dr. sc. Jadranka Polović: AMERIČKI POSTHLADNORATOVSKI INTERVENCIONIZAM – povijesni aspekt (2. dio)

 

Teroristički napad izveden 11. rujna 2001.g., usmjeren na centre američke političke, vojne i gospodarske moći, uzdrmao je temelje Sjedinjenih Američkih Država, do tog trenutka, neupitne svjetske supersile koja je svoju poziciju unipolarnog globalnog lidera u međunarodnim odnosima učvrstila tijekom posljednje dekade 20. stoljeća. Teroristički akti postali su simbolom napada na civilizacijske vrijednosti modernih demokracija i svjetski poredak, posljednjih desetljeća znatno oblikovan prema viziji i interesima Amerike. Terorizam bez poruke kako su ga nazvali neki analitičari, definitivno je promijenio svijet i označio prekretnicu u oblikovanju međunarodnog poretka 21. stoljeća. Prioriteti Sjedinjenih Država, kao globalne supersile, ali i drugih vodećih aktera međunarodne zajednice, naglo su promijenjeni. 11. rujan 2001.g. snažno je poljuljao samopouzdanje Amerike, a samouvjerene kreatore vanjske politike SAD-a, kao i njene analitičare, ostavio zbunjene u prostoru novih, u takvom obimu, neočekivanih situacija, u kojem neprestano tragaju za djelotvornim odgovorima u borbi protiv međunarodnog terorizma.

Međunarodna je zajednica, samo desetak godina prije, potaknuta turbulentnim povijesnim promjenama koje su razorile socijalističke sustave i ideologiju komunizma u istočnoj Europi, euforično vjerovala da je moguće izgraditi novi, siguran i bolji svijet. Pad Berlinskog zida, završetak hladnog rata i nestanak blokovski podijeljene Europe, dezintegracija Sovjetskog Saveza, kao i stvaranje velikog broja novih država koje su, bar načelno, proklamirale demokratske vrijednosti zapadnih društava, izmijenili su geopolitičku sliku svijeta i odnose snaga u međunarodnim odnosima. Novi svjetski poredak kao postideološko doba, vrlo optimistično je najavio Francis Fukuyama svojom tezom o “kraju povijesti”, definitivnom trijumfu zapadne liberalne demokracije koja u posthladnoratovskom svijetu postaje dominantan politički svjetonazor koji će se nezaustavljivo proširiti na veći dio svijeta. Prema Fukuyami, “kraj povijesti” je “kraj ideološke evolucije čovječanstva,” a u posthladnoratovskom razdoblju uspostavljen je širok i značajan konsenzus o legitimnosti liberalne demokracije i mogućnosti njene univerzalne primjene kao “konačnog oblika ljudske vladavine.”

Sveobuhvatnim slabljenjem Sovjetskog Saveza, a nešto kasnije i njegovim potpunim urušavanjem, Sjedinjene su Države na svjetskoj političkoj sceni zauzele poziciju globalnog lidera. Stoga su, kao jedina politička, vojna i gospodarska supersila, nizom diplomatskih, ali i vojnih postupaka vrlo samouvjereno, uvijek prema vlastitoj viziji i u skladu s vlastitim interesima počele usmjeravati zbivanja u međunarodnih odnosa. Naime, za Ameriku više nije postojao izvanjski neprijatelj, niti suparnička ideologija, a nestala je i stalna potreba ubrzavanja tehnoloških istraživanja i usavršavanja u području vojne tehnologije, kao i vojnog takmičenja.  Promjene u istočnoj Europi odvijale su se neočekivanom brzinom. Unutar svega nekoliko mjeseci, pri kraju 1989.g., došlo je do urušavanja socijalističkih režima u Poljskoj, Mađarskoj, Istočnoj Njemačkoj, Čehoslovačkoj, Bugarskoj i Rumuniji. U listopadu 1990.g. dvije njemačke države su se ujedinile u jedinstvenu državu, koja je pristankom, tada širom svijeta, slavljenog sovjetskog predsjednika, Mihaela Gorbačova postala članica NATO-a, ali i EEZ-a. Sve su to bile važne promjene koje su otvorile neslućene mogućnosti širenja političkog i gospodarskog utjecaja Zapada prema istoku Europe.

