BALKAN: PROPAST ZAPADNIH POLITIKA

Vodeći svjetski mediji sve češće raspravljaju o obnavljanju sukoba na Balkanu, tj. o regiji kao novom geopolitičkom žarištu. Sve je očitije kako je angloamerički projekt posthladnoratovskog uređenja prostora bivše Jugoslavije ili tzv. Zapadnog Balkana značajno istrošen, zbog čega bi bilo nužno formulirati novu „zapadnu politiku“ prema regiji. Međutim, u uvjetima nejasnog ili potpuno neočekivanog odnosa nove američke administracije prema Europi, gubljenja autoriteta EU-a i jačanja euroskepticizma, kao i nesposobnosti političkih elita država regije u definiranju vlastitih političkih, gospodarskih i sigurnosnih prioriteta, teško je to očekivati. Dok se holivudske zvijezde i glazbene legende opraštaju od nobelovca Obame, potpuno neopterećene krvoprolićem, koji je ovaj, definitivno najgori američki predsjednik izazvao diljem svijeta, bijeda globalističke ideologije kojom su zadojeni američki superstarovi, učinila je nemogućim odmak od „demokratske politike“ ne samo Obamine, već i svih ostalih posthladnoratovskih administracija, koju je Obama namjeravao „proslijediti“ i demokratskoj zvijeri Hilary Clinton. Gotovo svi analitičari upinju se saznati kakva će biti politika nove američke administracije Donalda Trumpa prema regiji, međutim čini se sasvim opravdano analizirati razloge kraha anglosaksonske politike prema Balkanu, koja je spremno optužujući Rusiju, zapravo zaboravila na vlastitu neodgovornost, slabost i promašenost vlastitih rješenja koja su aplicirali na regiju i koja su gotovo tri desetljeća nakon raspada bivše Jugoslavije, regiju doveli do kraha i pred nove ratne sukobe.

Dugogodišnja sigurnosna i politička kriza na prostoru Zapadnog Balkana ostavila je neizbrisiv trag na političke, društvene i gospodarske odnose tamošnjih zemalja ali i na njihove odnose s međunarodnom zajednicom. Nakon raspada bivše Jugoslavije, novonastale države regije postaju područje izvoza demokracije, objekt geopolitike enlargementa (strategija širenja zapadnog ekonomskog, političkog i sigurnosnog poretka na prostor istoka Europe, poznatija kao zlokobna politika „širenja demokracije, ljudskih prava i slobodnih tržišta“) ali i engagementa (strategija angažiranja i širenja utjecaja globalnih aktera pod vodstvom Sjedinjenih Američkih Država i Europske unije te međunarodnih financijskih institucija koji kao izvanjski akteri moderiraju krizom u regiji).

Nakon gotovo tri desetljeća od raspada bivše države, nedvojbeno se trebamo zapitati kakvi su učinci politike širenja demokracije i primjene neoliberalnog modela ekonomske politike ne samo prema Hrvatskoj već i prema zemljama Zapadnog Balkana. Jesu li glavni instrumenti EU i SAD-a za stabilizaciju i demokratizaciju regije koji su bili primijenjeni i na Hrvatsku: politika uvjetovanosti i stalnih diplomatskih pritisaka (mrkve i štapa) doista rezultirali demokratskom konsolidacijom i gospodarskim prosperitetom te stabilizacijom regije što je postavljeno kao općeprihvaćeni cilj, ili je primjena ovakvog koncepta međunarodnog utjecaja zapravo odgovorna za stvaranje niza slabih država koje, ovisne o izvanjskim igračima, iskazuju snažne demokratske, gospodarske i socijalne deficite. Naime, neprevladana etnička i vjerska segmentiranost koja kontinuirano “podgrijava“ političku nestabilnost u regiji, otežana izgradnja institucija pravne države, uz veliko gospodarsko urušavanje i zaostajanje za ostalim djelovima Europe, ostaju trajni izazovi za stabilnost svih država Zapadnog Balkana, pa i Hrvatske koja je od 2009. g. članica NATO saveza, a od srpnja 2013. g. i punopravna članica Europske unije i time “izvučena“ iz koncepta regije.

