dr. sc. Jadranka Polović: HIBRIDNI RAT: TKO PODRIVA EU – RUSIJA ILI SOROS

 

Političke tenzije između Rusije i Zapada kontinuirano se pojačavaju: od optužbi za miješanje u američke predsjedničke izbore kroz kampanju hakiranja i objavljivanja e-mailova demokratske kandidatkinje Hillary Clinton, širenja propagande putem društvenih medija, a s ciljem pobjede Donalda Trumpa, Rusija je u međuvremenu optužena i za Brexit, „maligni utjecaj“ na Balkanu, kao i za poticanje nereda nakon nedavnog referenduma u Kataloniji. Naime, prema Marii Dolores de Cospedal, španjolskoj ministrici obrane, „određene su organizacije u Rusiji, koje mogu biti javne, kao i privatne, koristile društvene mreže promovirajući referendum o neovisnosti Katalonije u cilju destabilizacije Španjolske, time i EU“. Ovim optužbama pridružio se i hrvatski premijer Andrej Plenković, koji u svojim posljednjim nastupima, unatoč oprečnom izvješću SOA-e, inzistira na tezi kako se Hrvatska nalazi u „hibridnom ratu“ što svakako zahtijeva odgovor na pitanje – tko su akteri „medijskog rata“ protiv Hrvatske budući da premijer nije ponudio niti jedan suvisli argument.

U međuvremenu, ruska državna televizija, Russia Today America, u skladu sa zakonom FARA (Foreign Agents Registration Act) u Sjedinjenim je Državama i službeno registrirana kao „strani agent“, jer se u izvješćima američkih obavještajnih agencija navodi kako su RT, te web site Sputnik, širili dezinformacije kao dio napora ruske vlade da utječe na predsjedničke izbore 2016.g. Ruski predsjednik Putin, nazvao je ovaj zahtjev Washingtona „napadom na slobodu govora“, a na odgovarajući, proporcionalni odgovor Moskve nije trebalo dugo čekati. Prema zakonu koji je jednoglasno usvojio gornji dom ruskog parlamenta – Radio Slobodna Europa, Glas Amerike (VOA), CNN i DW, dakle strani mediji, ali i nevladine organizacije koje se financiraju izvana, također se trebaju registrirati kao „strani agenti“. U kolikoj je mjeri uznapredovao hibridni rat dviju sila, najbolje opisuje inicijativa koja je pristigla u rusku Dumu, a prema kojem bi se poznati lanci McDonald’s i KFC proglasili stranim agentima budući da svojim agresivnim reklamama građanima Rusije „nameću štetne gastronomske navike i tuđe vrijednosti, i istovremeno smanjuju interes prema ruskoj tradicionalnoj kuhinji.“

Hibridni rat, posljednjih mjeseci vrlo korišten pojam, samo je novi izraz za hladnoratovsku kovanicu – specijalni rat i kao takav označava niz neprijateljskih aktivnosti, ne nužno oružanih, koje se sustavno koriste, a s ciljem slabljenja unutarnje stabilnosti i međunarodnog položaja neke države. Ovaj način ratovanja uspješno je godinama primjenjivao ISIL, ali i Rusija, koja je korištenjem informacija, potpuno nevojnim instrumentima 2014.g. ostvarila političke ciljeve na Krimu. Bilo da je riječ o projektiranoj ekonomskoj krizi, hakerskim napadima (cyber rat), raznim scenarijima asimetričnog sukoba niskog intenziteta, terorističkim napadima, ilegalnim migracijama, korupciji, kriminalu, demografskim promjenama uslijed iseljavanja ili manipulaciji medijskim informacijama, hibridni „ratnici“ često se oslanjaju na instrumente „soft powera“ ili „meke moći“ – propagande podržane političkim potezima sve do subverzivnog djelovanja.

