sadašnja asimetrična ratna djelovanja prerastu u otvoreni vojni sukob.

U tom, za Europu kataklizmičnom trenutku, nastupaju snage uvezene na europski teritorij sa područja MENA-e. Taj ljudski potencijal može se koristiti za intervencije po Africi i Bliskom istoku, ali njegova primarna svrha je integriranje u vojne snage sposobne voditi veliki europski rat. Za razliku od europskog stanovništva koje je na rat spremno tek ukoliko su im ugrožene vlastite domovine, migrante integrirane u vojne postrojbe ne treba dodatno motivirati. Migrante ne impresioniraju neki daleki ratovi koji se u njihovo ime često vode kao „humanitarne intervencije“, a još manje mogući masivni oružani sukob na istoku Europe. Naime, uvezeno arapsko stanovništvo ratuje oduvijek, a sada ili više nemaju svoje, ratom razbijene obitelji, ili su pak one dobro zbrinute u državama primateljicama imigracije.

Oni su idealni ratnici borbenih postrojbi niže kategorije borbenih sposobnosti mogućeg novog velikog europskog rata. Eventualni sukob sa moćnim protivnikom poput Rusije, svakako zahtijeva više od tehnološke nadmoći, veliki ljudski potencijali, masa vojnika i ogromne kopnene snage su neophodni. A to je ono što europske vojske u ovom trenutku nemaju. One raspolažu respektabilnim zrakoplovnim snagama, visokom  tehnologijom, sposonošću brze proizvodnje oružja za kopnene vojske, međutim nedostaje im običan vojnik. One mogu osigurati visoko obučene profesionalne vojnike, posade suvremenih oružnih sustava, ali nedostaje im obično pješaštvo, kojeg bi u slučaju mogućeg rata sa respektabilnim protivnikom (Rusijom) bilo potrebno imati u enormnim „količinama“.

Objektivno gledano sadašnja geopolitička jednadžba sraza na europskom tlu – SAD-a i europskih saveznika s jedne strane, te Rusije s druge strane, može se riješiti na nekoliko načina. Prvo, prihvaćanje i prilagodba američkih i europskih interesa činjenici postojanja i jačanja moćne Rusije, te projekciji njenih interesa na europskim prostorima koje smatra sferom svog geostrateškog interesa, čini se potpuno nerealna. Ovakva mogućnost može se odmah „otpisati“, jer se već dugo ne nazire politička opcija koja bi bila sposobna pomiriti sučeljene strane. Ne postoji ni politička volja koja bi kao nekad u prošlosti (Napoleon ili Treći Reich) europske zemlje prisilila na suradnju. Drugi način razrješenja bio bi kolaps Ruske federacije poput nekadašnje implozije SSSR-a, a čemu su trebale (trebaju) poslužiti antiruske sankcije. Takav bi ishod sa sobom donio i masivna geopolitička preslagivanja na cijelom euroazijskom prostoru koja bi mogla otvoriti nepredvidiva ratna događanja. Treći ishod je veliki i odlučni ratni sukob Rusije i Zapada. I druga i treća opcija razrješenja neizbježno uključuju rat, samo u različitim modalitetima. Sadašnja vojna sila europske komponente transatlanskog saveza Europe i SAD-a za rat takvih razmjera nije dovoljna, a veliko je pitanje bi li bila dostatna  i za pokrivanje vojnih izazova koji bi nastali disolucijom Ruske federacije. Američki saveznik može pružiti tehničku i logističku podršku, pomorsku i zračnu potporu kao i ograničene snage kopnene vojske, međutim glavninu kopnenih snaga za eventualna ratna zbivanja po drugoj i trećoj varijanti razrješenja ovakvog scenarija, europske države moraju same osigurati. Euroatlantski saveznici će liniju sukoba vjerojatno održavati proxy ratovima u kojem će ratovati njihovi proxy saveznici, međutim sukob većih razmjera zahtijevat će razmjerno velike kopnene snage, koje europske države ne mogu osigurati tek novačenjem svojih državljana.

