Da se Zapad i Rusija ne razumiju i da jedno drugom ne vjeruju, odavno je poznato, kao što je poznato i da uzroci tog nerazumijevanja sežu duboko u međusobnu tešku i opterećujuću povijest. To je ponajprije posljedica neznanja, koje se onda lako projicira u strah, a strah u agresiju. A kako su u strahu velike oči, prečesto se u mraku vidi ono i čega nema i tako se stalno vrtimo u krugu nepovjerenja. Međutim, u pozadini svega uvijek je i jedino sveprisutna geopolitika i tzv. nacionalni interesi, kojima se sve podređuje i pred kojima se urušavaju sva ograničenja, zakoni, granice, države, humane i civilizacijske vrijednosti.
Zapad ne želi shvatiti i prihvatiti ukupnu rusku društvenu i političku zbilju izvan konteksta golih geopolitičkih interesa i suparništava, kao i okvira sada već sveprisutne propagande i psiholoških oblika ratovanja prebačenih iz sfera obavještajnih službi u gotovo sve pore društvenog života – od gospodarskih i medijskih, do kulturnih i sportskih. Štoviše, danas i mnoge, nekad ugledne nezavisne analitičke institucije koje bi od takvih metoda „istraživanja“ morale zazirati, polako posustaju, shvaćajući kako ipak nisu financijski neovisne, a da bi mogle ostati neutralne u ovom odlučujućem trenutku geopolitičke slagalice svijeta, čija će završna slika ostati uokvirena na duže vrijeme.
Sve je otišlo po krivom
Nakon ruskih parlamentarnih izbora i uvjerljive pobjede Ujedinjene Rusije, stranke koja podupire predsjednika Putina, njezinog osnivača i bivšeg (prvog) predsjednika (neću ovom prigodom detaljnije govoriti o tragikomičnim postizbornim izvješćima u mnogim hrvatskim medijima koji su u glas, kao po „špranci“, objavljivali jedne te iste priloge o „jednom zadovoljnom“ i „jednom kritički nastrojenom“ ruskom biraču i brdu navodnih nepravilnosti i nezakonitosti) i poslije nove izborne provale najvažnijeg i najcjenjenijeg Putinovog europskog protivnika, njemačke kancelarke Angele Merkel, stvari se ubrzano počinju odvijati po scenariju suprotnom onom prvotno zamišljenom.
A ništa od tog prvotno zamišljenog nije se dogodilo: Putin je već odavno morao otići, i to ne izborima, već narodnom revolucijom; gospodarske sankcije morale su ga načeti, a niske cijene nafte i gospodarska kriza uništiti; Rusija se „podvijena repa“ morala vratiti u „civilizirani“ Zapadni svijet i plesati kako u njemu već odavno svi plešu i to po jednim notama – onim američkim.
Na kraju dolazimo do apsurda, koji je to uglavnom samo zato što Zapadnoj javnosti ispiru mozak raznorazni ruski disidenti i oni „neutralni“ analitičari i mediji i prikazuje im se prilično iskrivljena slika ruskog životnog, političkog, pa i gospodarskog realiteta, zbog koje nas onda čudi kako se ništa od predviđenih scenarija iz tih „ozbiljnih“ analiza u Rusiji – ne ostvaruje.
A ruska politička stvarnost je ovakva: potpora predsjedniku Putinu je golema, što se onda i reflektiralo na netom održane parlamentarne izbore koje je tamošnji narod, htio to netko priznati ili ne, shvatio kao svoj odgovor svima onima izvana koji Rusiju žele uništiti (a Rusi upravo tako doživljavaju trenutačnu geopolitičku borbu između Istoka i Zapada i vjerojatno nisu daleko od istine).
Putinovi simpatizeri u SAD-u
Usprkos složenim gospodarskim problemima s kojima se suočava, Rusija se s njima dobro nosi, a Putinova popularnost je tolika, da ju je nedavno i američki predsjednik Obama usporedio s nekadašnjom popularnošću iračkog vođe Saddama Husseina. Naravno, u svom sarkazmu nije precizirao, misli li tom usporedbom na stil vladavine, ili pak predviđa Putinovu sudbinu identičnu onoj Saddamovoj. Vjerojatno – oboje pomalo.
