ANALIZA REZULTATA OBAMINE POSJETE SAUDIJSKOJ ARABIJI

Ako je netko očekivao dramatične potrese u odnosima SAD-a i Saudijske Arabije nakon posjete predsjednika Obame Rijadu, a na temelju nedavnih medijskih natpisa o međusobnim optužbama za potporu terorizmu, odnosno prijetnjama o prodaji svojih aktiva u drugoj državi, ostao je razočaran. Ali krenimo redom:

Američki predsjednik Barack Obama boravio je 21. i 22. travnja u saudijskom glavnom gradu Rijadu, gdje je razgovarao s kraljem Salmanom ben Abdel Azizom al-Saudom i sudjelovao na tamo održanom samitu SAD – države Vijeća za suradnju arapskih zemalja (Perzijskog, op.a.) Zaljeva.

Obama je u Rijad doputovao u vrijeme kada su odnosi dviju zemalja opterećeni kao rijetko kada, bilo različitim stavovima po određenim pitanjima bliskoistočne regije, bilo strahom arapskog kraljevstva zbog promjene strateškog smjera američke vanjske politike i njeno postupno fokusiranje s Bliskog na Daleki istok i Azijsko-tihooceansku regiju. Obaminu posjetu pratila je i sjena prijedloga donošenja zakona kojim bi se američkom pravosuđu omogućilo procesuiranje saudijskih dužnosnika te omogućilo skidanje oznake tajnosti s dijela dokumentacije istražnog povjerenstva američkog Kongresa glede terorističkih napada na SAD 11. rujna 2001. godine, a koje, navodno, kompromitiraju saudijski državni vrh i samu kraljevsku obitelj. Iz tih razloga Rijad je nedavno najavio i moguću rasprodaju svojih aktiva u SAD-u, koji se procjenjuju na golemih 750 milijardi dolara.

Zbog svojih strahova Rijad je smatrao produktivnim vršenje pritiska na Washington, a još više je to činio i zbog drugih razloga: razvoja stanja u Siriji, Iraku, Libanonu i Jemenu, a poglavito, ne toliko zbog „pojačane iranske agresivnosti“ koliko zbog zbližavanja američko-ruskih poteza vezanih uz Siriju. Prije svega su mu smetale nedefinirane izjave američkih dužnosnika po pitanju sudbine predsjednika Bashara Asada, a što je Rijad smatrao ustupcima Moskvi. Jedan od poteza koji je Rijadu „podigao živac“ bio je i ne tako davni intervju predsjednika Obame američkom mediju „Atlantico“, gdje je govorio o pokušajima ostvarivanja vanjsko-političkih ciljeva pojedinih država Bliskog istoka na račun SAD-a, i gdje se kritički osvrnuo na stanje ljudskih prava u Saudijskoj Arabiji, kao i njezinoj „borbi“ protiv „Islamske države“.

Ali neovisno o svemu tome, Rijad je najnoviji susret s američkim predsjednikom iščekivao kao neodgodivu nužnost i tako se prema njemu i odnosio. SAD je prevažan strateški saveznik Saudijskoj Arabiji i arapskim zemljama Perzijskog zaljeva. Te su zemlje posljednjih godinu dana najviše zabrinjavale američke najave o smanjenju svojih sigurnosnih jamstava u regiji na račun promjene američke geostrateške orijentacije dalje na Istok. Zabrinjavala ih je i američka politika zbližavanja s Iranom, najviše razvidna kroz postizanje sporazuma oko razvoja njegovog nuklearnog prograna, u ljeto prošle godine, u formatu „5+1“ .

Odmah naglašavam kako činjenica, koju su svjetski mediji razvlačili kao „dokaz“ pogoršanja američko-saudijskih odnosa, da Obamu u zračnoj luci nije dočekao osobno kralj Salman (kako su mnogi očekivali iako saudijski kraljevski protokol to ne nameće kao nužnost), zapravo ne znači ništa. Američko-saudijski odnosi su preznačajni za obje države i čitavu regiju, da bi dvije strane dozvolile značajnije potrese koji bi u pitanje doveli njihovo strateško savezništvo. O tome sam pisao u analizi, što stoji iza prijetnje Rijada o prodaji svojih aktiva u SAD-u i zašto Amerikanci upravo sada „spoznavaju“ ulogu Rijada u terorističkim napadima na SAD 2001. godine (poveznica: http://geopolitika.news/analize/kriza-odnosa-sjeni-americkih-izbora-ili-zavrsetak-duge-romanse/). U njoj je navedena i sumnja u to da će Obama uspjeti ostvariti puninu američkih ciljeva kojima bi se onda trebao povinuti Rijad. Ali o tome nešto više kasnije u tekstu.

