dr. sc. Jadranka Polović: ETIČKI ASPEKTI AMERIČKOG INTERVENCIONIZMA

Problem ilegalnih masovnih migracija kojima je posljednjih godina izložena Europska unija, bila je tema međunarodne konferencije, održane 23. lipnja, u Strasbourgu, u organizaciji Vijeća Europe. Predstavnici europskih vlada, međunarodnih organizacija i NGO-a, kao i eksperti iz područja kaznenog prava, dobili su priliku, onako, prije ljetnje stanke, još jednom lagano proćaskati (to discuss) o migracijama, zasigurno jednom od gorućih i najvećih problema Europske unije. Europski birokrati, potpuno neosjetljivi na posljedice migrantske krize iz 2015./16., razmijenili su iskustva „najboljih praksi“ u prevenciji migracija i spriječavanju krijumčarenja ljudima, istovremeno nastavljajući raspravu (dugu godinama) o „unaprijeđenju međunarodne suradnje“ i „zaštititi ljudskih prava migranata“, dakle o temama od životnog interesa, ne samo za migrante, već i za građane EU-a.

Posljednjih godina, posebno nakon revolucionarnih zbivanja na sjeveru Afrike i Bliskom istoku, od siječnja 2011., koji su doveli do promjene režima u Egiptu i Tunisu, a zatim do građanskih ratova u Libiji i Siriji, Europska se unija suočava s teškim izazovom izbjegličke krize zbog čega se sve više nameće rasprava o imigracijskoj politici Europske unije u 21. st. Naime, učinak Schengen acquis-a, uspostavljenog Ugovorom iz Amsterdama, 1997.g. s namjerom brisanja unutarnjih granica i omogućavanja slobode kretanja između zemalja članica, (ne)očekivano se ogleda u sve jačem pritisku ilegalnih useljenika na vanjske granice Unije. Posebno, nakon terorističkih napada 11. rujna 2001.g., Unija je poduzela niz protuterorističkih mjera uključujući vrlo strogi sustav sigurnosnog nadzora te uskraćivanja boravka svim strancima za koje postoji sumnja da su povezani s terorizmom. Prisjetimo se, strategija proširenja EU na države Istočne Europe odvijala se istovremeno s operacijama rata protiv terora, pri čemu su protuterorističke i sigurnosne mjere istisnule planove o liberalizaciji migracijskih kretanja, odnosno o ambicioznom projektu Europe bez granica. Naime, borba protiv ilegalnog useljavanja postala je integralni dio antiterorističke strategije, a ilegalni migranti postaju najčešće kriminalizirani, promatrani kao potencijalni dio terorističkih skupina koje ugrožavaju sigurnost Zapada.

Dok zemlje EU uvode nove propise i zatvaraju granice za imigrante, kako bi zaštitile svoj teritorij od njihovog neželjenog priljeva, rasprava o imigracijskoj politici kao dugoročnoj strategiji Europske unije za 21. st. svakako nadilazi usko polje razgovora o pravnim aspektima ovog gorućeg problema. Neophodno je razgovarati o uzrocima sadašnjeg stanja, zbog čega bi zemlje članice Europske unije (i Hrvatska) neizostavno trebale razmotriti razloge koji stoje iza masovnih ilegalnih migracija, a koji dotiču gospodarske, demografske, političke i sigurnosne uzroke, posljednjih godina najčešće prisilnih migracija, a za koje su moćne europske zemlje i te kako odgovorne. Naime, iako se u brojnim raspravama nastoji izgraditi koordinirana strategija djelovanja prema izbjeglicama koja uključuje rasprave o politici prema strancima, azilu, useljavanju, graničnoj kontroli, činjenica je da takva rasprava zapravo odbija razgovor o politikama i odgovornosti vodećih međunarodnih aktera, prvenstveno Sjedinjenih Američkih Država, a zatim i njenih saveznika – država članica EU koje vođene svojim specifičnim geopolitičkim interesima snažno destabiliziraju područje Sjeverne i Subsaharske Afrike te Bliskog istoka odakle pritječe najveći broj izbjeglica.

Jesu li SAD nizom vojnih intervencija, pokrenutih od 2001.g. s ciljem rata protiv terora i sprječavanja masovnog kršenja ljudskih prava, zapravo zloupotrijebile povjerenje međunarodne zajednice? Nesumnjivo supersila se ne suspreže od osporavanja suvereniteta drugih država, nasilnog mijenjaja režima i prekrajanja granica, štoviše Sjedinjene Države jasno pokazuju da ne poštuju međunarodni poredak niti međunarodno pravo. Trebamo li govoriti o posljedicama imperijalne strategije Sjedinjenih Država i njenih europskih saveznika koje se ogledaju u razorenim društvima koja svojom nestabilnošću, kaosom, siromaštvom, civilnim žrtvama i rijekama imigranata ugrožavaju međunarodni mir i sigurnost. Naime, regionalni sukobi i (trgovinski) ratovi koji se vode pod dominacijom interesa vojno – sigurnosnog kompleksa i multinacionalnih korporacija na području Sjeverne Afrike, Bliskog istoka i Perzijskog zaljeva, postaju permanentno društveno stanje čije posljedice sve češće i u sve gorem obliku suočavaju europsku javnost s potrebom utvrđivanja odgovornosti vlastitih vlada za nastalu humanitarnu situaciju.

