Analiza: PERSPEKTIVE SIRIJSKOG PRIMIRJA UZ JAMSTVO RUSIJE, TURSKE I IRANA

U petak, 30. prosinca, u Siriji je stupilo na snagu treće po redu primirje potpisano 2016. godine. Ali ovoga puta, za razliku od ranije, ono ima stvarnog potencijala za uspjeh jer iza njega stoje dvije ponajvažnije regionalne sile Turska i Iran, i naravno, uz SAD najvažniji globalni igrač – Ruska Federacija. Štoviše, ukoliko se primirje uspije održati stvara se i potpuno nova geopolitička slika Bliskog istoka kroz svojevrsni „pentagramski savez“ u borbi protiv islamističkog terorizma (u prvom redu „Islamske države“) između Turske, Sirije, Iraka, Irana i Rusije. Tu se slobodno može pridodati i Egipat, čime bi na suprotnoj strani barikade mogle ostati samo arapske monarhije Perzijskog zaljeva, ionako sve prije nego monolitne i jedinstvene po pitanju mnogih kriznih žarišta u regiji.

Najnovijim primirjem u Siriji potvrdila se procjena mnogih vojnih i geopolitičkih analitičara o tome, da će pobjeda u bitci za grad Aleppo biti ključna prekretnica sirijskog sukoba i katalizator ubrzanog kretanja prema postizanju konačnog riješenja (u slučaju pobjede sirijske vojske), ili pada Asadove vlade u Damasku (u slučaju pobjede oporbeno-terorističke „koalicije“ u istočnom Aleppu).

Prvi put dogovor postignut bez učešća Zapadnih sila

Dvije su glavne karakteristike najnovijeg primirja: prvo, Ankara i Moskva više nisu željele postići dogovor o primirju kroz mučne i dugotrajne (i jalove) pregovore s ključnim Zapadnim zemljama, prije svih SAD-om (podsjetimo, prethodna dva – neslavno propala primirja iz veljače i kraja rujna 2016. godine – bila su potipisana između Moskve i Washingtona, a u svojoj su se glavnini temeljila na američkoj obvezi razdvajanja tzv. umjerene oporbe od terorističkih organizacija do čega nikada nije došlo); i drugo, Rusija i Turska su vrlo brzo uspjele razdvojiti sirijske oporbene snage od onih terorističkih i tako pripremiti teren za start unutarsirijskih pregovora koji će započeti u drugoj polovici siječnja u kazahstanskom glavnom gradu Astani i zamijeniti već diskreditiranu Ženevu – dakle, opet daleko od sfere Zapadnog utjecaja.

Rusija i Turska uspjele su dogovoriti prekid vatre sa 7 sirijskih oporbenih organizacija, od kojih je, svakako, najvažnija „Ahrar ash-Sham“ koja broji oko 16 tisuća boraca u 80 postrojbi na terenu. Tu su još i „Jaish al-Mudžahedin“ (8 tisuća boraca) „Jaish al-Islam“ (12 tisuća boraca), „Failah ash-Sham“ (4 tisuće boraca), „Jaish Idlib“ (6 tisuća boraca), „Al-Jabhat ash-Shamia“ (3 tisuće boraca) i „Suvar ash-Sham“ (2,5 tisuća boraca). Dakle, ugrubo, 60-tak tisuća boraca pristalo je na prekid vatre s vladinim snagama.

Izvan sporazuma ostale su dvije organizacije koje Rusija, Turska i Iran smatraju terorističkim – „Islamska država“ i „Jabhat fath ash-Sham“ ili bivša „Fronta al-Nusra“ (ili „Jabhat al-Nusra“). Protiv njih nastavit će se poduzimati vojne operacije do konačnog uništenja.

