Analiza: O ČEMU SU RAZGOVARALI TRUMP I LAVROV?

Nije zato ni malo čudno da je nakon Lavrova (a ne prije njega, što je bitno) Trump u posjet primio ukrajinskog ministra vanjskih poslova Pavla Klimkina. Tu se  nikako ne može govoriti o slučajnosti.

Prvi put nakon četiri godine od zahladnjenja američko-ruskih odnosa, ruski ministar vanjskih poslova posjetio je SAD. Čelnik ruske diplomacije Sergej Lavrov u Washington je stigao u vrijeme kulminacije unutarnjih političkih previranja vezano uz navodnu rusku umješanost u američke unutarnje političke odnose i predsjedničke izbore, koja se ogledala u ječerašnjoj smjeni direktora FBI-a Jamesa Comeya koji se bavio istragom upravo tih – više nego osjetljivih tema.

Odgovarajući na upit američkih novinara, ruski ministar vanjskih poslova je rekao slijedeće: „Meni se čini kako je jednostavno ponižavajuće po američki narod slušati kako američkom unutarnjom politikom rukovodi Ruska Federacija. Smatram kako političari nanose vrlo veliku štetu političkom sustavu SAD-a.“ Čini se kako ta konstatacija nije daleko od istine. Ali krenimo redom.

Glasnogovornica State Departmenta Heather  Nauert je, govoreći o rezultatima posjeta ruskog ministra, kazala, kako su Tillerson i Lavrov razmotrili smanjenje napetosti, humanitarno stanje i političko riješenje sirijskog sukoba. Bijela kuća je priopćila kako je predsjednik Trump na susretu s ministrom Lavrovom izrazio želju za poboljšanjem odnosa između Moskve i Washingtona, a također i za mogućnost šire suradnje SAD-a i Rusije na Bliskom istoku.

Zapadni mediji različito ocjenjuju posjet Lavrova Washingtonu. Britanski The Guardian tako piše, kako je ruski ministar Trumpa i Tillersona nazvao poslovnim ljudima, predstavljajući ih u pozitivnijem svjetlu nego administraciju Baraka Obame. Lavrov je kazao kako su jučeršnji razgovori bili lišeni ideologiziranosti, koja je karakterizirala bivšu američku administraciju. The New York Times ne isključuje mogućnost da su Lavrov i Tillerson imali u vidu i organizaciju susreta predsjednika dviju država, koji će se, najvjerojatnije, dogoditi slijedeće ljeto. S druge strane, Financial Times navodi kako se teško može govoriti o „idealnom trenutku da bi šef ruskog MVP mogao pričati o velikom zatopljenju“, imajući u vidu rasprostranjene glasine u Washingtonu glede „vaza“ Trumpovog stožera s Rusijom, kao i smjenu direktora FBI-a.

Bilo kako bilo, Lavrov i Tillerson sastali su se jučer po drugi put u posljednjih mjesec dana, a posjet je, kao i u slučaju onog moskovskog, uključivao i susret s predsjednikom države što je vrlo rijedak privilegij u američkoj državničkoj praksi, jer predjednik države gotovo uvjek prima samo kolege iz drugih država (predsjednike ili premijere).

Čini se kako ovaj posjet prije svega predstavlja pripremnu fazu za susret čelnika dviju država, kako to i navodi NYT. Obje strane vrlo dobro razumiju okolnosti i atmosferu koja će vladati na predstojećem samitu dvojice državnika. Taj susret jednostavno ne može i ne smije završiti bez nekakvih konkretnih rezultata, naravno pozitivnih i po svijet relaksirajućih, barem po nekom od područja sukoba njihovih interesa. Da bi se to postiglo, dvije strane su se još u Moskvi prije mjesec dana dogovorile o intenziviranju rada na razini MVP dviju država, najprije na operativnim razinama, a onda na relacijama Lavrov-Tillerson, Tillerson-Putin, Lavrov-Trump. I čini se kako je ta shema startala. Čudno je jedino to, na koliko otpora u pojedinim Zapadnim medijima nailazi nastojanje iznalaženja puta iz „slijepog tunela“ u koji su posljednjih godina zapali američko-ruski odnosi. Umjesto da se pozdravljaju svi napori koji vode u smjeru njihovog poboljšanja, kako je to u pravilu bilo tijekom čitavog Hladnog rata, stječe se dojam da pojedinim političkim i interesnim skupinama uopće ne odgovara pomirba dviju najvećih svjetskih vojnih velesila. Naprotiv, takve skupine kao da priželjkuju njihov vojni sraz kako bi lakše same „lovile u mutnom“, iako bi se u tom slučaju uistinu malo toga moglo loviti.

