Bumerang lažnog milosrđa europske elite: Imigrantska kriza – anatomija jedne prijevare (2. dio)

Mit o imigracijskoj krizi kao nekontroliranoj elementarnoj nepogodi, filantropiji i milosrđu europske političke elite, pada na činjenicama. A one su neumoljive i otkrivaju svrhu i genezu onoga što se događa.

Iako je od samog početka, već površnim uvidom u kauzalni niz događaja tijekom posljednjeg desetljeća na geopolitičkoj karti Europe i Bliskog istoka, bilo jasno da u pozadini svega stoji veliki novac, u trenutku pokretanja masovnog imigracijskog tsunamija, gospodari europske financijske i gospodarske moći, tada potpuno uvjereni u uspjeh imigrantske operacije, skinuli su maske i javno trijumfalno objavili svoju pobjedu.

Tako je predsjednik Njemačke industrijske komore (BDI), Ulrich Grillo, još u prosincu 2014. godine praktički najavio i potaknuo masovnu imigraciju, izjavljujući otvoreno za DPA : “Zbog negativnog trenda našeg demografskog razvoja, daljnji prosperitet i razvoj učvršćujemo kroz imigraciju. Ova zemlja je oduvijek bila otvorena imigraciji i tako treba ostati, moramo primiti više izbjeglica, ne samo radi razvoja gospodarstva, nego i iz kršćanske ljubavi prema bližnjima“.

Tada se procjenjivalo da je namjera krupnog kapitala u prvom naletu samo na njemačko tržište rada upucati barem 800 tisuća novih radnika i da bi za održanje tadašnje stope rasta njemačke industrijske proizvodnje do 2020. godine, bilo potrebno imigracijom povući oko 2,5 milijuna useljenika. Pritom, kršćanskim milosrđem na koje se Grillo licemjerno poziva, blasfemično je prikrio financijske interese, pritisak na njemačku radnu snagu i građane i zahtjeve za promjenu useljeničkih zakona i radne regulative.

Nakon Grilloa oglasili su se i čelnici najvećih industrijskih korporacija, pa je predsjednik uprave Daimlera, Dieter Zetsche, izjavio za Bild am Sonntag da su izbjeglice idealna radna snaga i prilika za njemačko gospodarstvo, među kojima treba tražiti radnike za njemačke tvrtke:

“Moguće je da ćemo u azilantskim kampovima informirati izbjeglice o mogućnostima i uvjetima rada u Njemačkoj ili kod nas u Daimleru. Najveći broj izbjeglica su mladi, dobro obrazovani i motivirani – radna snaga kakvu mi zapravo trebamo“.

Prema Zetscheu, potrebno je bilo uključivanje cjelokupnog državnog sustava kako bi se izbjeglice koje će raditi u Njemačkoj, što prije i kvalitetnije integrirali u njemačko društvo, očito smjerajući pritom na nužne zakonske izmjene u cilju liberalizacije useljavanja i zapošljavanja. Ponosnom pokazivanju trofeja nove kvalitetne i jeftine radne snage, pridružio se i čelnik Audija, Rupert Stadler:

„Sada u Njemačku dolazi dosta visokokvalificiranih osoba i zašto im ne bismo ponudili posao ako imamo mogućnost za to? Trenutno je najbitnije da ih socijalno podržimo na najbolji način“.

Za početak, najbolji način socijalne podrške upravo je bila promjena useljeničkih propisa, pa je dr. Thomas Groß, sa Sveučilišta Osnabrück, za Deutsche Welle tada upozorio da je nužno hitno donošenje novog zakonskog akta o useljavanju, kako bi se „olakšalo uključivanje tih ljudi na njemačko tržište rada i istovremeno kontrolu procesa priljeva izbjeglica“. Prema njemu je bilo potrebno ukinuti propise po kojima je za zapošljavanje izbjeglica potrebna prethodna provjera njemačke Savezne agencije za zapošljavanje – ima li za to radno mjesto zainteresiranih kandidata iz Njemačke ili neke članice EU-a i testiranje znanja njemačkog jezika, što je za Großa predstavljalo nepotrebnu birokratsku zapreku.