Ali, da bi apsurd bio veći, Putinova popularnost i broj simpatizera drastično su porasli i u tom istom SAD-u (info: The Washington Post i The Financial Times) i to usprkos proturuskoj političkoj histeriji američkog državnog vrha koja se približila onoj iz doba Hladnog rata i kada se Rusiju danas, poput nekad SSSR, proglašava ni manje ni više nego „egzistencijalnom ugrozom za SAD“ iako ona, naravno, to nikako nije.
Tako se, primjerice, broj Putinovih protivnika u SAD-u smanjio s visokih 66 posto prije dvije godine, na svega 27 posto i to među ispitanicima unutar tradicionalnog konzervativnog biračkog tijela okrenutog Republikanskoj stranci, u kojoj čak 85 posto ispitanika Putina smatra – „snažnim vođom“.
SAD od Rusije napravio velesilu
Cameron otišao, odlaze Obama, Merkel
i Hollande, ostaje samo – Putin!
Rusija se, iznenadivši i sama sebe, izdigla u najvažnijeg globalnog igrača bez kojeg se ne može riješiti ni jedna velika svjetska kriza. Moskva to može zahvaliti promašenoj politici Washingtona
Umjesto Putinove detronizacije i ruskog pokorničkog „come back to West“, uz očekivano „posipanje pepelom“ službene Moskve zbog ukrajinske krize kojom je Putin trebao biti ponižen, a Rusija oslabljena i „izbačena iz globalne utakmice“ kao ozbiljan međunarodni čimbenik, dobili smo sljedeću situaciju:
Zapad, prije svega Europska unija, puca po šavovima; Velika Britanija odlazi; EU se zasićuje islamskim izbjeglicama; produbljuje se EU jaz sjever-jug i istok-zapad; Angelu Merkel očekuje sudbina Davida Camerona; Francois Hollande je politički mrtvac; Barak Obama upravo pleše svoj završni ples u Bijeloj kući, nervozno iščekujući rezultate vjerojatno nikada u povijesti zanimljivijih predsjedničkih izbora, ne toliko zbog same neizvjesnosti (nje je i do sada puno puta bilo), koliko zbog po prvi put nazočne različite filozofske koncepcije u promišljanja ukupnog američkog suvremenog političkog sustava dviju dominantnih političkih opcija – personificiranih u vidu Hillary Clinton i Donalda Trumpa.
Suprotno tome, Rusija se nenadano, vjerojatno iznenadivši i samu sebe, izdigla u najvažnijeg globalnog igrača s kojim se, bez dogovora, ne može riješiti ni jedna velika svjetska kriza. Danas Moskva, apsurdno, to može zahvaliti ne sebi, već jedino promašenoj politici Washingtona koji je, kažnjavajući Rusiju, želio Kini dati do znanja što je čeka ako u međunarodnim odnosima bude izlazila izvan okvira koji su pod njegovim nadzorom.
Krive procjene američkih stratega
Presudna žilavost ruske ekonomije i odlučnost ruskog političkog vrha
Neprirodno je očekivati da velike i samosvjesne države i narodi bogate povijesti i kulturnih i tradicijskih vrijednosti, uz to gospodarski razvijene ili ‘samo’ velikog gospodarskog potencijala, poput Kine, Rusije ili Indije, olako pristanu postati poligon za tuđe strateške i gospodarske interese
Geopolitički promašaj pokretača projekta svođenja Rusije u okvire slabe i izolirane regionalne države, sastoji se od više elemenata, od kojih je najvažniji onaj o pogrešnoj procjeni i podcjenjivanju žilavosti ruske ekonomije, sagledavajući je pogrešno kroz prizmu one sovjetske, socijalističke, s dominantnom ulogom partije koja se oslanjala na političke direktive, umjesto na elementarne ekonomske zakonitosti.
Ne manje važno, pogrešno su procijenili i odlučnost ruskog političkog vrha da ide do kraja po pitanju priznanja prava na ostvarivanje vlastitih nacionalnih interesa, kakva imaju i druge velike nacije, tj. prava na vođenje samostalne vanjske i gospodarske politike.
