Analiza izvješća turske provladine zaklade SETA (III. dio): SRBIJA I CRNA GORA

Nastavljamo s analizom izvješća turske provladine zaklade SETA (engl. The Foundation for Political, Economic and Social Research, turk. Siyaset, Ekonomi ve Toplum Araştırmaları Vakfı), koja se odnosi na turske investicije i njezinu gospodarsku suradnju s državama Balkana, u kontekstu usporedbe Njemačke – kao lokomotive EU, i Turske – kao države sa zajedničkim povijesnim nasljeđem sa zemljama JI Europe, i njihovih aktivnosti u toj regiji. Danas ćemo proanalizirati onaj dio izvješća koji se odnosi na Srbiju i Crnu Goru.

Srbija:

Autori Srbiju razmatraju u kontekstu najbrže-razvijajuće europske regije – one Jugo-istočne, čiji je rast razvoja primjetan i u globalnim razmjerima. U tom je smislu Srbija Turskoj interesantna zbog njezinog strateškog položaja, kao i njezinih sporazuma o slobodnoj trgovini sa zemljama spomenute, kao i Srednjo-europske regije.

Srbija je potpisnica sporazuma o slobodnoj trgovini i sa Rusijom i Bjelorusijom ali i Turskom (od 2010. g.). Ta je zemlja provela i niz strukturnih reformi s ciljem ulaska u EU i privlačenja inozemnog kapitala, zbog čega je od 2000. g. do sada privukla neposredne strane investicije u iznosu od 20 milijardi dolara. Od toga na EU tvrtke otpada oko 70%. Evo imena nekih multinacionalnih tvrtki koje djeluju u Srbiji: FIAT, Telenor, Microsoft, Coca-Cola, Michelin, Gazprom, Siemens, Intesa, Sanpaolo i Raiffeisen.

U rangiranju investitora po državama, prvo mjesto zauzima Italija (13,7%), SAD (12,2%), Austrija (11,8%) i Francuska (5,1%). Turske investicije u Srbiju su neznatne u usporedbi s navedenima i iznose svega 58 milijuna dolara.

Glavnina izvoza Srbije odvija se sa zemljama EU: prva je Italija, a druga Njemačka, u koju Srbija izvozi 12,6% od svog ukupnog izvoza. Turska je tek na 17. mjestu s udjelom od 1,9% ukupnog srbijanskog izvoza.

S druge strane Srbija najviše uvozi iz Njemačke (12,4% svog ukupnog uvoza), a Turska je na 7. mjestu s 3,2%. Važnim čimbenikom srpsko-njemačke suradnje smatra se srbijanska dijaspora koja se procjenjuje na 300-500 tisuća osoba. Glavna područja njemačkog poslovanja u Srbiji su „zelene“ tehnologije (za zaštitu okoliša), proizvodnja ekološki čiste energije, izvoz vode, kao i potpora strukturnim reformama, uključno i sferu obrazovanja i rad s mladeži. U tom smislu, u Srbiji djeluju gotovo sve njemačke NVO i zaklade, a financiranje projekata provodi se većinom kroz Njemačku razvojnu banku (KfW).

Njemačka u Srbiju većinom izvozi električne strojeve, generatore, industrijsku opremu, transportna sredstva i td. , za razliku od Turske, čiji se izvoz u Srbiju oslanja na tekstil, gotovu odjeću, voće i povrće (što se tiče malog i srednjeg poduzetništva), ali također i na električne strojeve i transportna sredstva.

Turski biznis u Srbiji glavninom je koncentriran na građevinski sektor, poglavito izgradnju prometnica. Spomenimo podatak, da je zgradu američkog veleposlanstva u Beogradu gradio američko-turski konzorcij, a vrijednost posla iznosila je oko 200 milijuna eura.

Njemački izvoz u Srbiju 2015. g. iznosio je 2,17 milijardi dolara, a turski oko 500 milijuna dolara.

Njemačka je od 2000. godine Srbiji dodjelila oko 1,6 milijardi eura, dok je prvi spomena vrijedan ulazak turskih financijskih institucija zabilježen tek 2015. g. kroz Halkbank koja je kupila 76,76% srpske Ćaćanske banke koja sada djeluje pod imenom Halkbank AD Beograd. Od te akvizicije se očekuje da postane poticaj turskim investitorima za ulazak na srpsko tržište i olakša gospodarske sveze dviju zemalja.

Gospodarske odnose snažno opterećuju povijesne okolnosti i postojanje predrasuda o Turskoj unutar Srbije, čiji se pobornici protive suradnji s Turskom neovisno o mjerama koje ta zemlja poduzima za normalizaciju međusobnih političkih odnosa.