Za analizu međunarodnog utjecaja u regiji čini se prikladan pristup uglednog njemačkog politologa Wolfanga Merkela, koji, unatoč tome što ističe ključnu ulogu unutarnjih aktera u procesima demokratizacije i transformacije sustava, ipak naglašava da ove procese mogu katkad “inspirirati, inicirati, promicati, a ponekad kratkoročno i iznuditi izvanjski akteri“. Naime, u međunarodnim se odnosima u posljednja dva desetljeća znatno povećala legitimnost „promicanja demokracije“, zbog čega je takva praksa izvanjskog utjecaja i pritisaka, uglavnom usmjerena na državu, gospodarstvo i civilno društvo, postala međunarodnom normom. Merkel navodi kako je Reaganova vlada bila prva koja je promjenu režima „autokratskih sustava“ učinila legitimnim ciljem vanjske politike kroz Project Democracy. Vremenom je ovakav vanjskopolitički pristup široko razrađen u “američkim intelektualnim laboratorijima“, posebno za vrijeme administracija W. J. Clintona i Georga W. Busha. Instrumenti provedbe su američke nevladine organizacije (primjerice NED), stranačke (NDI, IRI) ili privatne zaklade (Open Society), a završetkom Hladnog rata promicanje demokracije postaje uvriježena praksa razvijenih zapadnih država te prerasta, kako navodi Merkel, u rastuću industriju na području međunarodne razvojne suradnje zbog čega biva uvrštena i u katalog ciljeva programa UN-a za razvoj (UNDP), Svjetske banke i OSCE-a. Sam pojam se odnosi na “puni raspon vanjskih aktivnosti i razvojne suradnje koji pridonose razvoju i konsolidaciji demokracije u trećim zemljama“ (prema European Council of Ministers, 2006), a sredstva koja se izdvajaju u tu svrhu su ogromna.

Merkel razlikuje dvije vrste izvanjskog utjecaja: top down koji je usmjeren na državne institucije i civilno-vojne odnose i bottom up pristup, koji demokraciju potiče kroz potporu društvenim inicijativama, tj. civilnom društvu. Oba pristupa možemo analizirati kroz ulogu navedenih globalnih aktera u regiji. Naime, njihovo djelovanje kao „promicatelja demokracije“ na prostoru Zapadnog Balkana uistinu je obuhvatilo sve mjere: od klasične diplomacije, političke suradnje, politike uvjetovanosti, gospodarskih sankcija, pružanja direktne ili indirektne potpore političkoj oporbi pa do vojne intervencije, tj. nametanja demokracije ratom. U rješavanju krize i stabilizaciji regije, posebno su se Sjedinjene Države koristile cijelim spletom diplomatskih, političkih i vojnih instrumenata s ciljem završetka rata. Intenzitet njihovog pristupa ovisio je o razmjerima krize, ali i o pristupima administracija: od nejasnih političkih poruka G. Busha, starijeg (1989.-1993.) kojima je inicijalno „podpirio“ sukob, snažne involviranosti i lidershipa W. Clintona tijekom dva mandata (1993.-1997.; 1997.-2001.) pa do G. Busha, mlađeg (2001.-2005.; 2005.-2009.) koji je u uvjetima novog američkog unilateralizma, započeo proces dekompozicije Srbije (suzbijanja Srbije) priznavanjem državnosti Crne Gore i Kosova te snažno poticao integraciju regije u NATO i EU. Bez obzira na nijanse u pristupu triju američkih predsjednika, nesumnjivo se može govoriti o kontinuitetu američke politike prema regiji, što je bilo vidljivo posljednjih godina i kod pristupa Obamine administracije.