Oglasio se i ravnatelj Savezne agencije za zapošljavanje, Frank Jürgen Weise, koji je početkom listopada 2015., nakon prezentacije novog agencijskog izvješća prema kojem je u Njemačkoj najmanja stopa nezaposlenosti od 1991. godine, otvoreno podržao promjene, rekavši: “Smatram da se u situaciji kada imamo povlasticu ovako dobrog razvoja može prevladati rezerviranost prema izbjeglicama“.

Znanstveni okvir za integraciju nove izbjegličke radne snage, javnosti je u to vrijeme pokušao dati dr. Ulf Rinne, zamjenik ravnatelja istraživanja Instituta za budućnost rada u Bonnu: “Načelno gledano, uvijek postoji konkurencija oko radnih mjesta i to se jednako odnosi na doseljenike i na domaću radnu snagu. Ali, ne postoji ni jedan znanstveni dokaz da domaći ostaju bez posla samo zato što u zemlju dolaze imigranti.

Baš suprotno, stopa nezaposlenosti bi bila znatno veća kada ne bi bilo doseljavanja. Iznimka tog pravila bila bi samo u situaciji da na tržištu postoji točno određeni i nepromjenjiv broj radnih mjesta, a to je pak, nemoguće. Navodni efekt potiskivanja domaćih radnika ne postoji, posebice ne na području visoko kvalificirane radne snage“.

Prvi protivnici njemačke imigrantske politike

Merkel: ‘Globalizacija dolazi k nama!’

‘Znamo prave zločince i ja ću danas ovdje za dobrobit ljudi u Europi i imigranata sutra, optužiti političke vođe u Washingtonu, Londonu, Parizu, Berlinu i Bruxellesu, te izravno Nicolasa Sarkozyja i Francoisa Hollandea … da su stvorili apsolutni kaos u Iraku, Siriji i Libiji … i svi oni će snositi povijesnu odgovornost’, poručila je Marine le Pen

Čelnica francuskog FN-a, Marine Le Pen, tada je bila među rijetkima koji su shvaćali kamo to sve vodi, pa je u listopadu 2015. godine sa stranačkog skupa u Marseilleu upozorila da manipulacija europskih sila i njihovih tvrtki s imigrantima, prije svih Njemačke, podsjeća na trgovinu robljem, pa je poručila: “Njemačka vjerojatno misli da je njena populacija na samrti i zbog rušenja cijene rada namjerava zapošljavati robove kroz masovnu imigraciju … pa želi nas prisiliti da prihvatimo stotine tisuća tražitelja azila.“

Nekoliko dana kasnije, na sjednici Europskog parlamenta, Le Pen je stvaranje izbjegličke krize i njenu zlouporabu, stavila na teret cijeloj europskoj političkoj eliti: “Znamo prave zločince i ja ću danas ovdje za dobrobit ljudi u Europi i imigranata sutra, optužiti političke vođe u Washingtonu, Londonu, Parizu, Berlinu i Bruxellesu, te izravno Nicolasa Sarkozyja i Francoisa Hollandea … da su stvorili apsolutni kaos u Iraku, Siriji i Libiji … i svi oni će snositi povijesnu odgovornost“.

Nije čudo da je, uz mađarskog premijera Viktora Orbana, koji je shvaćajući svu dubinu velike strategije razaranja i porobljavanja, imao hrabrosti stati u zaštitu svoje države, Marine le Pen najomraženija osoba u europskim labirintima moći.