Upravo zato možemo i zaključiti kako jedna od najprivlačnijih država za tursko investiranje i biznis u Jugo-istočnoj Europi – Srbija, za Tursku ostaje nedostižna, poglavito imajući u vidu da Turska po pitanju gospodarske suradnje sa Srbijom za Njemačkom zaostaje gotovo četiri puta. U Srbiji su sve glavne gospodarske grane zauzele tvrtke iz EU i Rusije, pa turska perspektiva gospodarske suradnje s tom zemljom ne izgleda svjetlo.

Crna Gora:

Neovisno o malim razmjerima Crne Gore u smislu površine i broja stanovnika, njezino gospodarstvo je otvoreno za strana ulaganja i ima niske porezne i carinske stope, a u smislu carinskih normi na snazi su one iz Europske Unije.

Gospodarstvo Crne Gore koncentrirano je na uslužni sektor, na koji se otpada 76,8% ukupne radne snage. Na industriju otpada 17,9%, a na agrarni sektor svega 5,3% ukupne radne snage te zemlje.

U državi je prisutna visoka stopa nezaposlenosti mladog stanovništva – čak 41% u dobi između 15 i 24 godina, po čemu je Crna Gora na 11. mjestu u svijetu.

Više od 100 država investirale su u crnogorsko gospodarstvo: Italija, Rusija, Norveška, Austrija, Mađarska, Velika Britanija, … Najveći kupci nekretnina su Rusi, Englezi i Irci. Austrijske i slovenske tvrtke koncentrirane su na investicije u turistički sektor. Veliki problem predstavlja prometna i komunalna infrastruktura koja je preopterećena u vrijeme turističke sezone. Njemačka pomaže u tehničkom smislu glede razvoja vodovodne i kanalizacijske mreže.

Ta je država i jedan od glavnih investitora u Crnu Goru, u prvom redu kroz Njemačku razvojnu banku (KfW) i Njemačko društvo za međunarodnu suradnju (GIZ), a investira se u energetiku, infrastrukturu, turizam. Njemački Deutche Telecom postao je vlasnikom crnogorskih Telekomunikacija.

Njemačka je Crnoj Gori dodjelila i 235,7 milijuna eura u okviru pristupnog procesa za prijam u EU (od 2007. do 2013. g.), a od 2014.-2020. dodjelit će još 270 milijuna. Goethe-Institut u Crnoj Gori djeluje kroz svoj beogradski ogranak (Goethe-Institut Serbia).

Turska zauzima 7. mjesto po investicijama u gospodarstvo našeg krajnjeg južnog susjeda. Od 2015.-2016. godine one su dosegnule 40 milijuna dolara.

Najveći uvoznici crnogorskih proizvoda su, redom: Srbija, BiH, Italija, Turska i Njemačka, od čega na Tursku otpada oko 9,3% ukupnog crnogorskog izvoza. Za Njemačku taj pokazatelj iznosi 6,7%.

Crna Gora najviše roba uvozi iz, redom: Srbije, Kine, BiH, Italije i Njemačke (na udio Njemačke otpada 6,3% ukupnog uvoza), dok Turska zauzima 9. mjesto s 2,3%. Turska i Crna Gora su 2008. g. potpisale Sporazum o slobodnoj trgovini čime su turske tvrtke izjednačene po pravima s onim iz EU.

Analitičari SETA-e budućnost gospodarske suradnje Turske i Crne Gore procjenjuju perspektivnom, između ostalog i zbog odsustva političkog „trenja“ prisutnog u odnosima između Turske i Srbije. Najviše se to odnosi na turizam, transport energenata, izgradnju autocesta i uspostavu zračnih linija između dviju zemalja. Turska zrakoplovna tvrtka „Turkish Airlines“ sada tri puta tjedno povezuje Istanbul i Podgoricu.

U tome važnu ulogu imaju i bivši crnogorski stanovnici koji su se odselili u Tursku, čiji se broj procjenjuje na oko 200 tisuća. K tome, oko 100 crnogorskih studenata godišnje dobiva turske stipendije za studiranje na tamošnjim sveučilištima.

Najveća turska investicija u Crnu Goru je trgovački centar Mall of Montenegro, u vlasništvu turskog holdinga Gintas. U 2015. g. u zemlju je ušla turska banka Ziraat. Od kulturnih institucija i NVO treba spomenuti tursku agenciju za suradnju i koordinaciju – TIKA (djeluje u Crnoj Gori od 2007. g.), a 2014. g. u Podgorici je otvoren i turski kulturni centar Yunus Emre (Yunus Emre Enstitüsü). Postupno se širi i učenje turskog jezika, uključno i na sveučilištima.

Možemo zaključiti, kako ni Turska ni Njemačka u Crnoj Gori nemaju nekog značajnijeg gospodarskog interesa, što isključuje onaj politički. Naime, obje države tamo jačaju svoj utjecaj instrumentima tzv. meke sile – kroz različite projekte kulturne, obrazovne, humanitarne i druge suradnje.

(Nastavlja se)