dr. sc. Jadranka Polović: BOSNA I HERCEGOVINA KAO GRAĐANSKA DRŽAVA – NOVI POLITIČKI EKSPERIMENT UTJECAJNIH AKTERA

Proteklih godina gotovo zapuštena u medijskom diskursu, Bosna i Hercegovina ponovno okupira pozornost javnosti. Niz političkih i gospodarskih čimbenika, dobro poznatih, već godinama podrivaju i destabiliziraju ovu siromašnu državu na Zapadnom Balkanu, čija se prošlost, sadašnjost i budućnost „proizvodi“ u srazu geopolitičkih interesa i aktivnosti snažnih globalnih i regionalnih aktera – Sjedinjenih Država, Europske unije, Rusije i Turske. Od izbijanja ukrajinske krize 2014.g., SAD i EU rusko prisustvo na Balkanu počinju tretirati kao izraženu sigurnosnu prijetnju, zbog čega, poglavito posljednjih mjeseci, prestaju inzistirati na reformskoj agendi, politici uvjetovanosti i zahtjevima za beskrajnim „popravcima“, inače nepopravljivih političkih i gospodarskih sustava zemalja zapadnog Balkana. Budući da navedene sile, svaka sa svog interesnog aspekta, promatraju BiH kao strateški važnu državu za održavanje sigurnosti i stabilnosti u regiji, svako otvaranje rasprave o sigurnosnoj politici i u tom kontekstu budućnosti BiH, vrlo se negativno odražava na već postojeće duboke podjele koje postoje u BiH društvu. Sjedinjene Države i Europska unija nastoje, po ubrzanom postupku, smjestiti sve zemlje zapadnog Balkana u geopolitički okvir Zapada, dakle pridružiti ih NATO-u, a zatim i EU. Nakon ulaska Crne Gore, najave skorog pridruživanja Makedonije, pitanje članstva Bosne i Hercegovine u NATO-u koja bi time postala dio euroatlantskog sigurnosnog kišobrana i imuna na geopolitičke ambicije drugih sila, dodatno je uzburkalo prilike u ovoj susjednoj državi. Naime, dok se Hrvati i Bošnjaci u FBiH neupitno zalažu za članstvo BiH u NATO-u, vodstvo Republike Srpske snažno se protivi toj ideji.

Nakon što je Ustavni sud BiH donio odluku o uknjižbi dijela vojne imovine RS na državu Bosnu i Hercegovinu, u Republici Srpskoj otvoreno je sigurnosno pitanje pridruživanja BiH NATO-u. Nedavno je (17. listopad) Narodna skupština Republike Srpske usvojila „Rezoluciju o zaštiti ustavnog poretka i proglašenju vojne neutralnosti“ kojom se uspostavlja neutralnost u odnosu na postojeće vojne saveze do eventualnog raspisivanja referenduma u RS na kojem bi bila donijeta konačna odluka o ovom pitanju. Rezolucija uvodno naglašava potpunu privrženost RS Daytonskom mirovnom sporazumu, koji, kao takav, predstavlja temelj opstojnosti ovog entiteta, zbog čega će se svaki mogući budući status RS koordinirati sa Srbijom kao potpisnicom koja jamči provedbu Sporazuma. Izglasavanje Rezolucije bilo je popraćeno burnim reakcijama oporbenih stranaka udruženih u „Koaliciju Domovina“ koje smatraju da se radi o klasičnoj političkoj manipulaciji budući da se Parlament BiH još prije nekoliko godina, kroz aktivaciju Akcijskog plana za članstvo (MAP), izjasnio za ulazak Bosne i Hercegovine u NATO savez. Međutim, usvajanje ovog dokumenta osobno je inicirao Milorad Dodik, dugogodišnji predsjednik RS pod američkim sankcijama, zbog, kako kaže „globalnih kretanja u svijetu koja nalažu da srpski narod mora biti okupljen oko ideje Republike Srpske, njezinog postojanja i jačanja“. Dodik smatra da Republika Srpska mora pratiti politiku vojne neutralnosti koju provodi Srbija, jer će u protivnom na Drini biti postavljena „vojna granica koja dijeli dvije srpske države (Srbiju i RS)“. Ponukan događajima u Kataloniji, Dodik je nastavio sa separatističkim prijedlozima o mirnom razlazu, budući da ovakva BiH, unatoč brojnim intervencijama međunarodne zajednice, nije uspjela, te se prema stavovima eksperata svrstava u propale ili neuspjele države.

