dr. sc. Jadranka Polović: “AMERIČKI SAN” ZA 50 MILIJUNA AMERIKANACA OSTAJE SAMO SAN

Sve američke vlade odbijaju prihvatiti da su ekonomska i socijalna prava zapravo temeljna ljudska prava: početkom osamdesetih godina uzastopno su glasovale protiv usvajanja deklaracije UN-a kojim se pravo na obrazovanje, rad, zdravstvenu skrb, pravilnu prehranu i nacionalni razvoj uvrštavaju u ljudska prava. Njihova se stajališta ne mijenjaju ni desetljećima poslije. Izričito se protive da se pravo na hranu, odnosno „pravo na stalnu i hranjivu prehranu“ prizna kao temeljno ljudsko pravo.

Dok se sanacija splitskog odlagališta otpada, Karepovac, odvija u tišini, građani Splita još uvijek nisu sasvim sigurni u kvalitetu pitke vode, kao i zraka koji udišu. Naime, sanacija odlagališta, koja je započeta bez prethodne studije procjene utjecaja na okoliš, osobito na mogući utjecaj na zdravlje ljudi, samo je jedan od brojnih primjera u Hrvatskoj koji potvrđuje u kojoj mjeri presudno važni aspekti zajedničkog življenja, koji se ogledaju u ponudi javnih dobara i usluga javnog sektora, postaju područje smanjenih, odnosno nedostatnih ulaganja. Iako je Split proteklih godina doživio veliki turistički uzlet i postao grad čiji (pojedini) stanovnici zarađuju milijune na turizmu, sama dvojba, možemo li imati pristup pitkoj vodi izravno iz slavine, jasno ukazuje na činjenicu kako takav gospodarski rast ne prati i ulaganje u infrastrukturu i standard građana.

Ovaj primjer ipak nije specifičan tek za Hrvatsku, sličnih se može naći posvuda, pa i u najrazvijenijim državama svijeta. Tako je u Sjedinjenim Državama, 2015. godine izbio veliki skandal, nakon što se saznalo da u gradu Flintu, u državi Michigan, voda iz gradskog vodovoda sadrži neprihvatljivu razinu olova. Većini stanovnika Flinta, ali i većini Amerikanaca, bilo je, zapravo, nezamislivo da se ovaj problem dogodio najmoćnijoj naciji na planetu. Iako se voda u gradu uskoro vratila na prihvatljivu razinu kvalitete (vodovodne su cijevi zamijenjene), građani su ipak postali vrlo sumnjičavi prema tvrdnjama gradskih vlasti da je razina olova unutar dopuštenih granica, a rasprava je otišla i dalje budući da je američka javnost počela razmišljati (ali i raspravljati) o nečemu što je do tada bilo neupitno – povjerenju u američke državne institucije.

Sigurna pitka voda temeljno je javno dobro koje građani očekuju od svoje vlade. Javna dobra zahtijevaju vladinu intervenciju kako bi se osigurala adekvatna opskrba. Naime, javna su dobra ili usluge (sigurnost, zdravstvena skrb, javno obrazovanje, socijalna skrb, zdravstvena ispravnost vode i namirnica, komunalne usluge…) dio ekonomije blagostanja i standarda građana, riječ je o dobrima koja tržište bez djelovanja države ne bi osiguralo ili bi ih pružalo u nedovoljnoj mjeri. Javna su dobra vrijednosti koje služe velikom broju građana, uključuju univerzalne dimenzije zajedničkog života, izraz su društvene potrebe, zapravo društveno dobro. U idealnom smislu, njihova temeljna obilježja jesu dostupnost za sve građane, nekonkurentnost i neekskluzivnost, što znači da svi članovi zajednice mogu uživati u npr. moru, plažama, parkovima, kulturnoj i povijesnoj baštini…

Javno je dobro usko povezano s javnim interesom koji bi trebao osigurati opću stabilnost i blagostanje neke zemlje, dok bi vlade, kao i lokalne vlasti trebale djelovati na suzbijanju problema poput kriminala, širenja bolesti, siromaštva, zagađenja…, budući da u suvremenim demokratskim društvima pravo na kvalitetnu i sigurnu životnu sredinu spada u temeljna ljudska prava.