Naime, Sjedinjene su Države, tijekom dva desetljeća regionalne nestabilnosti, na prostoru regije uspostavile čvrstu dominaciju temeljenu na:

1.) vojnom angažmanu: pružanjem logističke potpore hrvatskoj vojno – redarstvenoj akciji Oluja kao i preuzimanjem vodeće uloge u NATO-voj zračnoj operaciji Deliberate Force koja je tijekom ljeta 1995. g. vođena nad prostorom BiH, Sjedinjene su Države presudno utjecale na uspostavu vojno-političke ravnoteže između zaraćenih strana čime su stvoreni uvjeti za mirovne pregovore. Nadalje, NATO-va operacija Allied Force, pokrenuta 1999. g. protiv SR Jugoslavije, a pod izravnim vodstvom SAD-a, imala je uz vojni, i vrlo snažan politički učinak koji je ostavio Miloševića bez međunarodne potpore, poglavito bez potpore Moskve, što je presudno utjecalo na njegovo odstupanje s vlasti.

2.) diplomatskim inicijativama: Washingtonski sporazum, 1994; Daytonski mirovni sporazum, 1995; Temeljni sporazum o mirnoj reintegraciji istočne Slavonije, 1998; Vojno-tehnički sporazum, 1999; Ohridski sporazum, 2001., najvažnija su diplomatska rješenja kojima su okončana ratna zbivanja i stabilizirana regija, nakon čega je vidljiv utjecaj SAD-a na njezinu geopolitičku rekonfiguraciju, posebno na teritorijalno “sužavanje“ Srbije uspostavom novih državnih jedinica: Crne Gore (2005.) i Kosova (2008.) te, posljedično, na snažnom političkom utjecaju na vlade svih zemalja u regiji. Poduzetim diplomatskim i vojnim akcijama, Sjedinjenje su Države presudno utjecale na završetak rata, mirovna rješenja, stabilizaciju regije i oblikovanje tranzicijskih procesa u novonastalim državama;

c) programima javne diplomacije i pomoći: kompleksnost američkog pristupa proizilazi iz usklađenog djelovanja američke službene politike s djelovanjem brojnih vladinih i nevladinih organizacija kao dijela javne diplomacije (Project Democracy, USAID, NDI, IRI, Open Society….), koje su svojim “specijaliziranim” znanjima i strategijama, prilagođenim izvozu demokracije, zapravo snažno utjecale na političke procese u regiji poglavito ciljanim programima razvoja medija i nevladinog sektora, jačanja oporbenih političkih stranaka te dizajniranjem forme njihovog koalicijskog povezivanja;

d) politici proširenja NATO-a: nakon ulaska Bugarske i Rumunjske 2004. g. u taj vojno-politički savez, američka se politika snažno založila za ulazak tri države Zapadnog Balkana – Hrvatske, Albanije i Makedonije u NATO. Bez obzira na izostavljanje Makedonije, na summitu NATO-a u Bukureštu 2008. g., ostaje činjenica kako je NATO kroz različite programe i pripreme za prijam, presudno utjecao na transformaciju obrambenih i vojnih sposobnosti ovih država. NATO je trećim krugom proširenja sigurnosno ”zaokružio” prostor Zapadnog Balkana te umanjio destabilizirajuće učinke preostalih potencijalno kriznih žarišta: Bosne i Hercegovine i Kosova.

Europska unija je također koristila vrlo različite instrumente za upravljanje kriznim stanjima u regiji, od provedbe sigurnosnih operacija i uspostave policijskih misija, do strategije top down koja je institucije slabih država regije izložila snažnim pritiscima s ciljem transformacije sustava, njegove modernizacije i europeizacije. Posebno se ovaj proces na Zapadnom Balkanu, povezan s izgradnjom nacionalnog identiteta i stvaranjem samostalnih država, odvijao u okolnostima eskalirajućih ratnih sukoba. Nesumnjivo, problemi demokratizacije država u regiji proizišli su iz stalnih izazova državnosti, suverenosti i samostalnosti novonastalih država, međutim i iz vrlo dvojbenog projekta ekonomske preobrazbe Istočne Europe koji je primjenom šok terapije trebao ostvariti politički cilj: radikalnu i brzu transformaciju gospodarstva te uspostaviti učinkovito tržišno gospodarstvo. Prijelaz prema demokraciji, ne samo na području Zapadnog Balkana već i na cijelom prostoru Istočne Europe, nameće se prije svega kao politički projekt koji Merkel naziva dizajniranim ili političkim kapitalizmom, a koji političkim elitama ostavlja nerazumljivo kratak rok za provedbu niza vrlo kompleksnih reformi političkog i gospodarskog sustava koje izvanjski akteri nastoje iznuditi primjenom instrumentarija politike uvjetovanosti.