Naravno, u novonastalim okolnostima puno toga ovisit će i o tome kakav će položaj zauzeti i drugi važni sudionici sirijskog sukoba i njihove oružane organizacije. O tome svjedoče i današnje najave pojedinih oporbenih skupina o njihovom zamrzavanju dogovora o primirju zbog njegovog navodnog kršenja od strane sirijske vojske. Međutim, u rusko-turskoj mirovnoj inicijativi svakako ima razloga za optimizam, o čemu svjedoči i nedavno prihvaćanje prijedloga zajedničke rezolucije Ankare i Moskve u VS UN-a o potrebi zajedničkog podupiranja postignutog primirja od strane međunarodne zajednice, a što je do prije desetak dana bila gotovo nezamislivo. Osim toga i Rusija i Turska traže izlazne strategije svog vojnog djelovanja koje bi u slučaju dugotrajnog sukoba dodatno iscrpljivalo njihove snage i gospodarske resurse, ali potpuno nepredvidljivi dugogodišnji kaos nikome u regiji ne može donjeti ništa dobro, o čemu svijest sve višeprodire i u javnost i u političke krugove mnogih tamošnjih država.

Naravno, ne treba biti naivan i ne uvidjeti kako još postoje snažne zakulisne opstrukcije u nastojanjima za mirnim riješenjem sirijskog sukoba koji traje već šestu godinu. Jedna od njih (i ni malo beznačajana) svakako je i nedavna odluka predsjednika Obame o isporuci protuzračnih raketnih sustava tzv. umjerenoj sirijskoj oporbi i otvaranju novih obučnih kampova za njihove borce od strane CIA-e, što je Moskva odmah proglasila direktnim proturuskim činom. Radi se o čudnoj odluci s mogućim dalekosežnim posljedicama od strane administracije na odlasku, koja bi se od riješenja takve težine trebala suzdržavati, a posao prepustiti nadolazećoj vladi koja ima vlastitu strategiju djelovanja, između ostalog i u vanjskoj politici. Po tom pitanju sve će ovisiti o predsjedniku Donaldu Trumpu koji preuzima dužnost 20. siječnja.

Ruski specijalci zarobili američke i britanske vojne instruktore

A da g. Trump ne stoji postrani svjedoči i informacija od strane kineskih medija i analitičara, kako je, kao posljedica nepobitnih činjenica vezanih uz boj za Aleppo, g. Trump održao tajni sastanak s Henryjem Kissingerom. Navodno su ruske specijalne postrojbe u istočnom Aleppu zarobile 22 američka, 21 francuskog i 16 britanskih vojnih instruktora, a kineske protuterorističke postrojbe također djeluju na sirijskom terenu na strani Asadovih snaga. Njih dvojica na sastanku su razgovarali o američkoj bliskoistočnoj politici, kao i o mogućim smjerovima suradnje s Ruskom Federacijom. Navodno je g. Kissinger savjetovao budućeg šefa Bijele kuće da ne kvari odnose s Pekingom jer i Kina ima interese na Bliskom istoku, a da su Trumpovi pozivi za povrat američkih ulaganja iz Kine u SAD opasni po američko gospodarstvo. Također, ikona američke i svjetske diplomacije predložio je g. Trumpu provođenje trostranih pregovra s Moskvom i Pekingom, u cilju izgradnje gospodarskog trokuta koji će omogućiti američkoj ekonomiji sniženje dužničkog opterećenja i povišenje blagostanja američkog naroda. Henry Kissinger je kazao kako novoj američkoj administraciji nije nužno pružati pomoć državama EU u borbi protiv terorizma te da se g. Trump ne treba miješati u odnose Francuske i Njemačke s Iranom. Štoviše, g. Kissinger je kazao kako budući američki čelnik Berlinu i Parizu treba dati priliku samostalno doći do spoznaje kada će oni sami poželjeti izići iz Europske unije, a što će ići na ruku američkom gospodarstvu.