Ipak, u razdoblju dominacije neoliberalne paradigme, pristup javnim dobrima postaje sve više ograničen, mnoga od njih postaju tržišna kategorija i bivaju privatizirana. O ovoj temi raspravlja i ugledni Foreign Affairs (Social Contract and Public Goods Provision; Lee Kuan Yew School of Public Policy; May 23, 2018). Naime, kako navodi, američki se ustav temelji na društvenom ugovoru engleskog filozofa, začetnika prosvjetiteljstva, Johna Locka (1632-1704), odnosno temeljnom pravu na „život, slobodu i imovinu“. Stoga, većina američkih građana očekuju da će američka vlada temeljem Lockeovog socijalnog ugovora (Dvije rasprave o vladavini / Two Treatises of Government, 1690) koji zagorava opće slobode i jednakosti, zapravo postaviti prioritet: javno dobro građana SAD-a. Socijalni ugovori i javne usluge kako ih definiraju Jean Jacques Rousseau, Thomas Hobs ili John Locke, predstavljaju dogovor između države i društva, prema kojem se građani pristaju odreći određenih prava u zamjenu za obvezu vlade na osiguranje njihove potrebe. Društveni ugovor je nepisan, nije pravno obvezujući, međutim, on ipak u demokratskom svijetu ograničava vlade da djeluju u skladu s određenim skupom načela koji su u modernim demokracijama sastavni dio ustava, zakona i predstavljaju službeni diskurs (integralni su dio PR-a svakog političara). Načelno, nepoštivanje ovakvog društvenog ugovora zapadne liberalne vlade izlaže sankcijama, najčešće gubitku izbora.

Međutim, upravo su Sjedinjene Države vrlo daleko od poštivanja takvog društvenog ugovora, time i od vlastitih ustavnih načela. Naime, za očekivati je da su Sjedinjene Države kao najveće svjetsko gospodarstvo, s izrazito jakim demokratskim institucijama (sigurno moćnim da osiguraju preraspodjelu resursa i nacionalnog bogatstva) sposobne osigurati visoku razinu dostupnosti javnih dobara svojim građanima.  Ipak, kada je riječ o indeksu ljudskog razvoja (HDI /Human Development Index) ), SAD su se u 2015. godini našle iza mnogo manjih ekonomija. Pored toga, Amerika ima iskustvo mjera New Deala kojima je ova velika država prebrodila krizu početkom 30-tih godina 20. stoljeća, a koje su sustav američke liberalne demokracije učinile prilagodljivim zahtjevima građana na način, da su im javna dobra učinila dostupnim. Kako navodi Foreign Affairs, upravo bi to trebala biti temeljna razlika između demokracije i autokracije. Načelno, demokracije potiču vlade na „proizvodnju“ javnih dobara, dok autokracije osiguravaju privilegije tek maloj eliti političkih moćnika. Ipak, ekonomsko bogatstvo, institucionalni kapacitet i vrsta režima, danas teško mogu biti relevantni čimbenici pomoću kojih bi se moglo objasniti zbog čega neke zemlje (npr. SAD) ne „prioizvode“ više javnih dobara od drugih (npr. Kine).

S obzirom na ovu tezu postavlja se pitanje: možemo li Sjedinjene Države danas smatrati demokracijom ili autokracijom? Naime, više je nego očito da u ovoj neobično bogatoj, tehnološki najinovativnijoj zemlji na svijetu, ekonomskoj, političkoj i vojnoj supersili, ne postoji ni najmanja korelacija između visoke razine GDP i javnih usluga koje bi američka vlada bila spremna pružiti svojim građanima. Razina javnih usluga dostupna Amerikancima je ispod svih kriterija: urušene javne obrazovne institucije, nedostupna zdravstvena i socijalna skrb, privatizirana sigurnost koja je nakon serije školskih pokolja, postala prvorazredno političko pitanje. Upravo je sadašnji predsjednik Trump tijekom svoje predizborne kampanje 2016.g. govorio o urbanom siromaštvu, o obiteljima koje ostaju „zarobljene u siromaštvu američkih predgrađa“. Sve američke vlade odbijaju prihvatiti da su ekonomska i socijalna prava zapravo temeljna ljudska prava: početkom osamdesetih godina uzastopno su glasovale protiv usvajanja deklaracije UN-a kojim se pravo na obrazovanje, rad, zdravstvenu skrb, pravilnu prehranu i nacionalni razvoj uvrštavaju u ljudska prava. Njihova se stajališta ne mijenjaju ni desetljećima poslije. Izričito se protive da se pravo na hranu, odnosno „pravo na stalnu i hranjivu prehranu“ prizna kao temeljno ljudsko pravo. Individualistički svjetonazor koji bogate doživljava kao motore ekonomskog uspjeha, a kod siromašnih razvija krivnju za vlastiti neuspjeh, američko je društvo doveo na rub dubokih podjela i raskola. Danas su SAD zemlja najveće nejednakosti, zemlja s najvišom stopom siromaštva u zapadnom svijetu, zemlja u kojoj se kvaliteta života i ekonomski uvjeti goleme većine Amerikanaca svakodnevno pogoršavaju. Oko 50 milijuna Amerikanaca zahvaćeno je ekstremnim siromaštvom, dok se preraspodjela bogatstva usmjerila prema financijskoj i poslovnoj eliti koja je profitirala paketom mjera kojima je spašen financijski sektor, otvaranjem novih ratišta kao poslovnih prilika vojno-industrijskog kompleksa, i naposlijetku, i najnovijom Trumpovom poreznom reformom koja je korporacije i bogate zapravo oslobodila poreza.

