dr. sc. Jadranka Polović: BALKAN – NOVA AMERIČKA VIZURA

Vijeće za vanjske poslove SAD-a (Council of Foreign Relations), američka vodeća nevladina organizacija u području vanjske politike (članica je čak i Angelina Jolie), think – tank koji neupitno oblikuje vanjskopolitičke strategije svih američkih administracija još od 1921.g., u svojoj je procjeni potencijalnih prijetnji za SAD-e, Balkan smjestio na „respektabilno“ treće mjesto, odmah nakon Sjeverne Koreje i radikalnog džihada. U nedavno objavljenoj studiji („The Unraveling of the Balkan Peace Agreement“;  Contingency Planninig Memorandum, No. 32, Center for preventive Action, November 08, 2017), detektiraju se ključne ugroze stabilnosti i sigurnosti na Balkanu: radikalizacija balkanskih muslimana, narasli utjecaj Rusije na granicama NATO-a ili čak unutar država članica (pored Albanije i Crne Gore, izrijekom se spominje i Hrvatska), te nova izbjeglička kriza, a koje bi, zajedno, mogle rezultirati raspletom s neželjenim posljedicama po Sjedinjene Države.

Radikalizacija bosanskih muslimana, navodi se u studiji koju potpisuje Daniel P. Server, utjecajni američki policymaker, može rezultirati terorističkim napadima, usmjerenim prema kršćanima u BiH, Makedoniji, Crnoj Gori ili Srbiji. Dodatno, mogući atentati, odnosno ciljana ubojstva političkih lidera mogla bi pokrenuti val nasilja iz osvete prema muslimanima koji bi se, nesumnjivo, mogao proširiti i na druge zemlje u regiji, te izazvati intervenciju susjednih država.

U studiji se opetovano apostrofira rastući ruski utjecaj na regiju, bilo kroz „proširenu suradnju ili izravno financiranje Srbije ili RS, uplitanje u izbore u BiH, Makedoniji, Crnoj Gori ili Srbiji“, pri čemu ruski mediji – Russia Today i Sputnik, osobito ugrožavajuće djeluju na stabilnost opredjeljenja država regije prema EU i NATO-u. Eskalirajuća regionalna nestabilnost pružila bi mogućnost Rusiji da širi i jača svoj utjecaj na pravoslavne zemlje: Makedoniju, Srbiju, RS, Crnu Goru, čak i na sjever Kosova, što bi povratno dovelo do pat pozicije već viđene u Abhaziji, Južnoj Osetiji, Krimu, Donbasu i Transdnistriji. Rusija, svakako, prodire u „džepove“ američke sfere interesa (BiH i Kosovo) na području kojih kroz gospodarske, ali sve više i obrazovne i socijalne programe širi rusku humanitarnu misiju u Republici Srpskoj i na sjeveru Kosova.

Preporuke koje studija nudi za rasplet balkanske krize, neizbježno zahtijevaju komentar. Naime, Sjedinjene Države i Europska unija trebale bi raditi zajedno s Rusijom na definiranju i primjeni novih teritorijalnih angažmana koji bi mijenjali sadašnje etničke granice u regiji. Naravno, takav pristup predstavlja odstupanje od dugogodišnje američke politike prema zapadnom Balkanu, međutim, kako je izgradnja stabilnih državnih zajednica unutar postojećih granica naprosto nemoguća, Server predlaže započinjanje pregovora Washingtona i Bruxellesa o mirnoj etno-teritorijalnoj podjeli, kojima bi se mogla pridružiti i Moskva. Sve karte su napokon na stolu! Rezultat ove nove američke politike prema regiji bila bi podjela dosadašnjih protektorata, BiH i Kosova, te Makedonije, na zanimljiv način preslagivanja u kojem bi dobitnici bili svi. Tako bi Bosna i Hercegovina mogla biti podijeljena na tri dijela, pri čemu bi područja s većinskim hrvatskim stanovništvom (zapadna Hercegovina) trebala biti priključena Hrvatskoj, dok bi Republika Srpska pripala Srbiji. Dvije male muslimanske enklave, (područje oko Sarajeva, druga u zapadnoj BiH koje zaokružuje Bihać), bile bi ojačane većinskim muslimanskim općinama na Sandžaku koje bi se pripojile BiH. U središtu slagalice je Kosovo koje će srpske općine sjeverno od rijeke Ibar prepustiti Srbiji, dok će se većinski albanski dio južne Srbije  (Preševo i Bujanovac) priključiti Kosovu. Kosovo će osobito profitirati jer bi se, prema ovom prijedlogu, i većinski albanski sjeverozapadni dio Makedonije priključio Kosovu, koje bi se tako prošireno, slobodno moglo priključiti Albaniji, stvarajući na taj način veliku muslimansku državu u srcu regije. Zanimljiva je i budućnost Makedonije, države kojoj je Amerika, recimo, vječita zaštitnica. Naime, u ovom darežljivom konceptu, ostatak Makedonije mogao bi biti neovisna država (koja bi u dogovoru s Grčkom napokon dobila ime) ili se pak pridružiti Bugarskoj. Bilo kako bilo, Skopje će snaći sudbina podijeljenog grada!