Razgovori SAD-Saudijska Arabija

U razgovoru predsjednika Obame i kralja Salmana (izvješće o razgovoru objavljeno je na sajtu Bijele kuće) naglašena je važnost povijesnog prijateljstva dviju država i njihovog strateškog partnerstva, a ta poruka u sebi sadrži i Obamin stav o „važnosti uloge Saudijske Arabije u borbi protiv „Islamske države“. Obama je pozdravio i nedavnu odluku o prekidu vatre u Jemenu i pruženu humanitarnu pomoć jemenskom narodu od strane kralja Salmana. Obje strane ocijenile su i „važnost učvršćenja prekida vatre“ u Siriji ali i potvrdile svoju potporu „prijelaznom razdoblju bez Asada“. Što se tiče Iraka, Obama je „naglasio važnost stabilizacije regija oslobođenih od ISIL-a“. Oba čelnika su ponovila važnost „arapske mirovne inicijative“ iz 2002. godine, izjavivši o nužnosti „poštenog i konačnog rješavanja izraelsko-palestinskog sukoba na temelju načela mirnog suživota dviju država“. Libanonsko pitanje razmatrano je u kontekstu potrebe očuvanja državnih institucija te zemlje.

Već je ranije bilo poznato kako će Iran biti dominirajuća tema razgovora dvaju čelnika. Oni su se usuglasili o tome da „provokativne aktivnosti Irana u regiji dovode do opasnih izazova“, naglasivši nužnost „sveobuhvatne usmjerenosti k deeskalaciji regionalnih sukoba“. Američka strana je, osim Irana, naglasak stavila i na pitanja aktivnosti rukovodstava zemalja regije usmjerenih k poboljšanju političkog i gospodarskog položaja njihovih građana – prije svega ljudskim pravima.

Iako su završne izjave o tijeku susreta čelnika dviju zemalja bile rezultat kompromisa, one su ipak gotovo u cjelosti ispunile glavne želje isključivo državnog vodstva Saudijske Arabije. Ono je uspjelo dobiti Obamino priznanje o „provokativnoj“ iranskoj politici, kao i njegovu potporu saudijskom pogledu riješavanja sirijskog sukoba (bez mogućnosti ostanka Asada na vlasti).

Samit SAD – Vijeće za suradnju arapskih zemalja Zaljeva

Svi strahovi i nadanja, kao i teme, pa i zaključci iz bilateralnih američko-saudijskih razgovora, gotovo da se mogu preslikati i na tijek samita između SAD-a i Vijeća za suradnju arapskih zemalja Zaljeva. To najviše govori o uvezanosti samih članica Vijeća u kojem politički i vojno dominiraju Rijad i Doha i koji, kada su u pitanju zajednički regionalni sigurnosni strahovi nastupaju koordinirano, za razliku od namećanja partikularnih dominacija i utjecaja u drugim siromašnim ili ratom rastočenim državama regije, a gdje se onda njihovi interesi nerijetko sudaraju pa i sučeljavaju.

Bilo kako bilo, Vijeće za suradnju bilo je i još je uvijek sigurnosno naslonjeno na Washington, koji mu je i ovoga puta obećao punu zaštitu od bilo čije vanjske ugroze.

Saudijski mediji o Završnom komunikeu (dokumentu) rada samita iznose sljedeće projekcije: Politika SAD-a bit će bez sumnje realizirana kroz iskorištavanje svih elemenata prisile za ispunjenje njegovih suštinskih interesa u zaljevskoj regiji, za odbijanje i suprostavljanje bilo čijoj agresiji protiv američkih saveznika i partnera, kao što je to bilo i u tzv. Prvom zaljevskom ratu za oslobođenje Kuvajta od iračke okupacije 1991. g. Države članice Vijeća za suradnju u tom su smislu izjavile, kako su spremne „duboko proučiti“ američke prijedloge vezane uz dvostranu suradnju u sferi pomorske sigurnosti, kao i o „skorom potpisivanju suglasnosti o osnivanju općeg obrambenog sustava za rano uzbunjivanje od balističkih raketa“. Usvojen je i američki prijedlog koji se odnosi na obuku elitnih protuterorističkih specijalnih postrojbi.