Premještanje javnog bogatstva u privatni sektor ostavilo je američku vladu (time i vlade zapadnih demokracija) bez sredstava za ulaganje u mjere kojima bi se prevladalo siromaštvo. Prema Foreign Affairsu ne postoji jasan odnos između institucionalne snage države, njenog opsega, kao i sposobnosti da osigura javna dobra svojim građanima. Kao prvo, nema jamstva da će države s velikim institucionalnim kapacitetom (jakim i stabilnim demokratskim institucijama) i rastućim GDP-om pružiti više javnih dobara svojim građanima, upravo zbog novoustoličene paradigme zahtijeva za smanjenjem javne potrošnje. Naime, ekonomska ortodoksija, proistekla iz neoklasične škole ekonomske misli, smatra kako je najbolji lijek za prevladavanje gospodarske i financijske krize (koju je proizvela financijska i korporativna elita) smanjivanje javne potrošnje, posebno izdvajanja za socijalne potrebe društva, obrazovanje i zdravstvo, uz smanjivanje poreznih nameta korporacijama, poduzetnicima i tvrtkama koji kao „stvaratelji radnih mjesta“ zapravo najviše doprinose ekonomskom rastu i razvoju.  Stoga vlade, odnosno države s vrlo visokim kapacitetima ne moraju nužno dati prioritet „proizvodnji“ javnih dobara. U kulturama koje se oslanjaju na individualizam, obiteljsku potporu i promicanje samopomoći, a koje je i Hrvatska usvojila, vlada vrlo često postavlja druge prioritete (poduzetnike) ispred razvoja društva, osobito ispred socijalne sigrurnosne mreže.

U fokusu znanstvene rasprave sve je češće nejednaki razvoj svjetskog kapitalizma, pri čemu periferne zemlje (u koje spada i Hrvatska) postaju svojevrsni labaratorij neoliberalizma, u kojem propisane mjere šok terapije (politika štednje i strukturnih reformi) proizvode snažne socijalne posljedice koje ubrzano slabe društvenu koheziju. Proces razgradnje socijalne države, “welfare state” ili socijalističke intervencionističke države, promijenio je važnost zaposlenosti, stabilnosti i sigurnosti rada. Posebno je, u kontektu nove posthladnoratovske realnosti, kako navodi veliki njemački sociolog Zygmund Bauman, rad izgubio središnje mjesto koje je imao u „galaksiji vrednota dominantnih u doba čvrste modernosti i teškog kapitalizma“ (137), a ideja stalnog napretka, kao parametar modernog života, postala je deregulirana s obzirom na brojne i raznovrsne ponude prepuštene slobodnom natjecanju, te privatizirana, budući da rad više nije kolektivni, već individualni čin. Od pojedinca, individue, stoga se očekuje da vlastite resurse stavi u funkciju osobnog napretka. Nekad „kumulativna i dugoročna narav napretka zamijenjena je novom paradigmom fleksibilnosti u kojoj životni planovi postaju kratkoročni. (Baauman, 133-137). Logika globalizacije time je državu blagostanja, kao i javna dobra, i javni interes učinila potpuno bezvrijednim i nevažnim, iako su floskule o pravičnosti, jednakosti ili prosperitetu i napretku naših građana omiljena „mantra“ liberalnih političara, zapravo dio njihovog PR-a (sve se to moglo čuti i na nedavnom saboru HDZ-a). Međutim, dometi „društvenog ugovora“ sasvim su mjerljivi i vidljivi kroz politike vlade, odnosno kroz njene sposobnosti u pružanju javnih usluga. One su, na žalost, sve manje i manje, upravo zahvaljujući zloglasnoj „politici štednje“ i „strukturnih reformi“.