Donošenjem odluke o vojnoj neutralnosti Vlada i Parlament RS pokazali su otvoreno antizapadnjaštvo i poslali otvorenu poruku NATO-u i SAD-u. Vrlo skoro oglasilo se i veleposlanstvo Velike Britanije u BiH koje je poručilo da Narodna skupština RS nema nadležnosti da donosi odluke o vojnoj i obrambenoj politici kao i pridruživanju međunarodnim organizacijama (NATO), budući da su ta pitanja u isključivoj nadležnosti BiH, uz obvezni PR dodatak, da Vlada Ujedinjenog kraljevstva „ostaje predana pružanju potpore euroatlantskoj perspektivi BiH s ciljem njene dugoročne stabilnosti…“ Samo nekoliko dana poslije, Klub Bošnjaka u Vijeću naroda BiH uložio je veto na Rezoluciju i otvorio pitanje zaštite vitalnih nacionalnih interesa, budući da su pitanja obrane u nadležnosti države BiH, a ne entiteta. Raprava o vojnoj neutralnosti, a zatim usvajanje Rezolucije nesumnjivo se odigralo pod snažnim utjecajem Rusije, osobito nakon nedavnog prijema Crne Gore u NATO i najave skorog ulaska Makedonije. Rusija ima velika investicijska ulaganja u RS. Još 2007.g. Republika Srpska prodala je više od 60% domaće naftne kompanije (NIRS) ruskom NeftgazInKoru što je Rusima omogućilo stjecanje nadzora nad kompletnom infrastrukturom, tj. rafinerijama nafte i mrežom benzinskih postaja.

Destabilizacija stanja u Bosni i Hercegovini nastavljena je i izjavama Bakira Izetbegovića, bošnjačkog člana Predsjedništva BiH i lidera SDA koji je nedavno rekao kako je njegov otac Alija ostavio BiH u „amanet“ turskom predsjedniku Recep Tayyipu Erdoganu. Izetbegovićeve preporuke dogodile su se istovremeno s prikazivanjme turskog dokumentarnog filma „Alija posljednji bedem islama“. Naime, bošnjački politički milje oblikovao je predodžbu o Aliji kao o neprikosnovenom borcu za multietničku BIH, što nikako ne dokumentira spomenuti film koji zapravo apostrofira njegovu ulogu u islamu. U geopolitičkom smislu Izetbegović dolazi u sukob sam sa sobom, jer ne može gurati istovremeno Bosnu i Hercegovinu u amanet Erdoganu i stajati na islamističkim pozicijama, te priželjkivati članstvo BiH u EU. Uslijedio je i intervju DW, u kojem je Izetbegović na pitanje treba li BiH priznati Kosovo, odgovorio „Nadam se, da“, što je u Srbiji primljeno kao snažna provokacija, te je stavljeno na dnevni red sjednice Vijeća za nacionalnu sigurnost Srbije. Naime, Srbija je vrlo osjetljiva na priznanje Kosova, osobito od svojih susjeda, zbog čega su političke reakcije iz Beograda bile vrlo oštre. Aleksandar Vučić, srpski predsjednik, rekao je da je ta izjava vrlo kompleksna i s dalekosežnim političkim i pravnim posljedicama. Izjava koju je dao Izetbegović zapravo se smješta u kontekst pojačanih pritisaka Bruxelessa i Washingtona na Srbiju koji se zapravo služe svojim proxy partnerima u regiji i koji umjesto njih šalju poruke Srbiji.