Zašto rusko-turski sporazum o primirju ima šansu

Postoji više elemenata koji idu u prilog tezi o približavanju kraju rata na prostoru Sirije: prvi je, svakako, onaj, da je sirijski narod iscrpljen šestogodišnjim ratom i da je sazrila spoznaja o imperativu postizanja dogovora; drugi je strateška promjena vojne ravnoteže, a treći, novi diplomatski i politički savezi. O ulozi bitke za Aleppo (vezano uz promjenu vojne ravnoteže) već smo ranije kazali, a što se tiče političko-diplomatskih promjena – one se prije svega odnose na izbor novog američkog predsjednika koji ne stavlja prioritet na rušenje Bashara Asada već uništenje „Islamske države“, kao i potpora najvećeg Asadovog protivnika – Turske njegovom najvećem savezniku – Rusiji.

Oružane postrojbe islamista u takvoj situaciji mogu se osloniti isključivo na arapske monarhije Perzijskog zaljeva ali i ta perspektiva se ne čini previše svijetla. Saudijska Arabija ima velikih problema u vojnoj kampanji koju je prije skoro dvije godine pokrenula u Jemenu, a Rijad nije uspio organizirati relevantne protu-Asadove snage na području Jordana koje bi s juga ugrožavale Damask. Na taj je način postao ovisan isključivo o Turskoj preko koje je ranije dostavljao svu financijsku, kadrovsku i tehničku potporu „Jabhat al-Nusri“ kao sirijskom krilu prosaudijske organizacije „Al-Qaida“ i jedine relevantne organizacije preko koje Rijad može utjecati na stanje u Siriji. Što se tiče Katara i njegove potpore „Islamskoj državi“, on će se teško odlučiti na radikalizaciju odnosa s Ankarom koja mu je ključni bliskoistočni partner po pitanju potpore „Muslimanskoj braći“ (nedavno je Turska upravo u Kataru otvorila svoju prvu inozemnu vojnu bazu, kao dodatno jamstvo Dohi za slučaj eventualnog sukoba s rastućim Iranom). Katar je, također, nedavno sudjelovao u privatizaciji 19,5% dionica ruskog „Rosnefta“ i to u vrijeme kada se ta tvrtka nalazi pod Zapadnim sankcijama.

Podjela zona utjecaja u Siriji?

Američki mediji su odmah nakon postizanja dogovora o primirju počeli govoriti o sporazumu oko podjele zona utjecaja u budućoj Siriji između Rusije, Turske, Irana i SAD-a, pričemu će Asad ostati predsjednik još nekoliko godina do novih izbora. Iako djeluje logično, s takvim se razmišljanjima ne bih složio jer nitko od glavnih regionalnih igrača dogovor takve vrste ne bi radio s administracijom koja je već spakirala kofere u Bijeloj kući. Pritom su i svi prethodni dogovori s Obaminom administracijom neslavno propali, gotovo u cjelosti zbog proturječja u njoj samoj – suprostavljenim stavovima State Departmenta i Pentagona. Zašto bi Obamina administracija iznova pristajala na nešto što je već dva puta ranije odbacivala usprkos stavljanju svojih potpisa? Jer, u svojoj biti, najnoviji sporazum o primirju svodi se upravo na isto što i ranije – razdvajanju oporbe od terorista, ali ovog puta bez sudjelovanja Washingtona i Bruxellessa. Naravno, u Astanu će Moskva i Ankara nastojati dovesti i predstavnike Saudijske Arabije i SAD-a (ali tada će u Bijeloj kući već boraviti neka sasvim druga postava) jer one dobro znaju kako samo sveobuhvatni dogovor jamči brzi prekid rata i uništenje „Islamske države“.

