Različiti pseudoanalitičari, naglo iznikli stručnjaci za Bliski istok, terorizam i td. dobivaju sve više prostora u studijima hrvatskih mainstream medija i, umjesto razjašnjenja i zdravog rasuđivanja eksplozivnih događaja koji sve češće potresaju svijet, svojim površnim analizama kod građana – ustrašenih i željnih jasnih pojašnjenja o tome kuda ide ovaj svijet, samo unose dodatnu konfuziju i produbljuju neznanje.
Pregrštu pseudoanaliza kojima se zapljuskuje hrvatska javnost svjedočimo i od sinoć, vezano uz aktualni događaj oko pokušaja vojnog prevrata u Turskoj. One su se kretale od toga, da je „Erdogan gotov“, pa do onih najnovijih, koje govore kako će zbog propalog puča „Erdogan još više osnažiti svoju vlast“.
Kao prvo, dok traje puč (a on zapravo još nije okončan iako je njegova propast evidentna) nikakve pretpostavke takve prirode nisu poželjne sve do trenutka dok se ne dozna, koja imena i prezimena stoje iza njegovih pokretača i koja je njihova politička platforma. Tek se onda mogu raditi osnovne projekcije, uključno i one o eventualnim vanjskim silnicama koje iza puča mogu stajati (pučisti obično prije otpočinjanja akcije svrgavanja vlasti traže potporu određenih inozemnih uporišta, koja im je nužna za davanje legitimiteta svrgavanju vlasti, brže stabilizacije stanja i priznanja buduće vlade, osim ukoliko se ne radi o uvođenju klasične vojne diktature, a što u slučaju Turske u startu možemo odbaciti). Tek tada se može razmatrati i ideologija koja iza njih stoji i (u turskom slučaju) prosuđivati: jesu li vojni časnici koji predvode puč (oni nisu nužno i njegovi organizatori) okrenuti snažnijoj islamizaciji zemlje i stoje li iza njih pojedini bliskoistočni moćni pokrovitelji radikalnog islama (možda nezadovljni Erdoganovim „omekšavanjem“ i nedavnom pomirbom s Rusijom i Izraelom); ili pak domaći sekularni krugovi s uporištima na Zapadu i okrenuti demokratskim načelima i zaštiti dosadašnjeg ustava (Erdogan drastično sužava prostor demokratskih i ljudskih prava i sloboda i sprema novi ustav kojim sebi daje puno veće ovlasti, preciznije, zemlju iz parlamentarnog sustava preoblikuje u predsjednički – što je legalno ukoliko se provodi po demokratskoj proceduri što u Turskoj nije slučaj).
Tako je stvar trebalo pojasniti i hrvatskoj javnosti, priznajući kako se više od toga u ovom trenutku i ne može znati.
Geopolitika.news, sada (dok još uvjek nema dovoljan broj preciznih informacija s terena jer je i dalje u velikoj mjeri ograničen medijski prostor ili pretežito služi za plasiranje dezinformacija u korist jedne ili druge strane), želi ukazati na nešto drugo.
Državni prevrat će s velikom vjerojatnošću završiti neuspjehom ali to nikako ne možemo označiti Erdoganovom pobjedom. Koraci koje su vojni pučiti poduzeli i više su nego ozbiljan pokazatelj Erdoganovih problema. Veliko nezadovoljstvo unutar vojske nije samo rezultat, kako se to voli naglašavati, velikih čistki koje je Erdogan učinio odmah na početku svoje vlasti kada je smjenio i osudio „cvijet“ turske vojne elite i tako pripremio teren za prijelaz zaemlje iz sekularnog sustava u polu-teološki s tendencijom rasta. Nezadovoljstvo vojne elite, poglavito časnika iz redova pukovnika koji su i nositelji sinoćnjeg pokušaja prevrata, kumulira se zbog radikalizacije općeg stanja u zemlji, koketiranja vlasti s terorizmom, konkretno „Islamskom državom“, nepotrebnim otpočinjnjem „protuterorističke“ akcije protiv domaćih kurda, bogaćenjem predsjednikove obitelji i njezinog uskog kruga sumnjivim poslovima (poput šverca ukradene Sirijske nafte) i još previše toga. Pučisti su uspjeli na svoju stranu pridobiti najznačajnije elemente svake vojske – zračne snage i tenkovske jedinice, kao i žandarmeriju koja je jedina zadužena za sadašnje vođenje operacija protiv domaćih kurda. Oni su uspjeli blokirati Glavni stožer OS, presijeći glavne arterije u Istambulu i Ankari i pokušali uhititi samog Erdogana, kojim činom bi puč vjerojatno bio riješen u njihovu korist. Za to su izabrali i precizno određen trenutak kada je Erdogan boravio izvan Ankare i Istabmula, tog ključnog turskog grada, i boravio na odmoru u svojoj ljetnoj rezidenciji u Marmarisu na Sredozemnom moru, koja je i bila prvi cilj akcije. Međutim, Erdogan je nekako uspio izbjeći uhićenje (možda zbog prethodne dojave, sada se to ne može zbati), što je već u samom početku ukazalo na vjerojatnu propast vojnog prevrata. Erdogan je posredstvom CNN Turka vidljivo uplašen uspio odaslati poruku i time pokazati građanima ono najvažnije – da je još živ, kazavši im pritom kako puč neće uspjeti te ih pozvao na ulice i na istambulsku zračnu luku „Mustafa Kemal Ataturk“ (poziv na ulice, a ne izjava da ostanu u kućama i čekaju mirni obračun države s pučistima dokaz je da on tada i nije upravljao stanjem već je poduzeo očajni korak podizanja naroda na bunt). Čim su se građani ohrabrili i izišli na ulice Ankare i Istambula, udar je zapravo bio gotov, a Erdogan je nedugo potom ušao u Istambul.
