Direktor CIA-e, Saudijci i američki potezi u Siriji

U Hrvatskoj je medijski posve neopaženo prošla informacija o prošlotjednom „zajedničkom pismu“ svih djelatnika američkog State Departmenta upućenom predsjedniku Baracku Obami, kojim ga se moli da „bombardira Damask“ na temelju prava proizišlog iz potpisanog dogovora o primirju (u odnosu na strane koje ga krše, op.a.). Neovisno o tome što državni tajnik John Kerry kaže kako razumije želje svojih suradnika koje su u skladu s njegovim nedavnim riječima iz Osla, kada je Rusima rekao da „američko strpljenje nije beskonačno“, od realizacije tih želja, naravno, neće biti ništa. Nakon takvog „soliranja“ državnih službenika „mimo“ znanja njihovog šefa, u normalnim okolnostima uslijedila bi njihova automatska razrješenja i otkazi, međutim, ništa od toga se neće dogoditi. A upravo ta činjenica ukazuje na sve veću nervozu Washingtona u neočekivano produljenoj sirijskoj krizi zbog koje je, izgleda, i u najvišoj politici postalo dopušteno štošta onog što je donedavno bilo nezamislivo.

Paralelno s riječima državnog tajnika, direktor američke obavještajne službe CIA-e John Brennan u svom govoru pred posebnim vijećem za obavještajne poslove američkog Kongresa izjavio je kako se, „prema našim ocjenama, trenutačno u Siriji i Iraku nalazi oko 18-22 tisuće boraca terorističke organizacije ‘Islamska država’. Dobro u toj vijesti je to da se radi o ‘značajno manjem’ broju od onog u prošloj godini, kada je on iznosio 33 tisuće ‘radikalnih elemenata’.“ Čelnik CIA-e izjavio je kako se „u Libiji nalazi 5-8 tisuća ISIL-ovaca, u Egiptu nekoliko stotina, ako ne i više od tisuću, u Jemenu nekoliko stotina, u Afganistanu i Pakistanu stotinu, u Nigeriji – za sada, oko 7 tisuća“.

Naravno, najinteresantnije su njegove opservacije koje se odnose na Siriju jer su na tom području neposredno – jedna pokraj druge – angažirane vojne snage dvaju najvećih antagonista današnjice, SAD-a i Rusije, svake sa svojim interesima i lokalnim saveznicima. CIA-in direktor Brennan se osvrnuo na činjenicu prema kojoj je u Siriji aktivna i teroristička organizacija „Jabhat al-Nusra“, okarakteriziravši je kao „sirijsku al-Qaidu“. U njoj djeluje „nekoliko tisuća boraca, dio kojih sudjeluje u vojnim akcijama protiv predsjednika al-Assada, a dio planira izvršenja terorističkih napada u drugim državama i regijama“.

Pogrešne procjene za Libiju i Jemen

Naš analitički portal Geopolitika.news se slaže s procjenom broja boraca „Islamske države“ u Siriji i Iraku, kao i opisanom tendencijom njihovog smanjivanja koje će se nastaviti nakon oslobađanja Faludže u Iraku i Rakke u Siriji. Osim toga, oslobađanjem sjevernih sirijskih gradova Manbija i Tabke, praktično će se odsjeći sve komunikacije „Islamske države“ za šverc nafte preko turskog teritorija, čime će se dodatno otežati njezino financiranje i logistika. Međutim, ne bismo se složili s procjenama direktora CIA-e koje se odnose na ISIL-ove borce u drugim zemljama regije. Naime, prosuđujemo kako njihov broj u Libiji ne premašuje tri tisuće, a također smatramo kako „Islamska država“ kao organizacijska struktura u Jemenu ni ne postoji. Tamo je od islamističkih snaga jedino relevantan jemenski ogranak „al-Qaide“ i političke strukture vezane uz „Muslimansku braću“, a pojedinačno pristigli borci-najamnici iz inozemstva često se samo formalno i u svrhu povećanja imidža koriste nazivom „brenda“ „Islamska država“ iako s njom zapravo nemaju ništa, a na samom terenu se priključuju različitim političkim grupacijama i njihovim postrojbama.