Slijedom ovih razmišljanja, moguće je zaključiti da je za daljnji rast i razvoj gospodarstva Njemačke, te drugih razvijenih zemalja europske jezgre, kao i za rast njihovih kopnenih vojnih potencijala, neizbježan kvantitativni prirast radno i vojno sposobne populacije. To je suština multifunkcionalne geopolitičke operacije epskih razmjera – preseljenja bliskoistočnog i afričkog stanovništva na prostor Europe. Imigranti imaju jasnu svrhu – manje nadopuna nedostajuće radne snage, znatno više nadomještanje  nedostatne vojno sposobne populacije. Strategije novačenja vrlo su različite, saveznici očekuju da Njemačka preuzme vodeću ulogu u europskoj sigurnosnoj arhitekturu, Stoga je njemačko Ministarstvo obrane još u prosincu 2016.g., iznijelo kontraverzan prijedlog prema kojem Bundeswehr, (oružane snage Njemačke), trebaju započeti s prijamom u aktivnu vojnu službu građana, državljana drugih europskih zemalja. Autorica, Hannah Winnick, u članku „Could Immigrants Serve in the German Military? A New Take on Integration, National Identity and Achieving Critical Security Objectives“ koji je napisala za utjecajni think tank „The German Marshall Fond“ (kolovoz,2017.) navodi da su služenje vlastitoj zemlji, osjećaj nacionalnog identiteta, pripadnosti i ponosa u Njemačkoj izuzetno složeni koncepti koji ponekad bude negativne asocijacije na njemačku prošlost. S druge strane, Njemačka više nije homogena nacija kakva je nekad bila, jer jedan od petoro Nijemaca dolazi iz obitelji s migrantskim podrijetlom (taj se broj uvećava ukoliko je riječ o školskom i vrtićkom uzrastu). Budući da Njemačka sve učestalije dolazi u dodir s novim identitetima migranata koji od 2015. g. stalno pristižu, autorica smatra, da Bundeswehr, poput njemačkih poslodavaca, treba doprinijeti važnom socijalnom cilju – integracije migranata u njemačko društvo.

Zapravo, Njemačka bi, predlaže Winnick, trebala učiti iz uspješnog iskustva američkih vojnika-useljenika. Naime, za razliku od europskih zemalja, Sjedinjene Države imaju dugu povijest regrutiranja useljenika (još od Prvog svjetskog rata), međutim, ovaj se proces osobito ubrzao nakon 11. rujna, kada su SAD uvele praksu da imigranti koji služe u vojnim snagama SAD, mogu, nakon svega jednog dana službe, zatražiti američko državljanstvo. Prema američkom Ministarstvu obrane, više od 100 000 ne-građana SAD-a, inače pripadnika američkih vojnih snaga, dobilo je državljanstvo od 11. rujna 2001.godine. Autorica smatra da bi Bundeswehr kao jedan od najvećih javnih poslodavaca u Njemačkoj, također trebao odražavati različitosti promjenjenog identiteta njemačkog društva. Navodi kako se ovaj prijedlog bezrazložno suočava s otporom niza političkih aktera koji naglašavaju zabrinutost za nacionalni identitet i opasnost od terorističke prijetnje. Suprotno općeprihvaćenoj percepciji, piše Winnick, broj napada koje su počinili desni i lijevi ekstremisti daleko nadilazi one koje su počinili radikalni islamski ekstremisti u SAD i Njemačkoj. Stoga bi trebalo razmotriti pozitivne implikacije njihovog integriranja – vojnici imigranti unose kulturalnu i vjersku raznolikost u redove oružanih snaga, te sve to može postati ogledni primjer prevencije i prevladavanja napetosti u lokalnoj zajednici. „Multietnička vojska koja prihvaća muslimanske vojnike i ohrabruje imigrante da budu dio njemačkog društva, postaje moćan kontraargument narativu pripadnika džihada, zaključuje Hannah Winnick.

Da nije riječ o pukim špekulacijama, potvrđuju izjave istaknutih političara i državnih dužnosnika Njemačke i Europske unije, analize uglednih i utjecajnih američkih i europskih think-tankova, kao i konkretna zbivanja posljednjih godina. Kako smo naveli, u rujnu 2016. godine, njemačka ministrica obrane, Ursula von der Leyen, zajedno sa  dužnosnicima Savezne agencije za zapošljavanje, objavljuje uključivanje imigranata iz Sirije u njemačku vojsku kao dio procesa inegracije u njemačko društvo. Prema europskoj medijskoj platformi Euroaktiv, prigodom svečanog uključivanja prvih sirijskih imigranata u Bundeswehr,  ministrica Ursula von der Leyen je u vojarni Ingolstadt Pioneer, izjavila: „Ovdje pokrećemo proces uključivanja izbjeglica u Bundeswehr radi odgovarajućeg stručnog usavršavanja. Sadašnjih 50 sirijskih izbjeglica prva je grupa vježbenika. To je naš doprinos integraciji sirijskih izbjeglica u njemačko društvo.“  Istom prigodom  tadašnji voditelj njemačkog Ureda za rad, Frank-Jurgen Weise izjavljuje da je njegov ured odabrao sto sirijskih imigranata od kojih je polovica već započela svoj tromjesečni vježbenički tečaj u njemačkoj vojsci.