Naime, Sjedinjene Države i zapadni saveznici koristeći emocionalnu argumentaciju u međunarodnim odnosima, često utemeljenu na lažima i medijskim manipulacijama, sve češće odlučuju upotrijebiti silu s ciljem promjene režima i pokoravanja zemalja koje nisu dio savezničkog sustava SAD-a. Takva praksa, koja posljednje desetljeće postaje pravilo, svoju legitimnost temelji na vrlo fluidnim kriterijima opravdanosti intervencija i prihvaćenom stavu o ispravnosti namjere vodećih globalnih aktera u oblikovanju novog svjetskog poretka. U kontekstu suvremenih međunarodnih odnosa, posebno režim zaštite ljudskih prava biva korišten kao vrijedan argument za vođenje tzv. pravednih ratova. Odgovornost za zaštitu (The Responsibility to Protect), kao set UN-ovih normi koji su prigrlile Sjedinjene Države i njeni europski saveznici postupno se pomiče prema otvorenom, brutalnom i nasilnom mijenjanju nepoćudnih režima s jasnim ciljem ovladavanja energetskim resursima te putovima njihova prijenosa na području Euroazije i Sjevera Afrike.

Naime, dekonstrukcijom hladnoratovskog poretka, Europska je Unija kao jedinstvena politička i ekonomska zajednica bogatih europskih država postala izložena snažnom useljeničkom pritisku. Nestanak ideologije komunizma, dezintegracija tri federacije te stvaranje velikog broja novih država na istoku Europe definitivno su izmijenile geopolitičku sliku svijeta i odnose snaga u međunarodnim odnosima. Uz probleme strukturalne neravnoteže, kao posljedice desetljećima održavanih razvojnih disproporcija između bogatog Sjevera i siromašnog Juga, gospodarsko i socijalno urušavanje Istočne Europe tijekom posthladnoratovskog (tranzicijskog) razdoblja postalo je dodatni razlog pojačanog kretanja ekonomskih iseljenika prema Zapadnoj Europi. Nadalje, krvavi raspad Jugoslavije, kao i brojni regionalni sukobi na širem prostoru Euroazije, na samom kraju 20.st. rezultirali su tisućama izbjeglica koje su se bježeći pred progonom i terorom, nastojali bilo legalno ili ilegalno domoći bogatog Zapada. Ipak, Europska je unija već sredinom devedesetih godina prošlog stoljeća zatvorila vrata gospodarskom useljavanju nakon čega su države članice počele voditi prilično neujednačene imigracijske politike, često ignorirajući međunarodne odredbe kojima se izbjeglicama pred ratom i političkim progonom jamči sigurno utočište.

Naime, u okolnostima posthladnoratovskih geopolitičkih odnosa, oblikovanih višedimenzionalnim procesima globalizacije i ubrzanim razvojem informacijsko – komunikacijskih tehnologija, međunarodna je zajednica postala suočena s novim tipovima sigurnosnih prijetnji koje su zbog svog globalnog, neteritorijalnog karaktera postale ozbiljan izazov za međunarodni mir i sigurnost. Uz sve veću zabrinutost zbog djelovanja organiziranog kriminala i međunarodnih terorističkih skupina, posebno su regionalni etnički konflikti, oružani sukobi i nasilje koje ih je pratilo, kao i nekontrolirane migracije, snažno djelovali na oblikovanje nove paradigme međunarodne sigurnosti u kojoj je koncept zaštite ljudskih prava znatno ojačao te se prometnuo u temeljno načelo  međunarodnih odnosa. Fokus posthladnoratovske sigurnosne politike postupno je pomaknut s prava država na prava pojedinca, na način da se državni suverenitet počeo shvaćati kao kategorija uvjetovana poštivanjem ljudskih prava i usvajanjem demokratskih standarda, odnosno kroz prizmu obveze i odgovornosti države prema svojim građanima. Treba podsjetiti da je međunarodni sustav sigurnosti, utemeljen nakon II svjetskog rata u okviru Organizacije Ujedinjenih naroda, kao kolektivnog instrumenta za očuvanje međunarodnog mira, potvrdio suverenitet kao ključni princip međunarodnog poretka. Države članice posjeduju suverenitet u tradicionalnom smislu ustavnog i međunarodnog prava, pa tako već Povelja UN-a (Povelja UN: 1945, čl.2/4) nalaže načelo neintervencije, dakle uzdržavanje od prijetnje ili uporabe sile protiv teritorijalnog integriteta i političke neovisnosti svake države. I Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima (ICCPR UN: 1966, I., čl.1.) jamči svim narodima pravo na samoopredjeljenje, temeljem kojeg slobodno određuju svoj politički status i osiguravaju gospodarski, društveni i kulturni razvoj te slobodno i samostalno raspolažu vlastitim prirodnim bogatstvima. Navedeni dokumenti obvezuju sve države te zabranjuju uplitanje u unutarnja pitanja drugih država, izuzev u okolnostima teških zlouporaba koje zahtjevaju djelovanje u slučajevima prijetnje miru, povrede mira ili čina agresije (Povelja UN:1945,  Gl. VII).