Samo nekoliko dana nakon što je tada, već bivši predsjednik najmoćnijeg njemačkog sindikata IG Metalla, Detlef Wetzel, upozorio da masovni priljev imigranata već ugrožava zarade njemačkih radnika i da imigranti ne bi smjeli biti izgovor za smanjenje plaća, na sindikalnoj konferenciji u Frankfurtu, 21. listopada 2015. godine, na kojoj je izabran novi predsjednik sindikata, Jörg Hofmann, osvanula je i sama njemačka kancelarka Angela Merkel. Nakon zagovaranja sindikalne podrške sklapanju tajnovitih gospodarskih i trgovinskih sporazuma TAFTA i TTIP sa SAD-om, Merkel je objavila da je imigracijska kriza samo odraz globalizacije koja je Njemačkoj, osvajanjem novih tržišta, do sada donijela neizmjerne koristi:

“Vaše iskustvo globalizacije do sada je bilo da naše gospodarstvo prodire u druge zemlje, otvara tvrtke, prodaje proizvode i pozitivno utječe na zapošljavanje. A sada smo svjedoci obrnutog kretanja – globalizacija dolazi k nama. Ono što smo mislili da je daleko od nas, pa tako i rat u Siriji ili kaos Libije, postaje dio naše stvarnosti u vidu izbjeglica. Morat ćemo prihvatiti stanoviti stupanj legalne imigracije, to je globalizacija”.

Prvi je to put bilo da je tako visoki državni dužnosnik izrijekom direkno i otvoreno stavio u vezu globalizacijske procese, koji se odvijaju kroz neobuzdani pohod društvenog i gospodarskog liberalizma, s bliskoistočnim ratovima i imigracijskom krizom u Europi. Dodatnu težinu tom otvorenom izrazu liberalnog i globalizacijskog trijumfa i oholosti, koji više nije želio tajiti svoju moć, dala je činjenica da je došao od čelnice gospodarski vodeće države EU-a i to u kontekstu pregovora o sklapanju trgovinskih sporazuma sa SAD-om koji bi trebali trajno utvrditi transatlantsku zonu slobodne trgovine.

Pustinjska oluja arapskog kapitala u Europi

Tko, zapravo, odlučuje o europskoj politici?

Odluke o otvaranju europskih vrata imigraciji iz arapskih zemalja, donesene su nakon što su ogromne investicije bogatih arapskih monarhija, sponzora i zaštitnika sunitskog ekstremizma, Saudijske Arabije, Kuvajta i posebice Katara, učvrstile pozicije u Europi u koju su ušle početkom gospodarske krize u misiji direktnog upumpavanja i spašavanja europskih banaka i korporacija

Njemačka kancelarka ni u trenucima islamističkog divljanja, razlijevanja kapilarnog terorizma po njemačkim gradovima i masovnih napada na njemačke žene u Novogodišnjoj noći i tijekom siječnja 2016. godine u koje su bili direktno uključeni tek pristigli imigranti, nije odustala od svoje politike, a podržavaju je, manje ili više otvoreno, vodeći ljudi njemačkog gospodarstava i financija.

Usred skandala s neuspjelim pokušajem zataškavanja tih napada, koji su kao skup odvojenih događaja de facto jedinstveno djelo islamističkog terora, Hans Peter Wollseifer, predsjednik Središnje udruge njemačkih obrtnika (Zentralverbandes des Deutschen Handwerks – ZDH) imao je potrebu priopćiti javnosti da će „integracija izbjeglica u sektor malog poduzetništva koristiti njemačkom gospodarstvu povećanjem prihoda od poreza i prihoda od potrošnje.“

Napominjući da gotovo polovina tvrtki iz sastava ZDH-a ima problema s popunjavanjem radnih mjesta, najavio je da će ZDH omogućiti obuku kvalificiranih imigranata od kojih su, prema njegovim procjenama – „većina mladi i visoko motivirani ljudi“.

Ta sramotna, hladna, racionalna poveznica imigracije i gospodarstva, svako malo kroz naslage emocija, ipak ispliva na površinu i ukazuje na neporecivu činjenicu da je imigracijskom osvajanju europskih prostora prethodilo kapitalno osvajanje iz ključnih država, pravih gospodara ratova na bliskoistočnim ishodištima imigrantske najezde.