Sve te izjave i najavljeni potezi svezani su s „iranskom ugrozom“, iako je u završnom dokumentu navedeno (u potpunosti u skladu sa saudijskim željama), kako su „države Vijeća za suradnju spremne graditi dugoročno povjerenje i rješavati raznoglasja s Iranom“. Međutim, opet u skladu s pozicijom Rijada, ta je spremnost prethodno uvjetovana iranskim „pridržavanjem načela dobrosusjedstva, nemiješanja u unutarnje stvari i uvaženje teritorijalne cjelovitosti“ (susjednih država, op. ZM.). Ali i iz samog teksta Završnog komunikea vidljivo je kako potpisnici smatraju da se Iran ne pridržava spomenutih načela iz čega onda proizlazi i potreba da članice Vijeća za suradnju i SAD „povećaju obujam informacija o Iranu i ugrozama nove generacije u regiji“, izvor kojih je ponovno – Teheran.

Štoviše, dvije strane su izjavile kako je „zajedničko djelovanje SAD-a i država Zaljeva pridonjelo povlačenju Irana od usvajanja (tehnologije, op. ZM.) atomskog naoružanja, što je povećalo sigurnost regije“, a obje strane izjavile su o svojoj zainteresiranosti za „bdijenje u odnosu na aktivnosti Irana koje destabiliziraju regiju“. Jednom od tih aktivnosti nazvan je i „iranski program (za razvoj, op. ZM.) balističkih raketa“, a također i iranska „potpora terorističkim organizacijama“ u Siriji, Libanonu i Jemenu, a poglavito „Hezbollahu“.

Što se tiče sadašnjih regionalnih sukoba, u završnom komunikeu se pozdravljaju uspjesi u borbi protiv „IS“ u Iraku i Siriji, završetak vojnih djelovanja u Jemenu i pokretanje unutar-jemenskih pregovora u Kuvajtu, a potpora je pružena i novoj libijskoj „vladi nacionalnog jedinstva“, te ukazana potreba za uspostavom „državnih institucija u Libanonu“. Što se tiče Izraela i palestinskog pitanja, u izvješću je naglašena „nužnost riješenja izraelsko-palestinskog spora na temelju poštenog, sveobuhvatnog mirovnog riješenja koje će otvoriti put za uspostavu suverene i geografski povezane palestinske države, osnovane na temelju sigurnosti i mira s Izraelom“.

Što se tiče sirijske krize, obje strane samita pozivaju na „politički prijelaz … bez Bashara Asada, uz očuvanje državnih institucija i koncentraciju na suprostavljanje ISIL-u i „Jabhat al-Nusri“. Također je podržana američka inicijativa o provedbi, u rujnu 2016. g., „međunarodne konferencije visoke razine“ za riješavanje pitanja vezanih uz „dugoročnu pomoć (sirijskim, op. ZM.) izbjeglicama“.

Zaključak:

Navedeni samit još je jednom potvrdio koliki značaj arapske zemlje Perzijskog zaljeva i SAD pridaju međusobnoj suradnji na strateškoj i partnerskoj razini, kako u gospodarskim odnosima, tako i po pitanju zajedničke sigurnosti i očuvanja njihovih interesa u regiji.

O tome najbolje svjedoči i usvajanje američkog prijedloga o početku „gospodarskog dijaloga na razini ministara“, kao i „produljenje koordinacije aktivnosti“ na razini ministara vanjskih poslova i obrane. U tom smislu čak je dogovoreno da se u Washingtonu otvori i posebno predstavništvo Vijeća za suradnju arapskih zemalja Zaljeva.

Iz svega ovog može se zaključiti kako je dolazak američkog predsjednika Obame za njegove regionalne saveznike i partnere bio potpuni trijumf, u smislu inkorporiranja svih njihovih ključnih zahtijeva u završni tekst deklaracije. I ne treba imati iluzije o tome kako će to možda biti ignorirano od strane budućeg američkog predsjednika, ma tko on bio. I Saudijska Arabija i njezini saveznici iz Zaljeva imaju na raspolaganju sve nužne poluge za nametanje svojih interesa i zadržavanje one razine odnosa s SAD-om koja im je potrebna, čak i u uvjetima objektivne promjene vanjsko-političkog smjera i prioriteta SAD-a, uključno, naravno, i nadolazeće promjene na vrhu američkog političkog establišmenta.

Iz tog razloga, a kako smo i najavljivali u prethodnoj analizi američko-saudijskih odnosa (iz gornje poveznice), međusobne trzavice, gospodarske i financijske „prijetnje“ i sl. u puno su većoj mjeri namijenjene za konzumaciju domaćoj publici, poglavito u ovo predizborno vrijeme. Amerikancima, u uvjetima zaoštravanja globalnog sukoba s Rusijom i Kinom, u interesu ne može biti napuštanje svojih bliskoistočnih saveznika, a to im ni u jednom trenutku nije niti padalo na pamet.