Spomenuto prekrajanje regije, neizbježno će potaknuti snažne migracije stanovništva prema zemljama EU, ali moguće i SAD-a. Regionalna podjela zahtijeva iznimne diplomatske napore SAD-a, ali i  razmještanje desetaka tisuća NATO vojnika s ciljem provođenja kontroliranih pokreta stanovništva i smanjenja vjerojatnosti nasilja. Sve to traži ogromna financijska sredstva, bilijune dolara, međutim, SAD su se dosjetile spasonosnog rješenja – ubrzati članstvo u NATO-u i EU-u. Partnerstvo za mir i Akcijski plan za članstvo postigli su dobar učinak, dok EU treba definirati novu strategiju proširenja – zemljama regije ponuditi kategoriju „pridruženog“ članstva, te ih dublje involvirati u proces odlučivanja (bez da im se osiguraju mogućnosti stvarnog glasovanja).

Sve države zapadnog Balkana predmet su interesa i planova Sjedinjenih Država. Nakon što su se Rumunjska i Bugarska, 2007.g. pridružile NATO-u, administracija Georga Busha, mlađeg, usmjerila je svoju pozornost na “nedovršeni posao” na zapadnom Balkanu. Izdvajanje Crne Gore (2006.) iz državne zajednice sa Srbijom, te proglašenje samostalnosti Kosova (2007.), definitivno su utjecali na promjenu geopolitičkih odnosa u regiji. Naime, teritorijalnim ”sužavanjem” Srbije, Sjedinjene su Države znatno oslabile njen utjecaj na susjedne zemlje, time djelovale na uspostavu regionalne ravnoteže. Nadalje, trećim krugom proširenja, tj. članstvom Hrvatske i Albanije u NATO-u (2009), Sjedinjene su Države sigurnosno ”zaokružile” prostor zapadnog Balkana, geopolitički iznimno važan za kontrolu Jadranskog bazena, istočnog Sredozemlja i Crnomorske regije.

Administracija predsjednika Trumpa u svojim je predizbornim obećanjima imala ponešto različitu viziju odnosa s Rusijom i njenim predsjednikom Putinom. Međutim, još uvijek snažan utjecaj bivše administracije kao integralnog dijela američke „duboke države“, svakako definira američke interese i ciljane akcije na prostoru Zapadnog Balkana, regije koju SAD žele napokon i za uvijek staviti „pod svoje“. Regija je proteklih nekoliko godina postala poprište vrlo različitih utjecaja – Rusije, Turske, Kine, Saudijske Arabije, Njemačke, a takvi multiplicirani utjecaji, ako se nastave, mogli bi dovesti do erozije i slabljenja američkog utjecaja u regiji. Geopolitičke odnose na zapadnom Balkanu, pored (malignog!) ruskog utjecaja, usložnjava i pojava Kine koja na ovim prostorima nikad nije bila prisutna, te novi američki odnosi s Turskom, koja kontrolira neke od najvažnijih geopolitičkih pozicija u svijetu – Bospor i Dardanele.

Svoj plan za Balkan Sjedinjene Države oblikuje već duže vrijeme, a brojni analitičari od dolaska nove administracije ciljano daju prognoze i preporuke. Tako je nedavno u Washingtonu, u organizaciji Atlantskog vijeća (Atlantic Council), još jednog američkog utjecajnog think-tanka, bliskog NATO-u i američkom State Departmentu, održana konferencija vrlo znakovitog naslova – „Dolazeća oluja? Oblikovanje budućnosti Balkana u eri neizvjesnosti“. Prethodila joj je, također, studija „Balkan naprijed – nova američka strategija za regiju“ u kojoj je Atlantsko vijeće predstavilo svoje viđenje stanja u regiji, te američkoj administraciji ponudilo preporuke i prijedloge kako bi zemlje zapadnog Balkana snažnije vezali uz transatlantsku zajednicu, prvenstveno uz NATO. Ciljevi prethodne studije usklađeni su i s studijom Atlantskog vijeća, te zaključcima održane konferencije. Međutim, novi pristup američke administracije prema regiji može izazvati daljnje turbulencije, te pojačati mogućnosti izbijanja sukoba, barem u odnosu na dva aspekta.