I jedan drugi američki znanstvenik, ali i veliki “praktičar” u geopolitici, nedavno preminuli, Zbignjev Brzezinski, uočio je mnoge prednosti koje se otvaraju pred Amerikom u posthladnoratovskom razdoblju, prvenstveno mogućnost ideološkog usklađivanja u svijetu u kojem supranacionalni kapitalizam i liberalna demokracija postaju univerzalni društveni sustav. Brojna očekivanja od Amerike stvorila su uvjerenje da se oblikuje međunarodni konsenzus koji bi mogao postati općevažeća moralna norma. Brzezinski zaključuje da je Amerika, početkom devedesetih postala nacija-katalizator, predmet divljenja, oponašanja, zavisti, država s neposrednim i snažnim utjecajem na društvene prioritete drugih naroda, zbog čega se počela sve više uplitati u unutarnje poslove drugih država i samouvjereno dijeliti “ponekad razdražujuće prosudbe o gospodarskim prioritetima ili ljudskim pravima”. Nesumnjivo, Amerika je, početkom 90-tih imala snažnu podršku svojih zapadnoeuropskih saveznika, ali jednako tako su i bivše socijalističke zemlje na području istočne Europe očekivale svijet u kojem će Amerika preuzeti globalno vodstvo. Od novog predsjednika Amerike kao jedine preostale supersile očekivalo se da preuzme ključnu ulogu u usmjeravanju novonastalih procesa, te da predvodi u rješavanju mnogobrojnih regionalnih kriza. Amerika je tada bila na vrhuncu svoje moći, postala je globalna sila bez premca. Ljubav i slogu tadašnje međunarodne zajednice, možda najbolje oslikava prva posthladnoratovska intervencija, ona protiv Sadama Huseina, 1990.g. Nebo nad Bagdadom zasuto projektilima, a ljudi širom svijeta, prateći ovaj ubojiti vatromet (zahvaljujući izravnom prijenosu CNN-a – live from Bagdad) euforično navijaju za good gays-e. Naime, u Zaljevskom ratu 1990. g, Amerika je predvodila široku vojnu koaliciju zemalja članica UN-a protiv Iraka, Cijela operacija vođena je pod legitimitetom rezolucije VS UN-a, koja je, po prvi put, bila rezultat konsenzusa i suradnje glavnih članica, posebno Sjedinjenih Država i Sovjetskog Saveza. Predsjednik Bush svojom je retorikom polarizirao konflikt na način da su se, ne samo američki saveznici, već i niz drugih država svijeta (i SSSR), jasno izrazili kojoj strani pripadaju. Moralnost, jedinstvo, pravda i zakonitost bile su kategorije pomoću kojih je Amerika osigurala liderstvo i preuzimanje diplomatske i vojne inicijative.

U posthladnoratovskom razdoblju nova globalistička paradigma širenje demokracije i ljudskih prava te rušenje barijera za slobodan protok roba, kapitala, ljudi i ideja postaje dominantan princip američke vanjskopolitičke doktrine, ubrzo pretočen u strateške dokumente nacionalne sigurnosti. Već je vanjskopolitička strategija Grand Strategy, G. W. Busha (1992) snažno afirmirala komponente američke ekonomske moći i ekspanziju američkog vojno-političkog utjecaja u globalnim razmjerima. Utemeljena na jedinstvenom spoju neoliberalizma i novog američkog neokonzervatizma strategija je razvila koncept novog svjetskog ekonomskog poretka koji zapravo osigurava provedbu američkih strategijskih i geopolitičkih ciljeva. Ideja o globalnoj dominaciji i hegemoniji Sjedinjenih Država u novom svjetkom poretku razrađena je već početkom devedesetih u dokumentu Smjernice za obranu 1994.-1999. (Defence Planning Guidance – DPG) koji naglašava ogromnu superiornost SAD-a u vojnoj tehnologiji i njenu spremnost da upotrijebi silu u cilju zaštite američkih interesa kad god i gdje god procijeni da je potrebno. Posebno je Clintonova vanjskopolitička strategija utemeljena na teorijskim postavkama trgovinskog liberalizma objedinila široko postavljene ciljeve širenja liberalne demokracije (enlargement) s politikom aktivnog angažiranja (engagement) u ključnim regijama svijeta koje korespondiraju tradicionalnim američkim geostrateškim interesima. Iako se predsjednik Clinton početkom svog mandata založio za snažniju ulogu međunarodnih organizacija poput UN-a, njegov pravi multilateralizam usmjerio se prema međunarodnim financijskim institucijama – Svjetskoj banci (World Bank), Međunarodnom monetarnom fondu (International Monetary Fond), kao i Svjetskoj trgovinskoj organizaciji (World Trade organization) na koje je uspostavio snažan utjecaj, a čija je uloga osobito došla do izražaja u tranziciji, odnosno pokoravanju zemalja Istočne Europe.