Politika uvjetovanosti, kao okvir pružanja financijske ili političke potpore za ostvareni napredak u usvajanju demokratskih pravila, postupaka i vrijednosti, ima i imala je veliki utjecaj u politici proširenja EU na istok Europe. Naime, ova metoda međunarodnog utjecaja osobito je razrađena krajem 20. st. u okvirima međunarodnih organizacija i integracija (EU, VE, OSCE, NATO) prema postkomunističkim zemljama na istoku Europe kojima su postavljeni politički uvjeti koje trebaju zadovoljiti ukoliko se žele pridružiti Europskoj uniji i NATO-u kao najprestižnijim političko – gospodarsko – sigurnosnim organizacijama. Posebno je Europska unija tzv. Koopenhaškim kriterijima iz 1993. g. utvrdila političke uvjete za postkomunističke zemlje na Istoku Europe: izgradnja stabilnih institucija parlamentarne demokracije, poštivanje ljudskih prava i temeljnih sloboda, uspostava slobodnog tržišta, te vladavina prava. Ovi, naizgled, vrlo napredni uvjeti, za regiju su dopunjeni s nekoliko dodatnih zahtjeva koji su postali zadani politički okvir unutar kojeg se provodi transformacija, modernizacija i europeizacija država Zapadnog Balkana, a koji su u pravilu djelovali destabilizirajuće po sve vlade zemalja regije: suradnja s Haaškim sudom, borba protiv korupcije, kao i reforma državne uprave i pravosuđa. Preduvjet ulaska u EU, što je za države regije prestižni nacionalni cilj, postalo je usvajanje europskog zakonodavstva, tzv. „acquis communautairea“ kojem se prilagođava nacionalni pravni sustav na način copy paste europskih normi, institucionalnih okvira i pravila, pri čemu se uopće nisu propitale mogućnosti apsorpcije, niti uvažile specifičnosti postkonfliktnog stanja regije. Transformacijski procesi na Zapadnom Balkanu, jednako kao i u drugim postkomunističkim zemljama na Istoku Europe, upravljani “odozgo“, višedimenzionalni su i usmjereni na promjenu ne samo političkog sustava, već i gospodarske strukture i društvenog mentaliteta. Još jedan poznati njemački sociolog, Ulrich Bech ističe da je politika „demokratskog uvjetovanja“ primjenjena prema zemljama Zapadnog Balkana, kao primjer neoliberalne globalizacije i neokolonijalističke strategije Zapada, zapravo postala odlučujuća normativna i politička snaga globalnih aktera koji su time dobili priliku odlučivati o inkluziji ili ekskluziji, tj. o mogućem ekonomskom i moralnom izopćenju cijelih država i njihovih naroda iz međunarodne zajednice i svjetskog tržišta.

Zapadni Balkan, primjenom ovih politika, trebao se konstituirati kao “zapadna vrijednost”, kao novi limes koji odvaja uspješne od neuspješnih država. Stoga se upravljanje društvenim promjenama u nestabilnim državama regije temelji na ideji političke, gospodarske i sigurnosne integracije država Zapadnog Balkana, tj. ulasku u NATO i Europsku uniju.

Danas, nakon gotovo tri desetljeća upravljanja „odozgo“ ili primjene različitih koncepata i strategija Zapada, mantri „europerspektive“ – Balkan je zapravo nigdje. Od obećanog prosperiteta i stabilnosti nema ništa: ostavština primjenjenih zapadnih politika je krajnje siromaštvo, iznimna nezaposlenost i iseljavanje, propast javnih politika i kontinuirano gospodarsko urušavanje, kao i ponovno „aktiviranje“ postojećih kriznih žarišta: Bosne i Hercegovine, Kosova i Makedonije. Treba li otvoriti raspravu o odgovornosti Zapada za stanje u kojem se regija nalazi?