Kao prvo, uspostavljanje stalnog američkog vojnog prisustva u jugoistočnoj Europi, ukazuje na činjenicu da Sjedinjene Države žele uspostaviti potpunu kontrolu nad regijom u kojoj su Srbija i BiH (RS) problematične s aspekta pridruživanja NATO-u. Naime, smanjenje američkog vojnog prisustva u regiji započelo je još u vrijeme vojnih intervencija u Afganistanu i Iraku, nastavljeno je tijekom Arapskog proljeća, stoga je američki plan da baza Bondsteel ponovno postane okosnica američkog djelovanja u regiji. Američke su snage stacionirane i u vojnim bazama u Makedoniji, kao i u Bosni i Hercegovini, međutim najava otvaranja nove velike američke vojne baze na teritoriju kondominija Brčko distrikta, a kojom bi se oslabila pozicija RS, uzburkala je strasti u regiji. Ono što brine američku administraciju svakako je reakcija Rusije na nova preslagivanja na prostoru BiH, osobito scenario budućnosti Republike Srpske u kojoj bi Rusija, slično djelovanjima koje je primijenila u djelovima Gruzije, Moldavije i Ukrajine, odlučila snažno podržati Milorada Dodika u njegovim separatističkim nastojanjima. Referendum o neovisnosti RS mogao bi provocirati muslimanske vlasti da zauzmu Brčko, distrikt koji povezuje dva krila RS i ključan je za njen opstanak. U slučaju uspjeha referenduma, Srbija će se naći pred izazovnom odlukom – hoće li intervenirati kako bi podržala izdvajanje RS iz BiH (biti uz Rusiju) ili će se prikloniti SAD-u i NATO-u. Takva  situacija odrazila bi se i na Hrvate u Bosni i Hercegovini, dodatno pojačala napetosti i otvorila mogućnost sukoba u koji bi bili uključeni i NATO saveznici (Hrvatska).

Prema Centralnoj obavještajnoj agenciji (CIA), ruski predsjednik Vladimir Putin ima tajni dogovor s Miloradom Dodikom, te planira žurnu izgradnju tri ruske vojne baze na teritoriju RS (Banjaluka, Sokolac, Trebinje). Osobito je problematična moguća vojna baza Mahovljane kod Banjaluke (zračna luka), s pozicije koje Moskva može najsuvremenijim raketnim sustavima kontrolirati Mediteran, posebno Jadransko more. Ako ova informacija nije tek dio hibridnog ratovanja, zemlje regije (i Hrvatska) trebaju biti svjesne rizika mogućeg sukoba na prostoru BiH.

S druge strane, ideja „povijesnog pomirenja sa Srbijom“ uključuje nekoliko razina koje će testirati američke mogućnosti upravljanja konfliktima. Kada je riječ o Srbiji, u središtu novih bitno boljih odnosa sa Sjedinjenim Državama, svakako je odnos Srbije i Rusije. Naime, Sjedinjene Države ne žele prihvatiti poziciju vojne neutralnosti Srbije ili balansiranje na „dvije stolice“, za njih nije prihvatljiv bilo kakav oblik gospodarske ili vojne suradnje Srbije s Rusijom. Stoga predlažu smanjivanje ovisnosti o uvozu ruskog prirodnog plina, te korištenje drugih izvora – američkog tekućeg plina (LNG), te azarbajdžanskog ili onog koji iz Izraela ili Cipra. Sjedinjene Države upravo ulažu 20 milijuna dolara u elektronske i društvene medije u regiji kako bi otežali poziciju Moskve, za koju drže, da širi anti EU i anti NATO propagandu. Formiranje „Medijskog centra za borbu protiv ruskih dezinformacija u Srbiji“, odvija se preko Atlantskog vijeća, njemačkog Maršalovog fonda, američke Nacionalne zaklade za demokraciju (NED), međutim aktivna logistička uloga pripada NATO-u, ali i američkoj i britanskoj ambasadi u Beogradu. Ameriku, dodatno, muči i odnos Srbije s Kinom i Turskom, koji također doživljavaju kao prijetnju vlastitim nacionalnim interesima što želi spriječiti.