Ruski zrakoplovi pomogli turskim vojnicima nakon odbijanja pomoći koalicijskih zračnih snaga

A da je s Obaminom administracijom sporazum bilo teško dogovoriti svjedoče i informacije arapskih medija, prema kojima je Turska 25. prosinca, nedugo nakon što su njezine kopnene snage doživjele težak poraz u tek osvojenom gradu Al-Babu od strane snaga „Islamske države“, zatražila potporu zračnih snaga međunarodne koalicije pričemu je naišla na šutnju. Međutim, u pomoć turskim snagama uskočili su ruski zrakoplovi koji su 26. proisinca bombardirali snage „IS“ u zoni Al-Baba, a to su učinili i 29. 12. kada su pružali zračnu potporu u zajedničkom napadu na Al-Bab od strane proturskih snaga iz sastava tzv. Slobodne sirijske vojske i turskog pješaštva.

Postoji još nešto zbog čega se ne bih složio kako postoji dogovor oko podjele zona interesa u Siriji: sporazum o prekidu vatre uključuje zaustavljanje borbi na linijama fronte kakve su zatečene u vrijeme stupanja na snagu samog sporazuma i nema nikakvih dogovora o promjeni linija razgraničenja, kao što ih nema i o sudbini predsjednika Asada. Ta su pitanja ostavljena za mirovnu konferenciju u Astani. Dakle, ne treba miješati taktiku i strategiju. Prekid vatre samo je nužan preduvjet za ključne dogovore o budućnosti zemlje, a vrlo važan moment je i pristanak uključenih strana na novi format pregovora, a koji nisu uspjeli ostvariti niti Washington niti Bruxelless. Riječ je o osiguranju nužnih minimalnih interesa (etničkih, vjerskih, političkih) od strane većine oporbenih snaga od kojih su mnoge pod neposrednim ili dostatno snažnim utjecajem Ankare, a što osigurava povoljnu platformu za uspjeh. SAD i EU najveći su problem imale upravo u nedostatku ključnog utjecaja na bilo koju relaventnu oporbenu oružanu organizaciju na terenu, ali i na njihove arapske sponzore. Kurdi su ipak trećerazredna snaga u sukobu, vojno orijentirana isključivo na relativno uzak pojas sirijskog sjevera uz granicu s Turskom, nedostatna za bilo kakav a kamoli ključan prijelom sirijskog ratnog vrtloga.

Naravno, Kurdi će uz pomoć SAD-a i njegove isporuke oružja (najavljene kroz spomenutu Obaminu odluku) uspjeti osloboditi Rakku ali Turskoj neće biti problem kasnije mobilizirati sunitske snage i protjerati Kurde iz tog grada bez pretjeranih teškoća. Prema pojedinim analitičarima, Amerikanci ih u tome neće niti sprječavati jer će glavni američki propagandni cilj biti postignut (pad Rakke kao središta „Islamske države“), a nemiješanjem u tursko-kurdski sukob osigurat će ostanak Ankare u kakvoj-takvoj orbiti s SAD-om i spriječiti njezin potpuni otklon na stranu Moskve. A do tada će Turska upravo s Rusijom i Iranom, ako ne sinkronizirano, a ono barem svaka pojedinačno, neometano izvoditi akcije za uništenje „Islamske države“ – one iste koja posljednjih tjedana preuzima odgovornost za izvođenje niza krvavih terorističkih napada u Turskoj. Na taj način Ankara će finalizirati svoj redefinirani politički cilj u Siriji koji se od rušenja predsjednika Asada kao imperativa, nakon ruskog ulaska u rat na stranu Damaska pretvorio u sprječavanje kompaktne autonomne regije pod kurdskom upravom na sirijskoj strani međudržavne granične crte.

A Saudijskoj Arabiji ostat će malo manevarskog prostora: ili će prihvatiti poziv za sudjelovanje na pregovorima u Astani i tako barem formalno biti sudionikom postizanja mirovnog sporazuma, ili će ustrajati na krajnje neizvjesnom i malo vjerojatnom vojnom rušenju Asada i pogoršanju odnosa s Ankarom uz potencijalni gubitak regije Idlib gdje se sada nalaze posljednji ostatci „Jabhat al-Nusre“.