I tu treba biti posve iskren i reći: „izlizana“ i „otrcana“ politička i javna retorika, kroz mantre o demokraciji, ljudskim pravima, pravima ovih ili onih naroda na slobodu, nezavisnost i druge uhu ugodne vrijednosti i ideale, od stvarnog je života miljama udaljena i usko limitirana primitivnim i surovim geopolitičkim zakonitostima kakvi su na snazi od samih početaka ljudske civilizacije.
Zato je potpuno neprirodno očekivati da velike i samosvjesne države i narodi bogate povijesti i kulturnih i tradicijskih vrijednosti, uz to gospodarski razvijene ili „samo“ velikog gospodarskog potencijala, poput Kine, Rusije ili Indije, pa i drugih velikih svjetskih država, olako pristanu postati poligon za tuđe strateške i gospodarske interese.
I na ovome bi priča trebala završiti, a umjesto ruskog „posipanja pepelom“ to bi trebao učiniti SAD koji jedini može stvari vratiti u ispravan kolosijek, zasnovan na politici uzajamne suradnje usmjerene razvoju i dobrobiti čovječanstva, a ne bezumnoj dominaciji i u njezino ime pokretanja ratova s milijunima nedužnih žrtava i tužnih ljudskih sudbina.
Još jedna pogrešna procjena američkih stratega leži u nemogućnosti održavanja permanentne napetosti unutar europskih društava, temeljene na strahu od svekolike ruske ugroze. Kriza međusobnih odnosa jednostavno se neočekivano produljila, te je već postalo posve jasno kako se Rusija neće povući sa svojih političkih pozicija (pritom mudro ostavljajući vrata za suradnju s EU-om otvorenim), a što čitavu EU (zbog nedostatka čvrstih državnih lidera) neplanirano gura u položaj stvaranja golemog obrambenog bunkera SAD-a i NATO-a na svom teritoriju, čime postaje i legitimna meta u slučaju krajnje vojne konfrontacije Istoka i Zapada.
Međutim, usprkos snažnoj medijskoj propagandi, ta uloga, namijenjena EU-u, sve više nailazi na otpor ili barem nerazumijevanje njezinih građana, što u konačnici dovodi do pucanja početne EU kohezije, ionako teško uspostavljene na zajedničkoj platformi zvanoj – ukrajinska kriza, te do jačanja nacionalnih država i svijesti njihovih naroda.
Rusija se vraća na svjetsku gospodarsku pozornicu
Sigmar Gabriel se glede sudbine proturuskih sankcija izdigao iznad uobičajenih europskih fraza na tu temu, izjavivši, kako sve ovisi o ispunjenju Minskih dogovora, ali da on misli kako to ‘može trajati jako dugo, tim prije što sve ne ovisi samo o Rusiji, već i o Ukrajini’
Prošlog mjeseca u Moskvi je boravio njemački vicekancelar i predsjednik SPD-a, Sigmar Gabriel. Pa iako je Gabriel na početku posjeta, razgovarajući s pojedinim oporbenim političarima i predstavnicima NVO „Glas“, novinarima potom ukazivao na pojedine izborne nepravilnosti i govorio kako „mnoge stranke nisu sudjelovale na izborima, što je pritisak na slobodu izražavanja“.
To u stvari nije istina, jer je na izborima sudjelovalo više od 70 stranaka, kao nikada ranije, od krajnje desnih do krajnje lijevih, više ili manje ozbiljnih ili diletantskih, ideološki obojanih ili cirkusantskih. Svakoj od njih je pružena šansa za javno iskazivanje predizbornih programa u specijaliziranim TV programima na temelju iste minutaže, što je do krajnosti zasitilo medijsku scenu i u biti umanjilo interes građana za same izbore. No, Gabrielova kritika ruskih izbora, namijenjena u prvom redu Zapadnoj publici, nije bila krajnji cilj njegovog posjeta.
Normalizacija gospodarskih odnosa
On je odmah svojim potezima to i jasno dao do znanja, jer je iz njih bilo vidljivo kako nije došao smirivati i normalizirati političke odnose, već ponajprije one – gospodarske. U njegovoj delegaciji bili su brojni predstavnici njemačkog biznisa, između ostalih, izvršni direktor Istočnog vijeća njemačkog gospodarstva, Michael Harms, i član Uprave koncerna Siemens, Siegfried Russwurm, čije je interese Gabriel i zastupao na sastanku s ruskim čelnikom Putinom i ruskim ministrima industrije i gospodarskog razvoja.