Notorna je činjenica da novac određuje pravila igre i političke odluke, a odluke o otvaranju europskih vrata imigraciji iz arapskih zemalja, znakovito je, donesene su nakon što su ogromne investicije bogatih arapskih monarhija, sponzora i zaštitnika sunitskog ekstremizma, Saudijske Arabije, Kuvajta i posebice Katara, učvrstile pozicije u Europi u koju su na velika vrta ušle početkom gospodarske krize u misiji direktnog upumpavanja i spašavanja europskih banaka i korporacija.

Tako danas, primjerice, Katarski investicijski fond (Qatar Investment Authority) raspolaže redovnim i povlaštenim dionicama njemačkog Volkswagena i Siemensa, anglo-nizozemskog Royal Dutch Shella, francuskog građevinskog giganta Vinci, švicarskog Glencorea koji se bavi rudarstvom i trgovanjem sirovinama, španjolske elektroenergetske tvrtke Iberdole sa 31 tisuću zaposlenika u desetak država, čiji je i većinski vlasnik, te banke Barclays, sa sjedištem u Londonu.

S tim složenim financijskim konstrukcijama, povezani katarski Paramount Holding Services fond u vlasništvu člana kraljevske obitelji, šeika Hamada Bin Jassim Bin Jabor Al-Thania, tijekom 2014. godine sudjelovao je u dokapitalizaciji Deutsche Bank ubrizgavanjem 1,75 milijardi eura. Fond ima značajne udjele u Credit Suisse, a 2008. godine od propasti je spasio Barclays, direktno ulažući u tu banku 6 milijardi funti. Ta banka se pak, povezuje s financiranjem prebacivanja imigranata iz Libije preko Sredozemlja, posredovanjem humanitarnih udruga okupljenih oko organizacija Georgea Sorosa i pod pokroviteljstvom američkih vladinih službi i agencija.

Prema podacima austrijske vojne obavještajne službe Osterreichischen Abwehramts, publiciranim u austrijskom listu “Info Direkt“, banka Barclays je preko svoje tvrtke “British Equistone Partners Europe”, stvarni vlasnik tvrtke Ors Service Ag, koja pruža financijsku pomoć imigrantima. Većinski dioničari Barclays banke, spašavane katarskim kapitalom, su nitko drugi do britanska inevesticijska kuća NM Rothschild & Sons Limited i njihov financijski satelit Lazard Brothers. A gdje je još saudijski, emiratski i bahreinski novac koji je direktno upumpan u europsku ekonomiju ili pak plasiran kroz sklapanje potpuno nepotrebnih ili fiktivnih poslova s europskim tvrkama kako bi se pokrile transakcije i poklonjeni novac razmijenjen za politički utjecaj?

Riječ je o stotinama milijardi eura i milijunskim provizijama kojima su arapski moćnici u suradnji s domaćim partnerima, korumpirali kompletnu europsku političku elitu koja se, eto, bori za svoja gospodarstva. Francuski premijer Manuel Valls je po povratku iz Rijada 13. listopada 2014. ponosno tvitao: “Francuska – Saudijska Arabija: ugovori vrijedni 10 milijardi eura! Vlada je aktivna u očuvanju naših tvrtki i radnih mjesta.“

Prikazano je samo medijski uočeno zrnce pijeska u pustinjskoj oluji arapskog kapitala koja tutnji preko europskog kontineta i tko može biti toliko naivan i misliti da vlasnici toliko udjela u vodećim europskim korporacijama i bankama, povezani s britanskim i američkim kapitalom, ne odlučuju u ključnim pitanjima europske politike? Pa i o novom naseljavanju Europe, etničkim i vjerskim profilom stanovništva koji je njima po volji.

