Atenska deklaracija – krik zemalja južne Europe

U Ateni se 9. rujna održao summit sredozemnih zemalja članica EU-a, Grčke, Italije, Francuske, Španjolske, Malte i Cipra, kao i Portugala (iako on nije sredozemna država). Summit je svojevrsni odgovor (iako ne bismo pogriješili kada bismo ga okarakterizirali i kao „otpor“) južne Europe prema europskoj, poglavito gospodarskoj i financijskoj politici Bruxellesa i Berlina.

Na sastanku je usvojena tzv. Atenska deklaracija, koja sadrži zahtjeve prema središnjoj EU birokraciji. No, osvrnimo se prvo na stanje u najvažnijoj i najvećoj europskoj južnoj državi – Italiji, koja svojom nepredvidljivošću zadaje sve više glavobolje EU političkom i financijskom sustavu.

Italija na izdisaju

Analitičari njemačke Deutsche Bank daju Italiji mračne perspektive, navodeći, kako ta država postaje „politička zagonetka“, a da nestabilnost, kakva tamo sada vlada, „još nikada nije viđena“. Posebno zabrinjavaju dvije stvari: opasna međuovisnost problematičnih banaka i oslabljene države i drugo, predstojeći referendum, kojeg premijer Matteo Renzi namjerava organizirati krajem jeseni i tiče se reorganizacije Senata. Zbog Renzovog postavljanja vlastite političke budućnosti uz rezultat tog glasovanja, referendum se pretvara u svojevrsno izjašnjavanje „za“ ili „protiv“ samog premijera.

Pa, iako ga trenutačno podupire oko trećina talijanskog stanovništva, to nikako nije dovoljno za polučenje većine na referendumu, a najnovija sociološka istraživanja pokazuju kako su oni koji namjeravaju glasovati „protiv“ – u maloj prednosti.

Njemački ekonomski analitičari, kako navodi Die Welt, predstojeći talijanski referendum smatraju najvećim političkim rizikom za eurozonu, većim i od politički paralizirane Španjolske i predstojećih izbora u Njemačkoj i Francuskoj. U pretprošli utorak je rejting agencija Fitch upozorila o mogućim posljedicama talijanskog referenduma: „Svi politički potresi ili bankarske teškoće koji se šire na sektor realnog gospodarstva, mogu imati negativan utjecaj na rejting koji ćemo dati Italiji.“

Referendum se tiče čitavog financijskog svijeta, a njegov smisao je jasan: vrijeme Italije je na izmaku, navodi spomenuti njemački medij. Ukoliko u bliže vrijeme Rim ne može provesti radikalne reforme, jedan od osnivača Europske unije postat će jedan od najvećih rizika za njezin opstanak.

Analitičari „Morgan Stanleyja“ navode kako ne treba očekivati uspjeh referenduma. Oni premijeru Renziju daju svega 35 posto šansi za uspjeh izlaska iz teškog položaja. „M. S.“ dalje prosuđuje kako će, vjerojatno, uslijediti prijelazna vlada, možda na čelu s Renzijem, ali i ona će također namjerno otezati s procesom reformi.

Međutim, američke analitičare brine nešto drugo, a to je, da bi planirani referendum mogao završiti potpunim fijaskom koji bi na izborima doveo do pobjede populističke i protu-EU stranke Pet zvijezda. Pa iako se pretpostavlja kako Italija neće izaći iz euro zone, analitičari smatraju kako postoji veliki rizik za zaustavljanje provedbe reformi i porast dugova.

„Morgan Stanley“ također smatra kako Italiji za oporavak treba jeftini euro, koji je u toj zemlji sada precijenjen za oko 15 posto, a još je gore stanje u Grčkoj čije tržište nedovoljno očitava „ogromne rizike za talijanske obveznice i dionice“.

