dr. Sanja Tepavčević: ZAŠTO JE NASTUPILA NOVA ERA ZA VIŠEGRADSKU SKUPINU I ŠTO ONA ZNAČI ZA EU?

Za Europsku uniju (EU) početak ovog tjedna označila je još jedna pobjeda populističke euro-skeptične stranke: nedavno smijenjeni češki ministar financija i najbogatiji Čeh, tajkun Andrej Babiš i njegova partija “ANO” (što na češkom znaci “Da”) pobijedili su na izborima za češki parlament s gotovo 30% glasova.  Pri tom je još u svibnju ove godine Babiš suspendiran s pozicije ministra financija Češke budući je pod istragom zbog sumnje u umješanost u  korupcijski skandal vezan za EU poticaje, kao i za veze s tajnom policijom iz razdoblja vladavine komunista. Činjenica kako će Babiš, kojeg zbog njegovog bogatstva i protu-imigrantske politike još nazivaju i srednjoeuropskim Trumpom,  postati novi premijer Češke, bez obzira na spomenute optužbe, kao i poraz u Češkoj tradicionalno vodećih pro-europskih libralnih snaga, sugeriraju o nezadovoljstvu i zasićenju značajnog broja čeških građana pro-europskom političkom agendom.  Ipak, dok ovaj zaokret na političkoj sceni Češke predstavlja relativno novu situaciju za samu državu, on samo zatvara krug dominacije centrističke (i populističke) politike u zemljama Višegradske skupine.

Negadašnji lideri kapitalističkih reformi 1989. – današnji promicatelji populizma i euroskepticizma

U posljednje četiri godine centrističko-populističke snage su postupno postale dominantne u državama Višegradske skupine. Najupečatljiviji primjer preokreta je politika sadašnjeg mađarskog premijera Viktora Orbana, nekadašnjeg voditelja liberalne revolucije u Mađarskoj i utemeljitelja nekada liberalne, a danas konzervativno-centrističke stranke FIDESZ. Od 2010. kada je FIDESZ dobio 2/3 zastupnika u mađarskom parlamentu, Orban je počeo radikalno mijenjati svoj politički smjer, unutarnju i vanjsku politiku i službene saveznike i protivnike. Može se reći kako je Orbanova ukupna politika prešla iz jedne krajnosti u drugu. Na primjer, Orban je smijenio oštru kritiku političkih utjecaja Rusije i neprihvaćanje ruskih investicija u Mađarskoj sredinom 2011. godine, zbližio se s pogledima predsjednika Rusije Vladimira Putina početkom 2013. godine i promovirao Mađarsku kao atraktivnu destinaciju za ruske investitotore. Istodobno, Orban je pokrenuo mađarsku vanjsku politiku pod nazivom “Otvaranje prema Istoku”, unutar koje je razrađen posebni program izdavanja dozvola za dugoročno prebivalište u Madjarskoj građanima Kine koji u Mađarsku investiraju 250.000 eura. Na sličan način, Orban, koji je bio prvi stipendist milijardera i filantropa Georga Sorosa u Mađarskoj, nije samo proglasio ovog počasnog građanina Budimpešte nepoželjnim, nego trenutačno provodi i referendum protiv, kako je formulirano, “Sorosovog plana”. Prema Orbanu, u “planu” je Sorosa  slabljenje Mađarske dovođenjem migranata i izbjeglica (fotografija reklame referenduma pripada autoru). Sve se ovo događa paralelno s osjetnim povećanjem nadzora politickog vrha nad medijima i pravosudnim sustavom.