Međutim, posve druga priča u odnosu na „Islamsku državu“ – od sviju osuđenu na smrt, jest ona o „Jabhat al-Nusri“. Iako ju gosp. Brennan pravilno označava kao „sirijsku al-Qaidu“, stvar je u tome da u odnosu na nju Amerikanci ništa ne poduzimaju. Štoviše, njihove se borce navedenim izvješćem prvog američkog obavještajca počelo i dijeliti na „klasične“ vojnike i one koji se bave terorizmom, a što je opasna teza. Jer potpuno ista paralela onda bi se mogla povući i u odnosu na „Islamsku državu“ gdje je također dio, a vjerojatno i većina boraca „klasičnog“ tipa koji izvršavaju bojeve zadaće u ratnim uvjetima na terenu, dok se drugi dio bavi planiranjem i operacionalizacijom terorističkih akcija, a možemo im pridodati i treći dio koji se bavi financiranjem čitave organizacije. Suvremene terorističke organizacije masovnoga tipa imaju takav ustroj, za razliku od prethodnih koje se nisu bavile otvorenim ratovanjem tj. nisu imale potrebu za borcima na bojišnicama. Iz tog razloga, tezu gosp. Brennana, uza uvažavanje funkcije i institucije kojoj je na čelu, smatramo neprimjerenom s obzirom na implikacije koje može prouzročiti. Ne bi bilo prvi put da se u geopolitičke svrhe počne kalkulirati s „dobrim“ i „lošim“ teroristima, već s obzirom na to čijim interesima njihove aktivnosti pogoduju ili ne.

Bashar al-Assad i rusko-američko razmimoilaženje

Ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov, očito imajući u vidu navedenu izjavu čelnika CIA-e, vrlo brzo je optužio SAD da „namjerno želi sačuvati „Jabhat al-Nusru“ za rušenje Bashara al-Assada“.

Čitav problem zapravo leži u fiksaciji Washingtona na al-Assadovu smjenu zbog navodnih zločina njegovog režima (iza koje se kriju čisti geopolitički interesi), pri čemu nema realnu snagu na terenu da svoje želje pretvori u stvarnost. Zbog toga mu je sve teže i u domaćoj i u međunarodnoj javnosti skrivati vlastito „zatvaranje očiju“ od aktivnosti islamističkih ekstremista na sirijskom tlu, a kojima je glavni cilj identičan američkom – rušenje sirijskog režima. I to usprkos tome što danas ama baš nitko sa sigurnošću Washingtonu ne može jamčiti da bi i eventualne nove sirijske vlasti koje bi oružjem skinule al-Assada bile poslušne američkim interesima, ili, još gore, da ne bi djelovale s pozicija američkih neprijatelja. Slično je i s Izraelom koji je u sigurnosnom smislu u daleko boljem položaju s al-Assadom u Damasku nego nekom osobom iz „Jabhat al-Nusre“, pa makar ona pripadala kontingentu „klasičnih“ vojnika iz te terorističke organizacije. Međutim Tel Aviv je već davno prihvatio strategiju demontaže snažnih arapskih država koje prijete njegovom opstanku (Irak, Libija, Sirija) i njihovo pretvaranje, ako već ne mogu nestati s geografske karte, u nestabilne zemlje primarno zaokupljene same sobom.

Problem za Washington nalazi se unutar sunitskog stanovništva u Iraku i u Siriji koje je, pod pritiskom propagande moćnih arapskih monarhija, u svoja srca i duše prigrlilo ideologiju „IS-a“ i „Jabhat al-Nusre“ do te mjere da drugih relevantnih političkih opcija u tamošnjem življu niti nema. Ne začuđuje zato i nedavno u Parizu (pod punim patronatom Zapada) održana konferencija bivših visokih dužnosnika Baas partije Saddama Husseina, s ciljem da se sunitskom stanovništvu Iraka ponudi (odjednom Zapadu prihvatljiva) alternativna politička platforma desetljećima sotoniziranih Sadamovih sljednika, kao alternativa džihadističkom islamu (poveznica: http://geopolitika.news/analize/groznicava-potraga-zapada-za-postenim-sunitima-bliski-suradnici-sadama-huseina-sastali-se-parizu/). Ako se u tome i uspije, a što je malo vjerojatno jer nije u interesu monarhijama Zaljeva kao ni službenom šijtskom Bagdadu „alergičnom“ na sam spomen „baasista“, postavlja se pitanje kako bi se to odrazilo na sadašnji sirijski režim i državno ustrojstvo utemeljeno upravo na ideologiji stranke Baas kojoj je na čelu al-Assad?

Previše je lutanja sa strane američke bliskoistočne politike koja ukazuju na gubitak strateške inicijative nakon neplaniranog ruskog vojnog miješanja u sirijski sukob. Američka politika od tog događaja pa do danas zapravo i nije iznašla jasnu stratešku alternativu ili svojevrsni „plan-B“, a svoje poteze više-manje donosi ad hoc, prilagođavajući se, a ne planirajući događaje na terenu. Nešto slično kako je to Moskva činila (i još uvjek čini) po pitanju Ukrajine, kada nije očekivala, a time nije bila niti spremna za „kašu“ koju joj je tamo zakuhao Washington i zbog koje ona sada plaća visoku cijenu.