U novoj – staroj priči o srazu dviju sila, Rusija de facto nije nedužna, metode „soft power-a“ dobro poznaje iz vremena Hladnog rata, a nakon zatišja iz 90-tih, spretno ih je prekopirala (copy paste) upravo od, sada ugroženog svjetskog hegemona – SAD-a. Kako navode američki autori, Geraoid O’Tuathal i Simon Dalby, Sjedinjene Države u posthladnoratovskom poretku postaju samopozvani “stvaratelj pravila“, određuju uvjete svjetskog geopolitičkog poretka i upravljanja međunarodnim prostorom i na taj način, ne samo da proizvode regionalne sukobe, već i u potpunosti upravljaju njihovim tijekom. I Nail Ferguson, škotski povjesničar, predavač na najprestižnijim svjetskim sveučilištima, posebno apostrofira američku meku moć (soft power), tj. širenje kulturnog svjetonazora kojim Amerika “primamljuje i privlači druge“, međutim, autor ipak propituje američku posthladnoratovsku afirmaciju wilsonovskih načela: međunarodnog prava, demokracije i širenja slobodnog tržišta koji dominiraju u međunarodnim odnosima. Sjedinjene se Države već odavno ponašaju poput “šefa policije“, sprječavajući bilo koju neprosvjećenu silu (u ovom slučaju Rusiju, ali i Kinu) pri pokušaju ugrožavanja „blagotvornog posthladnoratovskog svjetskog poretka“ koje su uspostavile, jer meka moć je “samo baršunasta rukavica koja krije čeličnu šaku“, zaključuje Ferguson. Njemački teoretičar Claus Offe govori o američkoj misiji borbe protiv sila zla, tj. neprijateljskih država (rogue states) kojom opravdavaju križarski izvoz američkih vrijednosti i obranu vlastitih geostrateških interesa. Ipak, sve je češća dekonstrukcija ovakvih stereotipa prema kojima su američke vrijednosti i američki tip kapitalizma zapravo globalno primjenjivi. Naime, desetljeća ambivalentnosti u kojima je američka politika nastojala pomiriti svoja temeljna načela i praksu intervencionizma, učinila su moralno upitnim koncept širenja demokracije i ljudskih prava koji, zapravo, podrazumijeva preslikavanje američkih institucija i sustava vladanja, odnosno nametanje američkog modela demokracije i kapitalizma drugim narodima.

Rusija je, u tom kontekstu, u međuvremenu postala vrijednosna alternativa Zapadu koji nacionalne, kršćanske, obiteljske i tradicijske vrijednosti kao civilizacijske sve upornije odbacuje, zbog čega liberalna demokracija kao poželjan politički sustav postupno „otklizava“ u autokraciju i totalitarizam.

Dostatno se podsjetiti da je Amerika od završetka Hladnog rata, a s ciljem održavanja globalne hegemonije, provela niz „obojanih revolucija“ na području istočne i jugoistočne Europe, većinu „mirnim“ putem, uz pomoć „korisnih idiota“, najčešće nevladinih organizacija, ali i aktivista, oporbenih političara i javnih intelektualaca, od kojih je većina uistinu vjerovala u „ispravnost namjere“ SAD-a, osobito u ispravnost vrijednosti koje ova globalno utjecajna država zagovara. Srbija (2000.), Gruzija (2003.), Ukrajina (2004.), Kirgistan (2005.), i ponovno Ukrajina (EuroMaidan, 2014.) dio su povijesti američkog „mekog“ intervencionizma, koji uvijek nastupa pod sloganom obrane ljudskih prava i demokracije, međutim stvarni cilj ovih sveobuhvatnih operacija je uvijek isti – svrgavanje demokratski izabranih vlada ili diktatora, te instaliranje nove, marionetske vlade potpuno podređene američkim interesima. Prema Wayneu Madsenu, američkom istraživačkom novinaru, tijekom EuroMaidana, 2014.g., u Ukrajini su se našli na okupu svi ključni američki igrači – senator John McCain, NED (National Endowment for democracy), inače svjetski poznati „izvoznik“ obojanih revolucija, USAID (U.S. Agency for International Development), NDI (National Democratic Institute for International Relations), IRI (International Republican Institute), Freedom House, Radio Free Europe / Liberty (kojima upravlja CIA), i naravno, i nezaobilazni Open Society Institut, Georga Sorosa. Bila je tu, (upravljala iz SAD-a) i Victoria Nuland, tada pomoćnica američkog državnog tajnika Johna Kerryija. Više od 2500 internih dokumenata objavljenih od „DC Leaks-a“ ukazuju na izravan utjecaj Georga Sorosa i Obamine administracije na smjenjivanje demokratski izabrane vlade Viktora Yanukovycha. Nakon objave telefonskog razgovora između Viktorije Nuland i američkog veleposlanika u Kijevu, Geoffreya Pyatta, iz kojeg je bilo očito da sasvim otvoreno razgovaraju o sastavu nove ukrajinske (marionetske) vlade, i u kojem je Nuland, razočarana ulogom Bruxelessa u provedbi revolucije, poručila: „J*beš EU“, zapadnjački su mediji po zadatku optužili Rusiju za nezakonito prisluškivanje (dakle nije važno što je rečeno, već tko je otkrio). Uslijedila je afera Snowden.

