Dr. Sanja Tepavčević: ZAŠTO SU KAMPANJE PROTIV PRIVATNIH SVEUČILIŠTA GEOPOLITIČKI PROBLEM I KAKO ONE MIJENJAJU SVIJET?

Utjecajno mađarsko internet izdanje Origo, koje se nalazi pod kontrolom mađarskog parlamenta, 28.03.2017. g. objavilo je, kako privatno Središnje Europsko Sveučilište (poznato kao CEU), koje je utemeljeno u Mađarskoj 1994. g., nema mađarsku akreditaciju za svoje magisterijske i doktorske programe i da, stoga, prema novopredloženom zakonu,  CEU neće moći nastaviti svoje djelovanje u toj zemlji.  Manje od tjedan dana ranije, u Rusiji,  privatnom Europskom Sveučilištu u Sankt Peterburgu (EUSP), koje je također utemeljeno 1994. g.,  oduzeta je licenca te je zatvoren. Mnogi će se zapitati, što osim godine utemeljenja,  još može objedinjavati ove dvije kampanje protiv privatnih sveučilišta? I zasto su sudbine privatnih univerziteta u dvije toliko različite zemlje, kakve su Mađarska i Rusija, geopolitičko pitanje? Naravno, postoji veliki broj čimbenika koji egzistiraju u ovakvim kampanjama, ali tri zaslužuju posebnu pozornost i pružaju kompleksno objašnjenje.

1.      Privatna sveučilišta i njhovi utemeljivači: novac ne riješava sve

Općepoznato je, da su kroz povijest mnoga poznata svjetska sveučilišta bila utemeljena kao privatne škole koje su se razvile u sveučilišta, a druge su se utemeljile i održale financijskom potporom mecanata i filantropa.  U takve spadaju, na primjer, prestižna američka sveučilišta Harvard, Stanford, i Georgetown, kao i Utrecht i Slobodno Sveučilište u Amsterdamu u Nizozemskoj, Bristol u Velikoj Britaniji, i Oslo u Norveškoj.

CEU je utemeljio George Soros, poznat kao američki milijarder, filantrop i proponent ideje otvorenog drustva, koji je rođen u Mađarskoj, u židovskoj obitelji. Misija CEU je od samog utemeljenja bila promocija demokratskih vrijednosti, kao sto su vladavina zakona, jednakost, transparentnost i sloboda izražavanja u post-socijalističkim zemljama Europe. Zbog toga su se neki od odjela CEU nalazili u Budimpešti, a neki u Varšavi i Pragu. Kasnije su se varšavski odjeli razvili u odvojeno sveučilište, a praški kampus je 1996. g. zatvoren i prebačen u Budimpeštu, službeno, zbog administrativnih, ali kako se smatra u krugovima bliskim Sorosu, i političkih nesuglasica između Sorosa i tadašnjeg premijera Česke Vaclava Klausa i Ministarstva prosvjete. Kako Kevin Quibly piše u “For Democracy’s Sake”: Foundation and Democracy Assistance in Central Europe”, Slovačkoj I Austriji je takodjer bilo ponuđeno pružiti glavni kampus CEU, ali su obje zemlje odbile, argumentirajuć kako ne vide interes u tome. Tako se CEU nastanio u Sorosevoj rodnoj Budimpešti. Soroseva investicija u CEU i uvjeti koji su bili pruženi studentima, profesorima i istraživačima na CEU su izazvali zavist kod kolega iz državnih sveučilišta diljem regije. Ipak, suradnja inicirana od strane CEU s državnim i privatnim sveučilištima u regiji i cijelom svijetu je znanstveno i financijski povoljno utjecala na stanje u regionalnim sveučilištima. Bivsi studenti CEU danas su ne samo među profesorima, predavačima i uspješnim istraživačima u prestižnim sveučilištima diljem svijeta, već zauzimaju i visoke postove u ministarstvima i vladama praktično svih post-socijalističkih zemalja Europe. Ne manje važan je i gospodarski značaj CEU za Mađarsku: godišnji doprinos CEU budžetu Mađarske kroz poreze iznosi oko 3 milijuna Eura.

Za razliku od CEU, EUSP je utemeljeno uz aktivnu potporu gradske uprave St. Peterburga i Ruske Akademije Znanosti. Istovremeno, za razliku od večine ruskih sveučilišta, EUSP nije bio državno-financirano sveučilište i stoga je imalo znatno veću neovisnost od vladine birokracije, kako u znanstvenoj, tako i u političkoj sferi. Temeljna misija EUSP je bila ruski društveni napredak potpomognut sjedinjavanjem ruske i zapadne znastvene tradicije kroz predavanja ruskih i zapadnih znanstvenika obrazovanih u zapadnim znanstvenim institucijama. Bivši studenti EUSP također zauzimaju važne položaje u ruskim državnim institucijama, krupnim ruskim i međunarodnim tvrtkama, kao i na međunarodnim univerzitetima. S vremenom EUSP je dobijalo sve veću financijsku potporu ruskih i međunarodnih organizacija i filantropa, među kojima je i George Soros i neke od njime utemeljenih fondacija. Ova sveza EUSP sa Sorosem, kao i u slučaju CEU, pojavljuje se kao glavni razlog kampanje protiv ovih sveučiliša i u Mađarskoj i u Rusiji.