Zbigniev Brzezinski navodi da su američki gospodarski dinamizam, sposobnost iskorištavanja znanstvenih dostignuća u vojne svrhe, te izrazita prednost u primjeni informacijskih tehnologija omogućili održavanje američkog globalnog vojnog, ekonomskog, tehnološkog i kulturološkog primata. Sve navedeno pojačano je dominacijom u području masovne, popularne kulture i globalnih komunikacija, kao bitnim aspektom američke globalne moći. Nesumnjivo, Amerika je u posthladnoratovskom svijetu postala zavodljivi novi Jeruzalem ekonomske i političke slobode. Britanski teoretičar John Gray navodi da se američka misija u posthladnoratovskim međunarodnim odnosima temelji na uvjerenju da je Amerika paradigma “zapadne“ civilizacije, zapravo jedinstvena zemlja “model univerzalne civilizacije koju će sva društva morati imitirati”, stoga doseg američkih vrijednosti treba biti globalan. Američki diskurs ne priznaje prostorne granice, on Ameriku pozicionira kao ekvivalentnu nastojanjima univerzalne ljudske prirode, kao „mitsku domovinu slobode“ čiji su ideali zapravo ideali cijelog čovječanstva. Nail Ferguson posebno apostrofira američku meku moć (soft power), tj. širenje kulturnog svjetonazora kojim Amerika “primamljuje i privlači druge“, međutim, autor ipak propituje američku posthladnoratovsku strategiju otvorenosti te ponovnu afirmaciju wilsonovskih načela: međunarodnog prava, demokracije i širenja slobodnog tržišta koji dominiraju u međunarodnim odnosima, a u kojima se Sjedinjene Države počinju ponašati poput svjetskog policajca, spriječavajući bilo koju neprosvjećenu silu pri pokušaju ugrožavanja ovog blagotvornog posthladnoratovskog svjetskog poretka. Beskompromisnim zastupanjem ljudskih prava, vjerske i etničke snošljivosti, dostojanstva žene, vladavine prava te poštivanja privatnog vlasništva (nikako socijalnih i radničkih prava), Sjedinjene Države zapravo ne isključuju i vlastito pravo preventivnog djelovanja, tj. uporabu vojne sile kad god im se učini da su njihovi interesi ugroženi. Naime, meka moć (soft power) je “samo baršunasta rukavica koja krije čeličnu šaku“.

Korijene ubrzane amerikanizacije / westernizacije svijeta u posthladnoratovskom razdoblju možemo potražiti u američkoj hladnoratovskoj doktrini containtmenta koja je s ciljem suzbijanja sovjetskog utjecaja i širenja sovjetske moći, zapravo definirala globalnu strategiju američke vanjskopolitičke akcije. Nakon II svjetskog rata, američko vodstvo zapadnog svijeta počinje se temeljiti na vrlo različitim oblicima političkog, diplomatskog, vojnog i gospodarskog izvanjskog utjecaja pri čemu Zapadna Europa postaje područje političke, ekonomske i vojne kohezije “atlantskog svijeta“. Marshallow plan kao američka investicija u “svjetsku slobodu i svjetski mir” zasigurno predstavlja jedan od najpoduzetnijih i najuspješnijih međunarodnih gospodarskih programa u povijesti svijeta, ali istovremeno se radi o jednoj od najskupljih američkih inozemnih inicijativa koja je rezultirala uspostavom političke, vojne, trgovinske i kulturne dominacije SAD-a na prostoru Zapadne Europe. Nadalje, ostvarenje njegovih ideoloških, političkih i ekonomskih ciljeva stvorilo je čvrste temelje za daljnje povezivanje SAD-a i zapadnoeuropskih zemalja kroz druge oblike međunarodne suradnje koji se oblikuju kao klubovi bogatih zemalja pod američkim utjecajem. U održavanju hladnoratovskog poretka posebno mjesto pripada Breton Woodskom sustavu u okviru kojeg Sjedinjene Države, vođene vilsonijanskom retorikom i istodobno prožete makijavelističkim realizmom politički i gospodarski integriraju zapadni blok u okvirima moćnih, danas zlokobnih, međunarodnih financijskih institucija: Međunarodnog monetarnog fonda i Svjetske banke koje kontroliraju ekonomiju država članica.