Ne treba zaboraviti da je Rusija nekoliko godina ranije optužila bivšeg američkog veleposlanika u Moskvi, Michaela McFaula, da je zajedno s čelnicima oporbe 2011/12 organizirao prosvjede protiv ruskog predsjednika Vladimira Putina. Snimke Borisa Nemtsova, (u nejasnim okolnostima, mučki ubijenog lidera oporbe, 2015.) i drugih oporbenih čelnika na kojima se vidi kako izlaze iz američkog veleposlanstva, objavljene su na You Tubu kao nepobitan dokaz. 2013.g. moskovska je policija uhitila zaposlenika američkog veleposlanstva i optužila ga za pokušaj regrutiranja ruskog obavještajca za CIA-u.

Rusija je 2015.g., nakon što je zabranila djelovanje američkog NED-a na svom teritoriju, odlučila zabraniti i djelovanje svih organizacija koje se financiraju sredstvima Georga Sorosa. Naime, ove nevladine organizacije označene su kao prijetnja za ruski ustavni poredak i nacionalnu sigurnost. Uslijedila je zabrana ulaska Georga Sorosa u Rusiju kada se saznalo da je upravo on pomogao uništenje ruske ekonomije u ranim 90-tim.

U otvoreni rat sa Sorosom krenuo je i mađarski premijer Viktor Orban (o tome u sljedećem nastavku), ali i bivša makedonska vlada Nikole Gruevskog koja je pokrenula „Stop Operation Soros“ navodeći da je Soros izazvao kaos u istočnoj Europi, pretvorivši je u nesigurnu i opasnu za život. Naime, Soros je dugi niz godina financirao nevladine organizacije koje su, prema navodima Gruevskog „monopolizirale civilno društvo u Makedoniji, suzbijajući ikakvo drugo mišljenje, a fondacija pruža snažnu financijsku i logističku potporu nasilnim procesima u zemlji“. Ipak, Gruevski je prošlost, Zaev je sadašnjost Makedonije, veliko je pitanje tko je budućnost!

O neobično velikom utjecaju (really extraordinary) Georga Sorosa na EU i administraciju u Brusselsu i Strasbourgu, nedavno je progovorio i Nigel Farage, autor Brexita, upravo u trenutku kada se u EU parlamentu raspravljalo o skandalu „Paradise Papers“. „Prava zavjera zapadne demokracije je George Soros, to je naveća razina političkog dosluha i pogodovanja u povijesti“, rekao je Farage, i nakon toga zatražio službenu istragu aktivnosti ovog svjetski poznatog filantropa, kao i njegove fondacije. Farage je svojim govorom promijenio agendu hibridnog ratovanja: EU bi trebala odgovoriti na pitanja – tko uistinu smjenjuje vlade, tko u Europi postavlja premijere i predsjednike, tko utječe na migracijska kretanja.

Farage je ukazao i na dva neobična podatka! Naime, tijekom 2016. g. EK imala je čak 42 sastanka sa Soroševom fondacijom, a prema dokumentu Fondacije koji je iscurio u javnost – čak 226 zastupnika u EP nalazi se na Sorosevom popisu, dakle znatno veći broj nego što broje pojedini klubovi europarlamentaraca. Soroseva mreža nesumnjivo podsjeća na klasičnu venecijansku oligarhiju, a njegov tajni utjecaj kojim prisvaja vlast i suspendira demokraciju, postavlja premijere i predsjednike unutar EU, postao je  prijetnja europskoj demokraciji. Još 2010.g. Farage je postavio vrlo ozbiljno pitanje tada predsjedavajućem Europske unije, Hermanu Van Rompuyu: „Tko ste vi, gospodine predsjedniče, tko vas je doveo, na kojim ste izborima pobijedili“, i zaključio da za njega „nikada nije čuo“.