Međutim, suverenost kao temelj međunarodnog poretka posebno se počela propitivati pa i osporavati nakon usvajanja Završnog akta Konferencije o sigurnosti i suradnji u Europi, u Helsinkiju (Final Act, OSCE, 1975) a zahvaljujući američkom predsjedniku Jimmiju Carteru ljudska prava postaju središnje pitanje međunarodnih odnosa. Zbog sve češćih unutardržavnih sukoba koji se završetkom Hladnog rata javljaju kao glavni izvor regionalne nestabilnosti, ljudska i manjinska prava postaju predmet međunarodne kontrole. U skladu s novom posthladnoratovskom političkom doktrinom širenja demokracije, ljudskih prava i slobodnih tržišta, međunarodna zajednica predvođena Sjedinjenim Američkim Državama kao globalnom supersilom i unipolarnim liderom počinje sve češće preispitivati ključna načela na kojima se još od Westfalskog mira 1648. godine temelji međunarodni sustav: poštivanje političke neovisnosti i teritorijalnog suvereniteta država.

Takav pristup rezultirao je sve većom spremnošću međunarodne zajednice na intervenciju, odnosno primjenu silu protiv tzv. neuspjelih država koje u okvirima novog svjetskog poretka generiraju nasilje, izazivaju humanitarne krize te time ugrožavaju regionalnu i svjetsku sigurnost. Irak, Somalija, Haiti, Ruanda, BiH, Kosovo, primjeri su vojnih intervencija koje su zbog humanitarnih razloga pokrenute tijekom 90-tih godina prošlog stoljeća bez pristanka vlada država na čijem su teritoriju poduzete. Humanitarna intervencija, kao opravdana prisilna akcija jedne države / skupine država prema nekoj drugoj državi koja krši ljudska prava vlastitih građana, obuhvaća humanitarnu pomoć, ali po potrebi i nasilnu vojnu intervenciju. Središnje pitanje je zaštita ljudskih prava, a kako bit koncepta čini savjest, odgovornost međunarodne zajednice u održavanju moralne korektnosti u sustavu nacionalnih država, humanitarne se intervencije u posthladnoratovskom razdoblju poduzimaju sa ili bez autorizacije VS UN-a. Naravno, cilj je sprječavanje masovnog kršenja ljudskih prava i međunarodnog humanitarnog prava, međutim u okviru ovog koncepta tretman regionalnih i etničkih konflikata sve više postaje determiniran mogućnostima snage i vodstva Sjedinjenih Američkih Država. Naime, već vojna intervencija u BiH te nekoliko godina poslije i na Kosovu, uvodi novi koncept vojnog humanitarizma u kojima je osiguranje kolektivnog mira i sigurnosti sve manje u rukama UN-a, a sve češće u nadležnosti NATO-a kao vojno-političkog saveza zapadnih zemalja pod snažnim utjecajem SAD-a. Vojna intervencija poduzeta 1999.g. protiv SR Jugoslavije, definitivno je potvrdila premoć SAD-a i NATO-a u odnosu na Ujedinjene narode te otvorila prostor za buduća unilateralna djelovanja Sjedinjenih Država u drugim kriznim regijama. Način provođenja operacije Allied Force, nakon toga postaje konstanta NATO-vog djelovanja kojim Savez i Sjedinjene Države nastoje rješavati sve brojnije regionalne krize.

Posebno nakon 11. rujna 2001.g. imperativ zaštite ljudskih prava opravdava uporabu sile i kršenje načela suverenosti država protiv tzv. nepoćudnih, promašenih ili odmetničkih država, pojam koji su nakon 1990. uvele tzv. prosvjetljene države (Chomsky, 2008: 124) a s ciljem zaštite civilnog stanovništva, spriječavanja genocida, etničkog čišćenja kao zločina protiv čovječnosti. U američkoj posthladnoratovskoj strategiji ljudska prava sve više postaju politički instrument, vrlo korisno sredstvo utjecaja na unutarnju politiku određene zemlje te postupno formalni temelj američkog intervencionizma.