Zaokret u vanjskoj politici američkog predsjednika Ronalda Reagana rezultirao je konačnim slomom Sovjetskog saveza i urušavanjem socijalističkih režima na istoku Europe. Njegov vanjskopolitički pristup koji je porazio konkurentni model socijalizma i otvorio put kolonizaciji Istočne Europe na modelu šok terapije neoliberalizma, utemeljen je na doktrini Jean Kirkpatrick, koju je ova, Reaganova bliska suradnica obrazložila u članku Dictatorships and Double Standards: Rationalism and Reason in Politics (J. Kirkpatrick, Commentary Magazine, 1979). U ovom, jednom od najutjecajnijih političkih eseja koji je oblikovao smjer američke vanjske politike tijekom odamdesetih godina 20.st., Kirkpatrick pravi temeljnu razliku između dviju vrsta nedemokratskih režima autokracija koje s ciljem vlastitog preživljavanja dozvoljavaju određeni stupanj autonomije organizacijama civilnog društva, crkvi i medijma i totalitarnih režima koji ne priznaju građanska prava izvan konteksta službene ideologije. Zagovarajući nastavak suradnju s autokracijama širom svijeta (autokratski režimi Latinske Amerike, plemenske vojne diktature u Africi, islamski fundamentalisti u Afganistanu), Kirkpatrick se zalaže za snažniji pritisak na komunističke režime korištenjem različitih instrumenata, posebno povezivanjem i financiranjem opozicije. U skladu s navedenom doktrinom, Reganova je administracija 1982. g. usvojila dokument National Security Decision Directive (NSDD) koji zagovara širenje tihe revolucije i svrgavanje komunističkih vlada, nakon čega slijedi uključivanje istočnoeuropskih zemalja u tržišno usmjereno gospodarstvo.

Bez obzira na snažan utjecaj realističke paradigme ravnoteže snaga koja je oblikovala vanjskopolitičke koncepcije američkih predsjednika tijekom Hladnog rata, američka vanjska politika gotovo cijelo stoljeće uglavnom se izgrađuje na jakoj tradiciji vilsonijanskog idealizma kojom opravdava vlastito vanjskopolitičko djelovanje, kao i pravo da ekspanzivnom primjenom vlastitih političkih i moralnih prosudbi kontrolira međunarodnu zajednicu. Njemački teoretičar Claus Offe govori o američkoj misiji borbe protiv sila zla, tj. neprijateljskih država (rogue states) kojom opravdavaju križarski izvoz američkih vrijednosti i obranu vlastitih geostrateških interesa. Američki intervencionizam utemeljen na, za međunarodnu javnost, sve spornijem pravu na preventivnu intervenciju (preemtive action) koje uključuju sve posthladnoratovske strategije nacionalne sigurnosti opravdava se moralnim principima i mesijanskim ciljevima: širenjem parlamentarne i tržišne demokracije, te potrebom unifikacije svijeta (shaping the world) prema zamislima Amerike kao globalnog hegemona. Ipak, sve je češća dekonstrukcija ovakvih stereotipa prema kojima su američke vrijednosti i američki tip kapitalizma zapravo globalno primjenjivi. Naime, desetljeća ambivalentnosti u kojima je američka politika nastojala pomiriti svoja temeljna načela i praksu intervencionizma, učinila su moralno upitnim koncept širenja demokracije i ljudskih prava koji, zapravo, podrazumijeva preslikavanje američkih institucija i sustava vladanja, odnosno nametanje američkog modela demokracije i kapitalizma drugim narodima. Autori Ziauddin Sardar i Merryl Wyn Davies u knjizi Zašto ljudi mrze Ameriku  objašnjavaju razloge sve većeg nepovjerenja prema Americi. Naime, slobodno tržište samo je “eufemizam za slobodno kretanje američkog kapitala, nesputano širenje američkih korporacija i slobodno (jednosmjerno) kretanje roba i usluga iz Amerike u ostatak svijeta”. Američke korporacije koje opskrbljuju i kontroliraju globalno tržište zdravstvenih i socijalnih usluga, mirovinskih sustava, obrazovanja, hrane i vode, sustavno potkopavaju sposobnost zemalja u razvoju da svojem stanovništvu pruže osnovne socijalne usluge. Autori navode da u političkom smislu postoje dva simultana procesa koji ovim zemljama umanjuju mogućnost izbora: 1) proces okrupnjavanja, tj. širenja američkog utjecaja preko transnacionalnog ekonomskog režima i multinacionalnog kapitala te koncentracijom moći SAD-a u multilateralnim organizacijama: Svjetskoj banci, MMF-u i WTO-u preko kojeg se provodi “hijerarhijska integracija ostatka svijeta u obliku stroge piramide“ zbog čega su oni na dnu piramide ne samo ekonomski isključeni već i “politički sputani“; 2) sužavanje prostora nezapadnim kulturama, bilo kakvo inzistiranje na vlastitoj kulturi i političkom sustavu postaje egzistencijalni problem za svijet u razvoju.

-nastavlja se-