2.      Liberalizam, autoritarizam, populizam i njihove varijacije

Današnji antagonizam mađarskog i posebno ruskog političkog vrha prema trenutnom najutjecajnijem svjetskom promotoru demokracije, vladavine zakona, i jednakih ljudskih prava, ne izgleda iznenađujuće s obzirom na već umnogome utemeljene autoritarne tendencije u njihovim unutarnjim i vanjskim politikama. Najveći mediji, kao jedan od najutjecajnijih instrumenata vladavine, danas su i u Rusiji i u Mađarskoj pod nadzorom vlasti: većinske stranke FIDESZ u Mađarskoj i kruga bliskih prijatelja i suradnika premijera Viktora Orbana, i predsjednika Vladimira Putina i bliskog kruga njegovih prijatelja i suradnika, kao i njima utemeljenih većinske stranke Jedinstvena Rusija i takozvanog narodnog pokreta Ujedinjeni Narodni Front (također utemeljenog od samog Putina) u Rusiji.

Baš kao takvi, mađarski i ruski mediji imaju kako kratkoročne tako i dugoročne amnezijske tendencije, koje popuno brišu liberalne imidže, dominantne u početku političkih karijera oba gore spomenuta lidera. Istina, Vladimir Putin je uskoro korigirao svoj imidž  liberalnog političara nepune dvije godine nakon stupanja na post predsjednika Rusije državnom kampanjom protiv Nezavisne Televizije – NTV, koja je bila utemeljena i tada pripadala media-tajkunu Vladimiru Gusinskomu. Dalje se Putinov politički imidž mijenjao sve većom brzinom kroz kompleksne akcije protiv tada najveće privatne naftne kompanije u Rusiji, Jukosa, čiji je vlasnik, naftaški tajkun Mihail Hodorkovski, dozvolio sebi verbalno i krajnje uljudno suprotstaviti se stavu predsjednika pred televizijskim kamerama, predlažući transparentnost u ruskoj politici i biznisu. Uskoro zatim je Hodorkovski bio uhićen i zatvoren na 10 godina, što ga je učinilo najpoznatijim političkim zatvorenikom post-sovjetske Rusije. Sam Hodorkovski, slično Sorosu, bio je utemeljitelj srednje škole za djecu iz siromašnih i ratom zahvaćenih područja bivseg Sovjetskog Saveza, kao i jedan od krupnih sponzora naftnoprerađivačkih instituta i privatnih medija diljem Rusije. Aferom Jukos i uhićenjem Hodorkovskog se i Putinov politički imidž transformirao u autoritarni, ali se kao takav u samoj Rusiji a jos vise izvan nje učvrstio tek 2011., kada su Putin i tadansnji predsjednik, danasnji premijer Rusije Dmitrij Medvjedjev objavili smjenu pozicija. Ova smjena je, kao što je poznato, izazvala masovne prosvjede po cijeloj Rusiji, ali oni su postupno bili ugušeni. Govorilo se čak i da je Putin prilikom jednog od susreta sa Hilary Clinton upitao tadašnju državnu tajnicu SAD, zašto je organizirala prosvjede protiv njega u Rusiji.

Za razliku od Putina, Viktor Orban je gotovo do samih izbora 2010. imao imidž liberalnog, ili bar umjereno-liberalnog političara. Kao mladi vođa tada liberalne partije FIDESZ i najvokalniji kritičar komunističkih režima, poglavito sovjetskog, Viktor Orban je čak dobio grant jedne od Sorosem utemeljenih fondacija za kratkoročne studije u Velikoj Britaniji. 2004. Mađarska je postala članica Europske Unije, skupa s još 9 drugih srednjoeuropskih i južnoeuropskih zemalja. Međutim, s vremenom Orbanova retorika je zvučala sve konzervativnije, sve veća kritika je bila upućivana k Europskoj Uniji, Svjetskoj Banci i Međunarodnom Monetarnom Fondu (IMF). Postupno je došlo do zahladnjenja i u odnosima sa Sjedinjenim Američkim  Državama.  Istodobno, Mađarska je u svojoj vanjskoj politici započela poglavlje “Otvaranje prema Istoku”, da bi 2013. u vrijeme svoje službene posjete Moskvi, Orban nazvao Rusiju tradicionalnim i izuzetno važnim partnerom. Kraj transformacije Orbana iz liberalnog u ultra-konzervativnog političara simbolično je predstavio njegov govor upućen etničkim Mađarima u vrijeme posjete Rumunjskoj u ljeto 2014., kada je Orban nazvao autoritarne režime Rusije, Kine, Turske i Singapura modelima za buduci razvoj Mađarske.