Pa iako Središnja europska banka uspješno ubrizgava velika financijska sredstva talijanskoj Središnjoj banci, o čemu se nedavno, nakon ljetne stanke, hvalio čelnik ECB-a, Mario Draghi, početno zadovoljstvo je vrlo brzo ustupilo mjesto zabrinutosti nakon najnovijeg tjednog izvješća Talijanske banke, u kojem je zabilježen novi negativni rekord. Iz njega je također vidljivo, kako dobivena izdašna financijsko-kreditna sredstva ipak nije tako lako plasirati u realnu ekonomiju, kako bi to željele središnje banke. Osim toga, veliki dio iz ECB-a ubrizganog novca Italiji, završava izvan njezinih granica, zbog čega ECB navodi kako „državu čeka užasna jesen“.

A da stanje u Italiji nije dobro, govore i činjenice koje se odnose na njezino tržište rada. Pa iako razina nezaposlenosti od 11,4 posto nije najviša u EU-u, brine jedna druga stvar: nezaposlenost mladeži čini čak 39,2 posto, a tako velika razlika ne postoji ni u jednoj drugoj članici EU-a. Iz tog razloga ekonomist Deutsche Bank, Marco Stringa kaže: „Talijansku mladež kažnjavaju više od svih“.

‘Atenska deklaracija’

Spomenuta Atenska deklaracija južnih država EU-a je svojevrsni krik tih zemalja zbog potpuno iznevjerenih očekivanja koje su one imale prilikom ulaska u Europsku unijnu i kasnije u euro zonu. Od planiranog i u narodima iščekivanog porasta blagostanja i životnog standarda (kako su ih prije toga gorljivo uvjeravali njihovi političari), ostale su samo neispunjene nade, propast vlastitih gospodarstava koji se ogleda u posvemašnjem odljevu proizvodnje i preseljenju industrijskih kapaciteta na jeftiniji Istok, posljedični porast nezaposlenosti, siromašenje stanovništva i gubitak srednjeg sloja, demografska opustošenost sela, iseljavanje vlastitog stanovništva u visoko-razvijene europske ili prekooceanske zemlja, beskonačni pritok bliskoistočnih i afričkih emigranata, a k svemu tome nikad veći sigurnosni problemi vezani uz terorizam i ratove pokrenute na južnom i istočnom obodu EU-a, uz sudjelovanje islamističkog radikalizma i iznenadno svođenje političkih i vojnih odnosa EU-a s Rusijom na hladnoratovsku razinu.

Ukoliko se iz spomenute deklaracije izdvoje uobičajene fraze o „europskom jedinstvu“, „solidarnosti“ i sl., iz nje se jasno iščitava poziv na završetak s „dogmatskim režimom ekonomije“ i odbacivanjem Pakta o stabilnosti i rastu, koji predstavlja temelj financijske politike EU-a zasnovan na oštrim kriterijima u odnosu na proračunski deficit i državni dug.
Drugim riječima, traži se odbacivanje oštrih mjera štednje i započinjanje „trošenja novca“ bogatog EU sjevera, kao nove stimulacije za proizvodnju.

Te mjere, slobodno ih možemo nazvati „protunjemačke“, u Ateni su javno promovirali talijanski premijer Renzi i njegov grčki domaćin Alexis Tsipras, a podržao ih je i francuski predsjednik Francois Hollande, koji je već ranije predlagao formiranje europske „financijske vlade“, koja bi preuzela dugove svih njezinih članica. Takva „socijalizacija dugova“ nije bila prihvatljiva Njemačkoj i ostalim bogatim članicama EU-a.

Oštra reakcija Bruxellesa i Berlina

Atenska deklaracija, prema očekivanjima, izazvala je val kritika vodećih njemačkih političara iz obje vladajuće stranke, kao i Europske komisije. Njemački socijal-demokrat i potpredsjednik Europske komisije, Markus Ferber, izjavio je kako države južne Europe žele formirati koaliciju koja podriva financijsku stabilnost EU-a, a glavna opasnost je što nakon britanskog Brexita, južne države dobivaju blokirajuću manjinu u EU-u i počinju gurati svoje inicijative.