Najveća vjerojatnost oko područja napretka u odnosima dviju država su sirijska i, koliko se to god čudno činilo, ukrajinska kriza, a puno teže stvar će ići vezano uz iranski nuklearni program i Sjevernu Koreju, pa čak i Libiju. Te teme će još dugo biti razmještene na potpuno različitim kolosjecima interesa dviju zemalja. Što se tiče Sirije, Donald Trump želi da Moskva „prikoči“ i obuzda ambicije predsjednika Bashara Asada i njegovih saveznika na terenu, prije svih Irana. Moskva nije protiv ispunjavanja svog dijela dogovora ali istodobno iščekuje i spremnost Washingtna na preuzimanje svog dijela obveza. Jer, iako je SAD podržao ruski prijedlog o uvođenju sigurnosnih zona u Sirij, Washington nije sudionik tih pregovora (Astana) već samo promatrač. A time i nema odgovornost za njihovu provedbu. Lavrov je u tom smislu rekao, kako Moskva od Washingtona očekuje „zauzimanje aktivne uloge“. Tj. SAD sa svoje strane mora obuzdati ambicije Saudijske Arabije koja ne želi mir u Siriji bez prethodnog rušenja sadašnje državne vlasti (zbog svog regionalnog suparništva s Iranom), ali i Kurda čije su ambicije još uvjek nepoznanica i izvan su okvira šireg regionalnog sporazuma, kao i Turske, u slučaju da Erdogan iznova počme iskakati iz prostora određenog sporazumom u Astani, kojeg je, uz Rusiju i Iran, i Turska jednako važan jamac. Zato je Lavrov i kazao kako SAD i Rusija dobro znaju da uspostavljene zone sigurnosti moraju biti korak prema završetku nasilja u čitavoj Siriji, što je temelj za političko riješenje.

Ukoliko se dvije zemlje uspiju dogovoriti oko Sirije, makar i u nekom minimalnom obliku koji bi doveo do vidljivog napredka, obje bi imale koristi. I Moskva i Washington to bi mogli označiti svojim pobjedama i usmjeriti se na uništenje zajedničkog neprijatelja u obliku „Islamske države“ i završiti taj krvavi građanski rat s pobjedničkim zastavama u rukama. To bi SAD-u i Rusiji omogućilo izgradnju nove atmosfere povjerenja, toliko vidljivo manjkave pri posjetu Rexa Tillersona Moskvi, o čemu je tada i on sam sa zabrinutošću govorio. Jer kako je jučer kazao Sergej Lavrov, obje države počinju „s vrlo niske startne pozicije“, zbog čega je povjerenje nužan preduvjet.

Što se tiče Ukrajine, stvari su i dalje vrlo složene. Međutim, namjere američke administracije za smanjivanje potpore „razvoju demokracija“ diljem svijeta, uključno i Ukrajine, smanjuje dotok novca predviđen State Departmentom za tu zemlju u vrijeme prethodne administracije, Osim toga, predsjednik Petro Porošenko je svjestan „hladnijeg pristupa“ Zapada ukrajinskoj realnosti, zbog čega i sam nastoji povlačiti poteze kojima bi suzbio daljnju radikalizaciju unutarnje društvene scene koja izaziva širu zabrinutost. Nije zato ni malo čudno da je nakon Lavrova (a ne prije njega, što je bitno) Trump u posjet primio ukrajinskog ministra vanjskih poslova Pavla Klimkina. Tu se ipak nikako ne može govoriti o slučajnosti. Koliko će to i hoće li uopće utjecati na politiku službenog Kijeva najbolje će biti vidljivo kroz njegov budući odnos prema pobunjenim regijama na istoku zemlje. Jer ukrajinska tema bit će jedna od dominirajućih pri susretu Putin-Trump na predstojećem samitu G20 u Hamburgu, u ljeto o.g.

Uloga američkih medija

Međutim, u američko-ruskim odnosima, poglavito njihovom poboljšanju, veliku ulogu imaju, a i dalje će imati američki mediji. A oni glavni tome svakako nisu skloni. Dovoljno je spomenuti kako predsjednik Trump vodi pravi „rat“ s pojedinim vodećim američkim medijima, poput NYT i CNN-a, ne poziva njihove novinare na tradicionalna druženja, pa čak i ne pušta pojedine njihove novinare i fotografe na službene medijske konferencije u Bijeloj kući. On za to, naravno, ima i više nego dovoljno opravdanih razloga jer je bio  izložen njihovim  brutalnim napadima od samog početka preuzimanja predsjedničke dužnosti, a da ne govorimo o tome što su mu činili u vrijeme predizborne kampanje. Ono što Trumpu najviše smeta su konstrukcije koje novinari izrađuju na temelju objava određenih informacija, a što je gotovo uvjek praćeno nepostojanjem konkretnih dokaza. Svoj bijes prema „sedmoj sili“ Trump zato niti ne skriva, imenujući takve medije tvornicama „lažnih vijesti“ i „štetočinama za američki narod“.

Koliko je složen odnos na relaciji predsjednik-mediji svjedoči i činjenica da Trump u srijedu, na svoj  susret s Lavrovom nije pustio fotoreportere američkih medija, već samo osobne fotografe političara. Danas američki mediji objavljuju vijest o tom susretu bez objave fotografija, koje su odbili preuzeti od ruskih agencija.

Glasnogovornica ruskog MVP Marija Zaharova postupke glavnih američkih medija otvoreno je prozvala „intelektualnom agonijom“. Međutim, problemi predsjednika Trumpa s američkim mainstream medijima ostaju i dalje, a njihova moć i utjecaj u američkom društvu također ostaje  golema. No svejedno se stječe dojam kako je Donald Trump uspio konsolidirati svoj položaj u Bijeloj kući i odnos snaga u Kongresu ipak staviti u službu vlastite politike, o čemu svjedoče i njegove prve velike pobjede u izglasavanju određenih ključnih zakonskih prijedloga iz njegove predsjedničke kampanje, poput onog kontroverznog – o zdravstvenoj reformi. Raketni napad na sirijsku zrakoplovnu bazu prije nešto više od mjesec dana Trumpu je očito otvorio nove horizonte i proširio manevarski prostor djelovanja, o čemu svjedoči i jučerašnja efektna smjena direktora FBI-a za koju je polučio široku potporu stručnih krugova i bivših šefova američkog  Ministarstva pravosuđa.