Dio globalizacijskog sustava

Integracija europskih i MENA prostora

Zaljevske arapske petromonarhije – Saudijska Arabija, UAE, Bahrein, Kuvajt, Katar i Oman – uspjele su korumpirati vodeći dio europske političke elite, ostvariti utjecaj na europsku politiku i nametnuti se kao europski strateški partneri na bliskoistočnim prostorima

Rječnikom ekonomski naglo osviještenih bliskoistočnih šeika, ofenzivi njihove „strong economy“, potreban je prilagodljiv „human capital“, na kakav su navikli u svojim de facto privatnim državama i najmračnijim autokracijama suvremenog svijeta.

Zaljevske arapske petromonarhije iz Vijeća za suradnju u zaljevu (Gulf Cooperation Council – GCC), u čijem su sastavu Saudijska Arabija, UAE, Bahrein, Kuvajt, Katar i Oman, svojom su financijskom moći uspjele korumpirati vodeći dio europske političke elite, ostvariti utjecaj na europsku politiku i nametnuti se kao europski strateški partneri na bliskoistočnim prostorima. Imigracijska operacija pritom je samo dio mnogo šire i pogubnije geostrateške agende uvezivanja Europe i prostora Sjeverne Afrike i Bliskog istoka u jednu geopolitičku i geoekonomsku cjelinu.

Tek pregledom službenih stranica Europske unije i GCC-a, mogu se uočiti nedvojbeni znaci ekonomskog, gospodarskog i političkog integracijskog procesa GCC-a i cijelog arapskog svijeta sa strukturama Europske unije. U masovnim korporativnim medijima, događanja na razmeđi Europe i arapskog svijeta, uključujući imigracije, i dalje se uporno prikazuju kao spontana, nepredvidiva i nekontrolirana, a za sve jače veze između EU-a i GCC-a koje uključuju sastanke dužnosnika gotovo na tjednoj osnovici, stvara se lažni medijski dojam da su na razini uobičajenih međudržavnih odnosa. No, već površnim pregledom objavljenih priopćenja i službenih dokumenata, više je nego jasno da je riječ o nečemu mnogo većem i značajnijem – prikrivenom i ubrzanom geostrateškom povezivanju i integraciji europskih i MENA prostora na ekonomskom, gospodarskom i vojnom planu.

Vrata takvim procesima i civilizacijskom inženjeringu s teško predvidivim posljedicama za europske narode, otvorila je vladajuća europska liberalna gospodarska i socijalna politika na krilima, tobože, nezaustavljive globalizacije. Politički krug oko njemačke kancelarke i elite Europske unije, koja se znala obračunati s grčkim amaterskim manipulatorima vlasti i financija, ali posredno i okrutno sa cijelim narodom i time poslati poruku svim prezaduženim budućim pobunjenicima od Italije preko Španjolske do Portugala, dok istodobno pognute glave udovoljava arapskom kapitalu i plaća danak Turskoj, dio je tog globalizacijskog sustava. Uostalom i sama Angela Merkel je sunarodnjacima poručila da su imigranti „rezultat globalizacije“, sugerirajući da protiv toga nema obrane.

Da se europska politička elita pri realizaciji imigracijske operacije, kao dijela svoje velike geostrateške agende u koju su uložene milijarde eura, nije pretjerano obazirala na stvarnost i posljedice, svjedoče skandalozne izjave Petera Ammona, njemačkog veleposlanika u Velikoj Britaniji za BBC Radio 4 Today iz srpnja 2016. godine, koji je neposredno nakon ritualnog islamističkog klanja svećenika u katoličkoj crkvi usred Europe, komentirajući seriju islamističkih napada u Münchenu, Ansbachu, Reutlingenu, Würzburgu i Berlinu i uporno negirajući bilo kakvu vezu imigranata s počinjenim zlodjelima, hladno izjavio:

“Vidimo znakove zahvalnosti, vidimo napore koje ti ljudi ulažu u svoju integraciju… Potrebno je puno vremena i truda, ali to funkcionira“. Nakon što je negirao svaku vezu imigracije i islamističkog terorizma, Ammon je otišao i korak dalje, pa je sve što se događa povezao s povećanim stupnjem duševnih poremećaja u mlađoj europskoj populaciji: “Ako pogledamo pozadinu ljudi koji su počinili te zločine, jasno vidimo da smo se u barem dva slučaja morali nositi s ljudima koji su mentalno bolesni. U Njemačkoj se u tom kontekstu ne raspravlja o imigrantima, nego o rastu slučajeva mentalnih bolesti među mladima“.