Europarlamentarac Günter Ettinger smatra kako je atenski summit produbio raskol između država koje uspješno rješavaju financijske probleme i onih koje imaju proračunski deficit. Analitičari pretpostavljaju kako će „napad“ južne Europe na Pakt o stabilnosti kulminirati u siječnju iduće godine, kada će Malta preuzeti predsjedanje EU-om.

Višegradska skupina – sve teži uteg oko vrata EU-a

Da raskol unutar EU-a postaje gotovo pa dominantna tema svih rasprava, svjedoči i nedavni poziv poljske premijerke Beate Szydlo uoči početka samita EU-a u Bratislavi, da EU mora postati – „bliža građanima“. To potvrđuje već znanu činjenicu kako i Višegradska skupina (Poljska, Češka, Slovačka i Mađarska) imaju svoje stavove i svoje pristupe u načinima rješavanja problema nagomilanih u Europskoj uniji.

Oni se ne očituju jedino kroz odbacivanje njemačke i briselske migracijske i izbjegličke politike, iako je ono svakako dominantno (mađarska vlada je u međuvremenu odbacila prihvaćanje bilo kakvih izbjegličkih kvota namijenjenih njezinoj zemlji i po tom pitanju 2. listopada provodi državni referendum). U zemljama Višegradske skupine sve više raste nacionalizam i euroskepticizam, poglavito u Poljskoj i Mađarskoj.

Umjesto isprazne frazeologije i neplodnih rasprava, poput onih o izbjegličkoj krizi, birokratima u Bruxellesu bi bilo pametnije, ukoliko stvarno žele očuvati kakvo takvo jedinstvo unutar EU-a, uočiti dramatičnost sadašnjeg stanja, a ne od njega okretati glavu.

Bilo kakva dodatna centralizacija i koncentracija moći u rukama ionako u europskim narodima sve nepopularnijih političara unutar briselskih struktura, dovest će do daljnjeg povećanja političke konfrontacije i jačanja dezintegrativnih snaga, koje će propagandna mašinerija unutar svih država članica EU-a sve teže suzbijati koordiniranom uporabom negativnih pojmova, poput – „radikalni desničari“, „populisti“, „separatisti“ i što sve ne.

Te nove snage, baš suprotno, postat će respektabilne, ponegdje i dominantne i široko odobravane političke opcije (što znači da će imati demokratski legitimitet), neovisno što o njima misle okoštale strukture u Bruxellesu. Njih čini, skupa s onima u Strasbourgu, 10-ak tisuća pripadnika odnarođene političko-financijske elite i odanih im birokrata, sve više zabrinute mogućim zaokretom američke vanjske politike (čije su vjerne sluge bile 20-ak posljednjih godina), u slučaju pobjede Donalda Trumpa.

Briselski birokrati, umjesto dokazane jalovosti koja ne daje rezultate, moraju žurno usvojiti određene mjere u skladu sa životnom stvarnošću, a ne zacrtanim i zastarjelim ovim ili onim strategijama naslonjenim na unaprijed skrojenu geopolitičku sliku svijeta od koje na kraju neće ostati ništa, ili barem ništa dobrog po europske narode. Međutim, ne treba imati previše iluzija kako će do takvih nužnih mjera iz Bruxellesa i doći.

EU je već odavno prestala biti zaštitnica i predvodnica razvoja svojih članica i naroda, a izrodila se u svoju suprotnost – omraženi elitistički klub koji si je neovlašteno prisvojio pravo krojiti živote običnih ljudi i čitavih naroda posredstvom donošenja različitih zakona i sveprisutnih kvota, od banalnog određivanja dopuštenih količina proizvodnje krastavaca, pa do onih koje zemljama članicama propisuju koliko moraju primiti i u svoja društva integrirati onih koji se integrirati nikada ne mogu i neće.

EU više nema jedinstvenog vođu (što je i dobro jer bi je samo dodatno centraliziralo), kakva je donedavno do neke mjere bila njemačka kancelarka Angela Merkel, koju je zbog njene sluganske politike već kaznio njemački narod i pretvorio u „šepavu patku“ kojoj se sve otvorenije suprotstavljaju i domaći i vanjski europski političari i njihova javnost.