Američki prijedlozi nude i posredovanje u vrlo osjetljivoj situaciji rješavanja kosovskog pitanja. Odnosi Srbije s Kosovom, prema američkom prijedlogu trebaju biti stabilizirani prihvaćanjem članstva Kosova u UN-u, međusobnom razmjenom veleposlanika (nakon čega nije potrebno priznanje), a zanimljiva je i ideja prihvaćanja formiranja Kosovske vojske koja ne bi bila „dizajnirana“ za obranu teritorija, već za razmještaj u međunarodnim misijama. Prihvaćanjem ovih prijedloga, Srbija bi neizbježno trebala pristupiti promjeni vlastitog Ustava iz čije bi preambule trebala izbaciti „Kosovo i Metohiju“. Kosovo je još od 1999.g. izvan jurisdikcije Srbije kojoj se nudi mogućnost trampe Preševa i Bujanovaca za sjever Kosova. Daljnje prekrajanje granica Srbije (teritorijalno sužavanje) otvoriti će pitanje djelova Sandžaka (Raška oblast) s muslimanskom  većinom ili Vojvodine s mađarskom većinom. Srbija se ovim američkim prijedlogom zapravo nalazi u nezavidnoj poziciji, time što bi trebala priznati neovisnost Kosova, te ga tretirati kao jedinstven slučaj ili „sui generis“, što bi svakako pojačalo zahtjeve separatističkog vodstva Republike Srpske za samoodređenjem i pripajanjem Srbiji. Nadalje, Srbija ima „otvorena pitanja“ i na Sandžaku i u Vojvodini, gdje separatistički orijentirani lideri (Sulejman Ugljanin, Nenad Čanak), uporno rade na „cjepanju“ teritorija Srbije. Prema srpskom povjesničaru Čedomiru Antiću, ovakav scenarij nije prihvatljiv niti Mađarskoj koja ima veliku manjinu u Vojvodini, ali ni Turskoj koja jača odnose sa Srbijom i Rusijom i koja će nastojati djelovati kao čimbenik stabilnosti na Sandžaku i BiH. Budući da Turska svoju geopolitičku poziciju jača preko gospodarska, moguće je očekivati sudar gospodarskih interesa s SAD-om i EU.

Brayan Hoyt Ji, novi američki ambasador u Makedoniji, ali i vrlo utjecajna osoba američke administracije u regiji ponudio je financijsku i logističku pomoć liderima u regiji koji ispunjavaju svoje obveze. „Na Balkanu ne funkcionira politika strateškog strpljenja“, izjavio je prije neki dan, što znači da će zemlje regije intenzivno, bez odlaganja, biti podvrgnute vrlo sofisticiranim oblicima „meke moći“ ili „orange“ idejama američke administracije. Beograd se našao pod izrazito snažnim diplomatskim pritiscima, a Amerika nastoji djelovati i preko bloka pravoslavnih zemalja članica EU kojima, iskreno rečeno, ne vjeruje do kraja. Pod pritiskom su i ostale zemlje regije koje su u procesu pristupanja EU, a pred koje se kroz politiku uvjetovanosti, nameću brojni uvjeti koje ne mogu ispuniti. Bosna i Hercegovina još uvijek nema status kandidata, Makedonija već deset godina čeka na otvaranje pristupnih pregovora, Albanija tri, Kosovo je tek prošle godine započelo s primjenom Sporazuma o stabiliziciji i pridruživanju. Srbija i Crna Gora sporo se kreću prema cilju, zbog čega se i EU (pod američkom palicom) odlučila priključiti konačnom „okršaju“.

Naime, pristup prema kojem bi Srbija bila stavljena na čekanje, dok druge zemlje regije ne dostignu potrebne standarde za članstvo, uskoro će biti zamijenjen drugim, znatno optimističnijim scenarijem – novom strategijom EU za proces proširenja, a koja bi zemlje regije u „paketu“ pokupila u EU. Strategija bi trebala biti usvojena tijekom veljače, što pokazuje koliko Zapad žuri s pridruživanjem zemalja regije svojoj interesnoj sferi. Ipak, ovaj pristup u sebi krije brojne opasnosti i po samu EU, kao i odnose među zemljama regije. Srbija je oduvijek bila u bliskim odnosima s Rusijom, međutim nikada nije bila sfera ruskog interesa poput Gruzije i Ukrajine.