Njega brine sudbina 5600 njemačkih tvrtki koje rade u Rusiji, kazao je vicekancelar i dodao: „Naravno, ne treba govoriti samo o ekonomiji. Ali o ekonomiji se također mora razgovarati!“ U toj rečenici je zapravo sve i rečeno. Poslije nje nije čudno da su dvije strane govorile o daljnjem snižavanju ruske ovisnosti o resursima, potpori malom i srednjem biznisu i sudbini proturuskih sankcija. U tom posljednjem, Gabriel se izdigao iznad uobičajenih europskih fraza na tu temu, izjavivši, kako sve ovisi o ispunjenju Minskih dogovora, ali da on misli kako to „može trajati jako dugo, tim prije što sve ne ovisi samo o Rusiji, već i o Ukrajini“.
Francuski medij La Tribune je 22. rujna pisao, kako će 30 francuskih industrijalaca krajem rujna otići u Moskvu na prvi rusko-francuski biznis-forum, u sklopu delegacije Sveopće konfederacije srednjeg i malog biznisa (CGPME).
Njemački Die Welt, u svom komentaru od 21. rujna piše o ruskom gospodarskom „come backu“ i kaže sljedeće: „Rusija se vratila na svjetsku pozornicu. To je vidljivo ne samo kroz predizbornu utrku u SAD-u, već i u sirijskom sukobu. Bez Kremlja se tamo više ništa ne rješava. Ali i što se tiče ekonomije, Rusija je iznova s nama. Neovisno što je cijena nafte niža od 50 dolara za barel i do njezinog osjetnijeg rasta u bliže vrijeme neće doći, stanje u Rusiji se poboljšava“.
Nakon dvije godine recesije, navodi dalje njemački medij, rusko gospodarstvo, kako se očekuje, počet će rasti. Devizne rezerve također se povećavaju – dosegnuvši početkom 2015. godine najnižu razinu, riznica se od tada napunila za 40 milijardi dolara. Investitorima upada u oči da je rizik od ruskog bankrota u nadolazećim godinama pao na svega 12 posto, što je najniži postotak od kada je Zapad 2014. godine uveo proturuske sankcije.
Kreditne agencije također su postale naklonjenije Moskvi, navodi dalje Die Welt, pa je tako Standard&Poor’s promijenio prognozu za Rusiju iz „negativne“ u „stabilnu“, dajući prognozu rasta gospodarstva u iduće tri godine za 1,6 posto.
Što se tiče „utjecaja“ Moskve na američke izbore, njemački medij navodi, kako je Putin svojim javnim istupima jasno dao do znanja kako želi pobjedu onog kandidata koji će odnose s Rusijom graditi na ravnopravnim osnovama.
Proturuski ‘kamen zamašnjak’
Sve ovo, naravno, ne znači kako je američko-ruska geopolitička bitka blizu završetku. Kako sada stvari stoje, proturuski „kotač zamašnjak“, kojeg je pokrenula Obamina administracija, bit će vrlo teško zaustaviti, makar i samo zbog sile inercije. Ali jedno je sigurno: ovo opasno stanje, koje podsjeća na novi Hladni rat, može jedino promijeniti SAD.
Da bi do toga došlo, u tamošnjem političkom ustroju mora doći do svojevrsnog tektonskog udara i promjene sveukupne političke paradigme. Hoće li to biti pobjeda kontroverznog Donalda Trumpa nad simbolom nastavka aktualne američke vanjske politike – Hillary Clinton, teško je reći.
Pa iako je Trump sve prije nego pravi kandidat za tako zahtjevnu zadaću, ta se solucija nekako sama po sebi nameće kao najbezbolniji izlaz iz „slijepog tunela“ u koji se je na međunarodnoj areni doveo Washington, imajući u rukama sve manje poluga za postizanje ciljeva o globalnoj dominaciji, osim uporabe vojne sile, a što je ipak i po njega previsok rizik…
0 komentara