Kako bilo, Bundeswehr je od 2016.g. pokrenuo brojne pilot programe za obuku migranata u različitim tehničkim vještinama. Upravo u ovom se trenutku, brojni bliskoistočni i afrički imigranti uključuju u sastav postrojbi njemačke vojske i policije,  kao i u cjelokupan sigurnosni sustav. Osobe sa područja Bliskog istoka, uglavnom iz Sirije i Afganistana, koji ne samo da nemaju njemačko državljanstvo, nego nemaju ni jasno potvrđeni identitet, temeljem odluke njemačke politike oblače uniforme njemačke vojske i policije, te čarobnim „štapićem“ kancelarke Angele Merkel postaju njemački vojnici i policajci. Medijskim manipulacijama, zapravo najprizemnijim bedastoćama, već izluđenu njemačku javnost, svakodnevno se uvjerava kako je to potrebno radi brže integracije imigranata u njemačko društvo. Tvrdi se da će oni njemačkim vojnim postrojbama, zbog poznavanja jezika i kulture, osigurati veću sposobnost u provedbi mirovnih misija u koje je Bundeswehr uključen. Dakle, tvrdi se da će zahvaljujući muslimanskoj komponenti ljudstva, njemački mirovnjaci biti bolje prihvaćeni u misijama diljem Bliskog istoka. Koliko je to objašnjene, u najmanju ruku bizarno i idiotsko, moguće je analizirati temeljem projekcije zamišljene situacije. Npr., afganistanski imigrant uključen u njemački Bundeswehr, obučen je u Njemačkoj, te nakon toga upućen u taj isti Afganistan iz kojeg je stigao u Europu.  Sada se, kao njemački vojnik, vraća u Afganistan u kojem, prema proklamiranim ciljevima NATO misije u Afganistanu, obučava afganistansku vojsku i sigurnosne snage. Pa gola logika govori. vratite ga onda odmah u Afganistan, gdje će ga obučavati njemački vojnici!

Ipak, sve ne ide glatko! Naime, muslimani, pripadnici oružanih snaga žale se da nedostatak halal hrane kao i nedovoljan broj imama koji bi Bunderwehr trebao osigurati. Međutim, najnoviji skandal koji se odvija u Policijskoj akademiji u Berlinu, najbolje govori o razmjerima problema s kojim ćemo se susresti. Naime, dvije utjecajne njemačke političke stranke CDU i FDP, nedavno su zatražile žurnu sjednicu Odbora za unutarnju politiku kako bi se spriječila daljnja negativna događanja na berlinskoj Policijskoj akademiji. Naime, zvučni zapis koji je snimio instruktor, zaposlen na ovoj ustanovi, sadrži informacije koje upućuju da su brojni policijski regruti migrantskog podrijetla ili sami pod kaznenim progonom ili su rođaci članova arapskih kriminalnih skupina, te kao takvi infiltrirani unutar snaga njemačke policije. Zapis sadrži i druge informacije, poput velikih problema s policijskim regrutima migrantskog podrijetla, koji ne poznaju njemački jezik ili imaju velike poteškoće u čitanju i pisanju, koji ne poštuju red i disciplinu, te znaju biti vrlo nasilni i zlostavljački raspoloženi prema kolegama. (https://www.welt.de/politik/deutschland/article170289873/CDU-und-FDP-in-Berlin-fordern-Sondersitzung)

Ovo tek potvrđuje da bi se na kraju kreatori i provoditelji ovakvih politika mogli opako razočarati, budući da bi se, na ovaj način navođena, imigrantska „masa“ mogla pokazati jednostavno nepodobnom i za rad i za ratovanje, s potencijalom okretanja protiv onih koji utvaraju da su njihovi dobročinitelji i gospodari. Europski moćnici i njihovi američki savjetnici uvjereni su da bi u slučaju ratnog sukoba sa Rusijom tu „masu“ mogli ideološki i vjerski izmanipulirati, na način da ih se za rat motivira stvarnom, potencijalnom ili lažnom ugroženošću muslimanskog stanovništva u Ruskoj Federaciji i na njenim južnim granicama. Za razliku od europskog stanovništva koje bi teško prihvatilo takvu svrhu rata, „gospodari kaosa“ računaju na imigrante, odnosno na kreiranje kritične ideološke i vjerske motivacijske podloge za takav rat. Pitanje svih pitanja je – nisu li migranti zapravo topovsko meso i ratnici nekih novih ratova, ako ne i potencijalnog kataklizmičnog velikog europskog rata?

No, nad takvim postavkama lebdi veliki upitnik… Islamski svijet ipak ima vlastitu samosvijest i vlastite globalne interese s kojima je u konačnici nemoguće manipulirati, što će Zapad jednom morati shvatiti, bilo na teži ili lakši način.