Dogovor Washington-Rijad

Što se tiče „Islamske države“, ona je primarno projekt Katara i njegove uspostave kanala za financijsko-materijalno-kadrovsku potporu – planski do u detalje dogovorenu s Turskom. „Jabhat al-Nusra“ je čisti produkt Saudijske Arabije namijenjen isključivo za „sirijske potrebe“ i rušenje predsjednika al-Assada. Kod onih koji to moraju znati, dobro je poznato kako ta teroristička organizacija u stvarnosti nikakve terorističke napade po svijetu niti ne planira. Problem po SAD je u tome da njezina ideologija nije u skladu s vrijednostima Zapada, dok im je njezino vojno djelovanje u korist Rijada posve prihvatljivo jer je identično američkim interesima kada je u pitanju Assadova budućnost.

A o nužnosti transformacije ideologije „Al-Nusre“ upravo je i govorio čelnik CIA-e J. Brennan na nedavnom sastanku sa saudijskim princom i ministrom obrane Mohammedom ben-Salmanom u Washingtonu. Ona uključuje promjenu kadrovske strukture više i srednje razine unutar političkog i vojnog krila te organizacije. Dogovor je postignut i svodi se na sljedeće: Washington jamči produljenje svoje politike traženja odlaska Bashara al-Assada s vlasti, pri čemu će koristiti sva raspoloživa diplomatska sredstva i pružanje vojne pomoći, a Saudijska Arabija će iskoristiti svoj utjecaj na transformiranje „Jabhat al-Nusre“ u organizaciju više prihvatljivu „civiliziranom svijetu“. To se namjerava učiniti osnivanjem novog saveza koji bi formalno trebao „progutati“ „Al-Nusru“, a na njegovom čelu našla bi se organizacija „Ahrar ash-Sham“ – ona ista koju Zapad već mjesecima odbija staviti na popis terorističkih organizacija usprkos dokazima o njihovoj intenzivnoj suradnji s t.o. „Jabhat al-Nusrom“. U novi savez ušle bi još neke rganizacije koje se upravo ustrojavaju na teritoriju Jordana.

Kada sve skupa sagledamo, postaju jasnije nedavne riječi američkog državnog tajnika upućene Moskvi, koje govore kako „američkom strpljenju dolazi kraj“. Jer ako se najnoviji plan uspješno realizira, Amerikanci dobivaju realnu i snažnu vojnu organizaciju na sirijskom tlu (formalno „očišćenu“ od terorista, a time i prihvatljivu međunarodnoj zajednici), koja bi mogla izvršiti zadaću rušenja al-Assadove vlasti. Takvoj organizaciji SAD bi mogao bez zakonskih ograničenja isporučivati vojnu pomoć, a o popuni borcima brinuo bi se netko drugi.

Naravno da će se u svemu ovome nešto morati pitati i Moskvu i Teheran. Već je sada jasno kako Rusija u Siriju neće slati svoje kopnene postrojbe, a da su iranski vojnici već tamo. Nakon nedavnog sastanka u Teheranu između ruskog, sirijskog i iranskog ministra obrane na kojem je razgovarano o koordinaciji daljnjih aktivnosti u Siriji, jasno je kako će Rusija nastaviti aktivno bojno djelovanje iz zraka, a sirijsku vojsku opremati naoružanjem, dok će se Iran angažirati većim kopnenim snagama – vlastitim, iračkim i libanonskim. Međutim, ako zamislimo rusko bombardiranje spomenutog novog vojnog saveza kojem SAD isporučuje i do sada zabranjeno suvremeno protuzračno oružje, jasno je kako se sirijski sukob novom američkom strategijom izdiže na novu razinu, kojom će se vjerojatno i dalje izbjegavati izravan sraz američkih i ruskih snaga, ali će ih obje dugoročno uvući u sirijski živi pijesak na suprotnim stranama, nešto slično kako je to bilo u Vjetnamskom ratu.

Američki stratezi se u opisanim namjerama i dalje oslanjaju na nesrazmjerno veću gospodarsku i financijsku moć SAD-a u odnosu na onu rusku i smatraju kako politika dugoročnog iscrpljivanja njima ide u korist (kako je to bilo i glede SSSR-a na vrhuncu Hladnog rata). Ali u ovom slučaju nije riječ o tadašnjem sukobu Moskva-Washington u kojem su svi drugi promatrali i stajali po strani. Ovdje se radi o Bliskom istoku – regiji u kojoj su prelamaju silnice i interesi regionalnih i globalnih igrača i o potpuno drukčijim okolnostima u kojima se pogrešno i opasno oslanjati na „dokazane“ teze kako se baš sve može držati pod potpunim nadzorom.