Prekidajući odmor nakon tadašnjih terorističkih napada u Njemačkoj i Francuskoj, koje su većinom počinili imigranti, njemačka kancelarka Angela Merkel priopćila je javnosti da ne odustaje od svoje imigrantske politike: “Ostajemo kod naših temeljnih načela. Suočeni smo s velikim testom izdržljivosti – i Njemačka i čitava Europa. Ali, mi ćemo svladati te izazove. Uspjet ćemo“.

Islamistički teror i bijes Europljana

Je li Europa prešla točku nakon koje nema povratka?

Predsjedničkim izborima u Francuskoj i njemačkim parlamentarnim izborima tijekom 2017., bliži se možda i konačni obračun samog vrha liberalne aristokracije i europskih naroda, obračun nacionalnih suverenosti i razuma s liberalnom antinacionalnom globalističkom revolucijom

Još početkom 2016., čak i po mnogima zli duh svjetske politike, iskusni bivši američki državni tajnik Henry Kissinger je u intervjuu njemačkom Handelsblattu obazrivo diplomatski ukazao da su stvari ipak otišle predaleko:

“Europa je suočena s najezdom izbjeglica, a svjedoci smo rijetke povijesne pojave – granice se ne štite, nego su se otvorile. To se nije dogodilo već nekoliko tisuća godina. Razumijem da je to potrebno s humanitarne točke gledišta. S druge strane, moramo biti svjesni posljedica tih radnji. Ako se sastav društva ubrzano mijenja pod utjecajem izvana, to može značiti posljedice povijesnih razmjera. Podržavam trenutne aktivnosti Angele Merkel. Ali, ona također zna da postoji određena točka nakon koje počinje transformacija socijalne i političke strukture zemlje. Prije ili kasnije će se to dogoditi, pogotovo ako se morate nositi sa skupinama koje se ne slažu s temeljnim vrijednostima zapadnog društva.“

Čini se da je Europa vrlo blizu ili da je čak prešla točku o kojoj govori Kissinger, nakon koje nema povratka. Tijekom 2016. godine, europska vladajuća liberalna politička elita, ta samoproglašena nova aristokracija koja je zakuhala imigracijski kaos, suočava se istodobno s islamističkim terorom koji su počinili imigranti koje je primila i s druge strane, s bijesom svojih građana koji je doveo do serije njihovih izbornih poraza.

Bivši češki predsjednik, Vaclav Klaus, takav razvoj događaja jasno je anticipirao u srpnju 2016. godine u intervjuu mađarskim novinama Magyar Hirlap, a koji je potom prenio Visegrad Post, nakon čega je intervju zaustavljen na pragu europskih maenstream medija. Vaclav Klaus je tada izjavio:

“Ja bih rekao da rezultati nedavnih izbora pokazuju da su građani u Europi otvorili oči, da im je postalo jasno da se današnji liberali mogu promatrati kao kamuflirani komunisti i da Europa ide natrag prema komunističkom uređenju društva. U ovih 27 godina nakon pada komunizma, polako smo počeli shvaćati da živimo u svijetu koje je drukčiji od onoga o kojem smo sanjali. Postalo je očito da nedostatak slobode nije nužno vezan za samo jedan totalitarni i autoritativni režim.