Istodobno i bez zaokreta vanjske politike “prema Istoku”, prošle godine izabrana euroskeptična, nacionalističko-konzervativna vlada Poljske na čelu s predsjednikom Andzrejem Dudom i predsjednicom vlade Beatom Szydlo  poduzima slične mjere slabljenja pravne države kroz reformu Ustavnog suda i umanjenu slobodu medija, kao mađarska vlada pod vodstvom Orbana. Slicno kao Orban, oštro kritizirana od strane Europske komisije, vlada Poljske promiče ideju manjeg utjecaja EU na politiku najveće zemlje članice Višegradske skupine i jedne od najvećih država članica EU.  Kao i u slučaju s Mađarskom, kriza s migrantima i izbjeglicama, koja je kulminirala u ljeto 2015. godine, važan je čimbenik u sukobu sadašnje vlade Poljske i  temeljnih političkih institucija EU, budući da je, kao i Mađarska i Češka, i Poljska odbila primiti broj izbjeglica određen EU-kvotama. Također, slično mađarskoj vladi, i poljska se vlada nalazi pod prijetnjom primjene EU sankcija na temelju članka 7 zbog reforme ustavnog sustava ugrožavajućeg po poljsku demokraciju. Zato nije iznenađujuće jačanje savezništva između vlada Poljske i Mađarske, okrenutog protiv EU.

U takvom kontekstu najmanje euroskeptičan u Višegradskoj skupini je premijer Slovačke Robert Fico: on je rukovodio ulaskom Slovačke u Eurozonu 2009. i to je smatrao uspjehom za svoju zemlju.  Ipak, Fico je poznat po pro-slavenskoj vanjskoj politici, uključujući bliske odnose s Rusijom i nepriznavanje unilateralnog proglašenja nezavisnosti Kosova od Srbije, kao i, slično političkom vodstvu Mađarske, Poljske i Češke, po svojoj protu-migrantskoj retorici i odbijanju politike EU-kvota za primanje izbjelica s Bliskog Istoka.

‘Razvod’ demokracije i kapitalizma





Čimbenici rastućeg euroskepticizma unutar i među članicama Višegradske skupine vezani su za proces, koji su politolozi imenovali ‘razvodom’ demokracije i kapitalizma. Naime, Višegradska skupina je početkom 1990.-ih bila poznata po jeftinoj,  a kvalificiranoj radnoj snazi, te su zapadnoeuropske tvrtke preselile u njih većinu svoje proizvodnje, čime su donijele značajna neposredna ulaganja, a s njima i visoku stopu zaposlenosti i gospodarskog rasta. Istodobno, gospodarski uspjeh učinio je zemlje Višegradske skupine gospodarski ovisnima o Zapadnoj Europi. Iako očigledno motivirani članstvom u EU i ispunivši uvjete za punopravno članstvo, gospodarstva članica Višegradske skupine bila su duboko pogođena globalnom krizom ubrzo nakon ulaska u EU. Kao rezultat, izgleda da mnoga očekivanja u sferi gospodarstva nisu bila ispunjena. Među njima bilo je i (nerealno) očekivanje značajnog približavanja zapadnoeuropskim gospodarskim i životnim standardima.

Ovo neispunjenje očekivanja u gospodarskoj sferi, kombinirano sa strogim uvjetovanjem primjene EU načela od strane starijih i ujedno bogatijih članica, uključujući i migracijsku politiku EU, dovelo je do percepcije potčinjenosti interesima jačih. A upravo je nezadovoljstvo gospodarskim stanjem i, općenito, protivljenje nametanju interesa jačeg 1980-ih uvjetovalo postupan izlazak zemalja Višegradske skupine iz Sovjetskog bloka.

Što očekivati?





Rastuća dominacija populističke politike i autoritarizma u zemljama Višegradske skupine izgleda kao revolt prema tretmanu od strane starijih EU članica, viđenom kao nejednakost, a samim tim i kao nepravda. Dok posljednji izbori u Češkoj samo potvrđuju ulazak u novu eru za zemlje Višegradske skupine, 2020. godina trebala bi biti presudna za njihov daljnji geopolitički smjer zbog planiranog drastičnog povlačenja EU fondova iz regije. S Brexitom na vrhu agende, pitanje je koliko starije članice EU imaju alternativa dominaciji populizma i euroskepticizma unutar Višegradske skupine.

Autorica je predavačica na mađarskim sveučilištima Budapest Business University i Eötvös Loránd University.

Napomena: stavovi autora nisu nužno i stavovi uredništva i redakcije portala Geopolitika.News

 

Komentari

komentar

0 komentara

You may also like