Kako u Rusiji pod vodstvom Putina, tako i u Mađarskoj pod vodstvom Orbana, sve više je isticana religija uz koju je politički diskurs povezao tradicionalne obiteljske i takozvane kulturne vrijednosti, suprotstavljajući ih liberalizmu svake vrste, od socijalnog do ekonomskog. Nesuglasje s politikom režima se u Rusiji od 2012. počelo sve strože kažnjavati. U Mađarskoj, kao u relativno novoj članici Europske Unije i relativno maloj državi, kažnjavanje političkih oponenata je imalo puno manje razmjere. Kritika, većinom konstruktivna, liberalnih snaga iz Zapadne Europe, SAD-a, ali i od liberalnih snaga u samima Mađarskoj i Rusiji nije izostajala. Između ostalih, fondacije utemeljene Sorosem, kao i građanske i nevladine organizacije koje su Soroseve fondacije djelomično podupirale, bile su među najvokalnijim i istodobno najkonstruktivnijim kritičarima oba režima. U Rusiji je to rezultiralo prvo zakonom “o inozemnim agentima”, prema kojem sve organizacije financirane s računa izvan Rusije moraju biti registrirane kao inozemni agenti, a onda, 2015. i zabranom djelovanja svih privatnih inozemnih fondacija u Rusiji. Osim Sorosem utemeljenih Open Society Foundations (OSF), pod pritiskom ovog zakona svoje urede u Rusiji su zatvorile i mnoge druge znanstveno-analitički orjentirane fondacije, uključno MacArthur Foundation. Zabilježen je i slucaj paljenja čak 53 knjige izdanih uz financijsku pomoć Sorosevog Open Society Foundations (OSF) i poklonjenih jednoj provincijalnoj državnoj knjižnici u Republici Komi, u Ruskoj Federciji.

U Mađarskoj je 2014., po primjeru Rusije, također uveden zakon o inozemnim agentima. Krajem 2015. i tijekom 2016. često su bilježene ne samo kritike rada inozemnih fondova u Mađarskoj od strane parlamenta i vlade, nego i upad u ured Norveške nevladine organizacije osumnjičene za financiranje oporbene stranke “Lehet Mas Politik” (Moguća je Druga Politika).  Fondacije Sorosa su bile konstantno kritizirane ali zaštićene službenom vanjskom politikom SAD-a provođenom od strane američke Demokratske stranke.

3.      Globalne tendencije i osobne osvete: “De-Sorosizacija”?

Tako je bilo sve do posljednjih predsjedničkih izbora u SAD-u, čiji je ishod bio neočekivan od strane liberalnih struja kako u samim SAD, tako i diljem svijeta. Sam George Soros je otvoreno financijski podržao kampanju Hilary Clinton te je i poslje izbora nastavio kritizirati svog davnašnjeg protivnika i utjecajnog oponenta, sadašnjeg predsjednika SAD Donalda Trumpa. Trumpova predizborna obećanja ne samo da su promovirala nacionalističke i konzervativne vrijednosti, nego su također podrazumijevala izolacijsku vanjsku politiku SAD-a, što je dočekano s odobravanjem u velikom dijelu Srednje i Istocne Europe, uključno ne samo nacionalističkih snaga u Makedoniji i Srbiji, koje su u Sorosu odavno vidjele neprijatelja, nego i Mađarskoj i drugim članicama Višegradske skupine, u kojima su, u međuvremenu, konzervativne nacionalističke snage došle na vlast i objedinile se protiv EU relativno liberalne politike prema izbjeglicama s Bliskog istoka. U Rusiji je Trumpova pobjeda dočekana čak s radošću. Kako je ilustrirala jedna reportaža novine “The Moscow Times”, u noći, kada je objavljena Trumpova pobjeda, bilo je veliko slavlje u nekim od noćnih klubova u Moskvi, a lider ruske nacionalističke stranke, koja se, paradoksalno, zove Liberalno-Demokratska Partija Rusije (LDPR), Vladimir Žirinovski, je demonstrativno, pred TV-kamerama otvorio šampanjac i nazdravio pobjedi novog američkoga predsjednika.