Rezultati austrijskih predsjedničkih izbora, lokalnih izbora u Njemačkoj sa usponom AfD-a, nizozemskog referenduma o pridruživanja Ukrajine, rezultat su istih pojava kao i Brexit, to je ista logika, isti fenomen. Drugim riječima, to je početak ustanka. Nisam naivno optimističan da je većina građana shvatila što se događa, ali proces je neminovno i opipljivo započeo. Prije tri dana sam na konferenciji u Ateni jednostavno morao citirati ulomke iz knjige ‘Pobuna masa’, Jose Ortega y Gasseta, jer- to je ono što se sada događa u Europi.“

Europski liberalni poredak sada utvrđuje posljednje rovove otpora oko Pariza i Berlina. Predsjedničkim izborima u Francuskoj i njemačkim parlamentarnim izborima tijekom 2017. godine, bliži se možda i konačni obračun samog vrha liberalne aristokracije i europskih naroda, obračun nacionalnih suverenosti i razuma s liberalnom antinacionalnom globalističkom revolucijom.

Što će biti s nasilno unesenom imigracijskom masom na prostore Europe, teško je predvidjeti, ali je već sada potpuno sigurno da će pružiti otpor bilo kojoj strani koja pobijedi, pa i liberalnoj ruci koja ih je dovela i hranila.

Islamistički terorizam u Europi

Cilj – uništenje Europe!

Nekontrolirana masa bliskoistočnih imigranata, izvršavanjem ogromnog broja pojedinačnih teških kaznenih djela, procjenjuje reakciju obrambenih snaga država i omekšava sigurnosni sustav, pa razvlačeći sigurnosne snage olakšava provođenje klasičnog terorizma islamističkih skupina, s velikim odjekom u javnosti

Za naglasiti je da se u ovim trenucima, taktika islamističkog terorizma temelji upravo na kombinaciji elemenata imigracijske agende i klasičnoga terorizma. Islamistički terorizam na europskim prostorima, koristeći korumpiranost političke elite i njene veze s najekstremnijim državnim diktaturama arapskoga svijeta na čelu sa Saudijskom Arabijom i ostalim zaljevskim monarhijama i sigurnosnog kaosa nastalog programiranom imigracijom s bliskoistočnih prostora, vodi do sada neviđeni hibridni rat.

Prema svemu je nedvojbeno da nekontrolirana masa bliskoistočnih imigranata, izvršavanjem ogromnog broja pojedinačnih teških kaznenih djela, provodi kapilarni teror kojim istodobno procjenjuje reakciju obrambenih snaga država i omekšava sigurnosni sustav, razvlačeći sigurnosne snage velikim brojem kriminalnih djela na cijelom teritoriju pojedinih država. Takvim omekšavanjem obrane i razvlačenjem sigurnosnog sustava, otvara vrata i olakšava provođenje klasičnog terorizma pojedinačnih udarnih terorističkih djela islamističkih skupina, s velikim odjekom u javnosti.

Europski sigurnosni sustavi ili ne shvaćaju ili pod političkim pritiskom ne smiju shvatiti instalirani mehanizam usklađenog djelovanja imigracijske mase i udarnih nositelja islamističkog terorizma. Potpuno je izvjesno, da cijelom tom hibridnom terorističkom operacijom, rukovodi vrhunski stručan i obučen centar globalnog islamističkog terora, koji vješto koristi masovnu imigraciju na europskim prostorima za realizaciju svojih dugoročnih ciljeva.

Zaustavljanje ove zloslutne operacije koja cilja na uništenje europskih društvenih i državnih sustava, posljednja je šansa iskupljenja sadašnje europske političke elite pred građanima kojima je pred vrata, motivirana kratkoročnim ekonomskim probitcima i opskurnim geostrateškim promišljanjima, dovela gotovo milijun i pol afričkih i bliskoistočnih imigranata.

Hoće li je iskoristiti, vidjet ćemo tijekom ove godine, ali je mnogo vjerojatnije da će taj posao morati odraditi nova generacija europske politike koja već kuca na vrata, jer sadašnja pred građanima pere ruke od svega i licemjerno imigraciju i s njom povezani islamistički terorizam, uporno proglašava – nekontroliranim procesom protiv kojeg se bore.