Dakle, Erdogan nije pobjedio – on je jednostavno imao puno sreće. Unutarnji raskol u zemlji je toliko velik, da s razlogom „miriši“ na opasnost od građanskog rata (koji je de facto i u tijeku ukoliko kurde smatramo, a moramo ih smatrati, dijelom turskog društva). Vojska je podjeljena u puno većoj mjeri nego što se to ranije smatralo. U prvim objavama „Mirovnog vijeća“ (sazdanog od strane pučista) navedeno je kako Turskoj predstoji katastrofa ukoliko Erdogan ostane na vlasti, a stvarnost možda i nije daleka od njihovih prognoza. Neki dijelovi vojske su već dugo neprijateljski nastrojeni prema Erdoganu. Nemali broj svjetskih analitičara u više je navrata govorio kako je upravo vojni vrh spriječio Erdoganovu visoko-rizičnu želju da vojno intervenira u Siriji. Nezadovoljstvo je najviše izraženo u srednjem časničkom kadru, poglavito spomenutom pukovničkom. Žandarmerija trpi najveće udare u borbi protiv boraca Radničke stranke Kurdistana i kroz sve brojnije terorističke napade u zemlji. Valja se prisjetiti (a moguće da je to i nukleus propalog puča) i terorističkog napada od 17. veljače ove godine u Ankari, gdje je od 28 poginulih njih 22 bilo vojnih časnika- pilota. U medijima se tada objavljivalo kako je Erdogan osobnom intervencijom taj podatak pokušao zataškati, što je izazvalo gnjev dijela generala i pukovnika turskih zračnih snaga, a što se pokazalo i u sadašnjem puču. Erdoganom su nezadovoljni i oporbeni političari, mediji i td.
Erdoganova „pobjeda“ nad pučistima njemu sada ostavlja samo dva puta: sniziti svoje velike ovlasti i pojačati demokratske standarde u zemlji, pa i podnjeti ostavku (realno – radi se o nemogućim scenarijima s obzirom na njegov stil vladavine i izraziti islamski vjerski naboj), ili krenuti u veliku čistku vojnih kadrova gotovo do njezine same baze, a što se zapravo već i najavljuje. To je vrlo rizičan potez kojim Erdogan neminovno stvara dodatne neprijatelje, a ujedno slabi i vojnu spremnost i moral njezinih pripadnika u izuzetno složenim vanjskopolitičkim i unutarturskim okolnostima.
Kratkoročno Erdogan, po inerciji sinoćnje i jutrošnje „pobjede“, može od strane medija koje drži pod nadzorom biti prikazan još snažnijim vođom, koji se uz snagu naroda uspio oduprijeti bjelosvjetskim zagovornicima i domaćim izdajnicima, ali to će biti napuhani balon kojeg će stvarni turski problemi (kojih je previše da bi dozvoljavali diktaturu ili veliku političku razjedinjenost) vrlo brzo ispuhati. A tada nitko ne može predvidjeti što će se dogoditi s obzirom na složenost sveukupnog stanja. Erdogan nema nužnu političku potporu niti sa strane Zapada, a da o Rusiji i ne govorimo jer ona ionako Erdoganovu „ruku pomirnicu“ smatra iznuđenom teškim položajem u koji je zemlju doveo i prema van i prema unutra.
Pa iako je teško vjerovati da bi SAD ili EU stajale iza pokušaja puča (jer oružane akcije svrgavanja vlasti u jednoj članici NATO-a danas ipak nisu poželjan imidž iako ih je u prošlosti u Turskoj bilo i previše), vrlo se dobro zna kako euro-atlantski blok već duže vremena ima plan „Anti-Erdogan“ ali zasnovan na političkim osnovama ili građanskom nezadovoljstvu. Erdogan je njima neugodan partner, nepredvidljivih poteza i neprihvatljivog svjetonazora , koji se ne uklapa u buduću sliku svijeta koju oni žele stvoriti.
Dakle, Geopolitika.news, unatoč nedovoljnom broju relevantnih informacija, ipak prosuđuje kako iza puča u Turskoj stoji u prvom redu nezadovoljni vojni časnički kadar istinskih turskih domoljuba, zabrinutih za sudbinu svoje zemlje. A kada je to tako, nikakva represija i njihovo kažnjavanje ne mogu polučiti dugoročni željeni efekt za vlast koja se na taj potez odluči. Erdogan je upao u zamku svojih pretjeranih ambicija, ne percipirajući stvarni položaj svoje zemlje u međunarodnim odnosima, a od lovca na negdašnjeg velikog prijatelja sirijskog predsjednika Asada sada je i sam postao lovina i remetilački faktor, koji svoju zemlju i čitavu regiju može dovesti na rub katastrofe. Ali i s takvim Erdoganom međunarodnoj zajednici još neko vrijeme predstoji surađivati.
0 komentara