Nakon otvorenog sudara Bošnjaka i bosanskih Srba, ostaje sasvim otvoreno pitanje – kakva je budućnost hrvatskog naroda unutar BiH? Opstanak katoličanstva i ravnopravnost Hrvata u BiH bili su tema nedavnog razgovora i hrvatskog premijera Andreja Plenkovića, vrhbosanskog nadbiskupa kardinala Vinka Puljića s papom Franjom i vatikanskim čelnicima. Iako je načelno podržao Hrvate i djelovanje Katoličke Crkve u BiH, ostaje realno pitanje kako to postići. Dok su u vrijeme prvog hrvatskog predsjednika, Franje Tuđmana, bosanski Hrvati bili nedjeljivi dio istog nacionalnog bića, takva je politika napuštena pod snažnim pritiscima međunarodne zajednice. Rat s Bošnjacima izazvao je brojne kontraverze, zbog čega je Tuđman bio prisiljen žrtvovati Herceg Bosnu kao hrvatski entitet u BiH. Po potpisivanju Daytonskog sporazuma, 1995.g., Hrvati su uvedeni u FBiH s četiri puta brojnijim Bošnjacima, dok su Srbi dobili Republiku Srpsku. Nakon Tuđmana, u Hrvatskoj gotovo da nije bilo politike sustavnog promišljanja hrvatskih nacionalnih interesa u BiH, zbog, od strane vodećih izvanjskih aktera nametnute stigme miješanja u unutarnje stvari BiH.

Danas Hrvati čine svega 15,4% stanovništva te zemlje, a kako se proces iseljavanja kontinuirano nastavlja, ako padnu ispod 10% sasvim je upitan status konstitutivnog naroda, što će onda svakako utjecati i na promjenu geopolitičkih odnosa u regiji. Hrvati u Bosni i Hercegovini nemaju javni RTV kanal na hrvatskom jeziku poput Bošnjaka i Srba, a nedostatak institucija dodatno potiče i daljnje podjele unutar hrvatskog korpusa zbog marginalizacije Hrvata iz središnje Bosne i onih iz RS koji nikada nisu imali jasno izraženu potporu službenih predstavnika hrvatskog naroda koji obnašaju vlast.

Bosna i Hercegovina je svakako država koja zahtijeva istinsku reformu, međutim ove koje se prema našim saznanjima pripremaju i dovršavaju u institucijama EU, mogu bitno promijeniti geopolitički kontekst regije. Naime, Europski je parlament u veljači ove godine usvojio Rezoluciju o napretku BiH prema EU. Iako Daytonski mirovni sporazum, unatoč svim ograničenjima ostaje temelj teritorijalnog integriteta i suvereniteta BiH, prijedlozi o BiH kao građanskoj državi u ovoj su Rezoluciji dobili svoju platformu. Dok su hrvatski europarlamentarci isticali potrebu izmjene Izbornog zakona i zagovarali federalizam kao najbolji princip unutarnjeg uređenja BiH koji osigurava i mogućnost osnivanja novih entiteta (čitaj hrvatskog!), EP ostao je na gledištu kako EU ne može određivati unutarnju organizaciju zemlje. Naime, primjeri Švicarske ili Belgije teško se mogu priijeniti na BiH! Švicarska je konfederacija kantona čiji građani dijele švicarski nacionalni identitet, dok je Belgija, opet slučaj za sebe, jer politički sustav ne poznaje etničke kvote. Pozivajući se na presude Europskog suda za ljudska prava u slučajevima Sejdić – Finci, Europski je parlament upozorio na obvezu osiguranja ravnopravnosti svih građana bez obzira na njihovo etničko porijeklo, a u kojoj nema mjesta za razlike između konstitutivnih naroda i drugih građana. Građanska bi država, načelno, trebala poštivati pravo svakog građanina da se izjasni kako želi, ali na temelju toga ne bi trebao imati posebne privilegije, te je kao takav više nego prihvatljiv. Na konceptu Bosne i Hercegovine kao građanske države osobito inzistira Njemačka, vjerojatno se ova ideja sviđa i Turskoj, međutim veliko je pitanje može li se o tome raspravljati bez podrške SAD-a koje imaju, na neki način, autorsko pravo na Dayton. Upravo geopolitička pozadina ovog najnovijeg političkog eksperimenta – bosanskog unitarizma – kojeg se pribojavaju i Hrvati i Srbi, jer mogu postati manjina, otvara niz dvojbi koje bi mogle iznimno destabilizirajuće djelovati na regiju.