Trumpovom pobjedom, dakle, konzervativne snage u Europi su stekle dojam da su im ‘odriješene ruke’, te da sada slobodno mogu djelovati protiv njihovog i Trumpovog zajedničkog protivnika Sorosa i njim utemeljenih instituta na teritoriji svojih država. Kako je već rečeno, u Rusiji su Sorosem utemeljene organizacije zatvorile svoje urede i prekinule djelovanje još prije skoro dvije godine. Zadnji trag koji je ostao od Sorosa u Rusiji je bio EUSP. Naravno, kako je to ubičajeno u Rusiji, nitko nije ni spomenuo Sorosa kao razlog zatvaranja EUSP. Naprotiv, verzije koje objašnjavaju zatvaranje jednog od najkvalitetnijih sveucilista u Rusiji su sve samo ne političke, od nedovoljne protupožarne zaštite, pa do aspiracije utjecajnih biznismena i političara za preuzimanjem povijesnog i arhitekturnog spomenika, dvorca, u čijim je prostorijama obitavalo neovisno o državi sveučilište. Koliko god nepravedno i nelogično izgledala, odluka o oduzimanju licence EUSP nije iznenađujuća, imajući u vidu sve prethodne aktivnosti ruskog političkog režima. U trenutačnoj geopolitičkoj situaciji, gdje je EU oslabljena ekonomskom i migracijskom krizom, koje su odavno prerasle u paralelne političke krize i dovele do Brexit-a, a SAD je pod vodstvom Trumpa, političko rukovodstvo Rusije nema razlog niti namjeru opravdavati svoje unutarnjo-političke poteze pred međunarodnom zajednicom. Ali tim činom najviše gube ne studenti, profesori i administracija EUSP, nego na lokalnoj razini St. Peterburg kao grad: manje međunarodnih studenata i profesora, koji svojim znanjima obogaćuju ruske studente i javnost, a u gospodarskoj sferi iznajmljuju stanove, jedu u restoranima, posjećuju muzeje, itd; na državnoj razini – ruska država – manje poreza, i rusko drustvo u cjelini – manje mogućnosti za dobijanje obrazovanja međunarodne kvalitete i razine u svojoj zemlji; a na globalnoj – svjetska znanstvena i akademska zajednica, koja je izgubila još jedno mjesto u Rusiji za neovisna istraživanja.

Mađarska je, kao relativno mala, ekonomski ovisna i periferna EU članica, ipak u sasvim drukčijem položaju kao i njezino političko rukovodstvo. Vršeći najprije stalne rverbalne napade na samog Georgea Sorosa i njime utemeljene organizacije, mađarske vlasti su ispitivale teren. A onda je dosao red na CEU, ili kako su ga neki od predstavnika FIDESZ-a nedavno okarakterizirali, ‘voljeno čedo Sorosa’. Ipak, već 30.03.2017. je uslijedila dosta oštra reakcija iz Veleposlanstva SAD u Budimpešti, koja je osudila kampanju mađarskog parlamenta protiv CEU. Naravno, i dalje ostaje otvorenim pitanje koliko će se Trumpova administracija zaloziti za sveučilište pod pokroviteljstvom Sorosa, ili će mu se Trump osobno svetiti za oponentstvo i potporu njegovoj glavnoj suparnici na predsjedničkim izborima 2016.

Ishodi i vječna pitanja

U slučaju zatvaranja CEU, kao i u već odigranom spektaklu zatvaranja EUSP, najveći gubitak će pretrpjeti Budimpešta kao grad, samo u još većim razmjerima nego St. Peterburg, i Mađarska kao država i kao društvo u cjelini u sličnim domenama kao Rusija, ali s puno težim posljedicama, između ostalog korištenje EU fondova za prosvjetne ciljeve. Sve to naravno, ako EU kao institucija još ima neki autoritet bar među vođama svojih srednjoeuropskih članica. Ako ne, što onda? Nitko do samih građana neće se moći izboriti za svoj prosperitet,  kako u Mađarskoj tako i drugim EU članicama. Jer upravo EU građani još imaju priliku pozivati na EU načela jednakosti, transparentnosti i slobode izbora mirno i koristeći postojeće političke, građanske i obrazovne institucije. Naravno, prvi uvjet za to je prepoznavanje takvih interesa od strane samih građana, a to pitanje za sada ostaje otvoreno. Ono što je najvažnija zabrinjavajuća činjenica je, da George Soros, skupa s Demokratskom strankom SAD-a i liberalnim snagama unutar EU, ma kako pristran i stoga omražen konzervativnim i nacionalističkim strujama diljem SAD i Srednje i Istocne Europe, a i šire bio, predstavlja najutjecajniji ideološki obrambeni front ljudskih prava, jednakosti i transparentnosti u današnjem svijetu. Ako taj front još jače oslabi, bar u kratkoročnoj perspektivi, najugroženije grupe ljudi cijelog svijeta izgubit će svoje posljednje ideolosko skloniste.

dr. Sanja Tepavčević

Budapest Business Sveučilište

Eotvos Lorand Sveučilište

Napomena: stavovi autora ne predstavljaju nužno i stavove uredništva i redakcije portala Geopolitika.News