ANALIZA IZVJEŠĆA „SETAV-A“ O TURSKOM UTJECAJU NA BALKANU (1. dio)

Poznati provladin turski Fond političkih, gospodarskih i socioloških istraživanja (SETAV), u kojem djeluju ponajveći turski intelektualci i stručnjaci iz pojedinih društvenih područja, sredinom studenog objavio je izvješće o turskim investicijama i gospodarskoj suradnji s državama Balkana, u kontekstu usporedbe Njemačke – kao lokomotive EU, i Turske – kao države sa zajedničkim povijesnim nasljeđem sa zemljama JI Europe, i njihovih aktivnosti u toj regiji. Naime, Balkan je, pored Kavkaza, Bliskog istoka i Srednje Azije, glavna svjetska regija u kojoj se neposredno sudaraju njemački i turski gospodarski, a time i politički interesi.

Osim prikaza političkog i gospodarskog utjecaja Turske na Balkanu, izvješće SETAV-a ima za cilj ukazati i na potencijal moguće turske posredničke uloge u riješavanju regionalnih problema sigurnosnog značaja. U tom smislu Geopolitika.news prije svega ima u vidu Bosnu i Hercegovinu, na čije ukupno stanje Ankara može djelovati kroz dominantan utjecaj na političke strukture bošnjačkog naroda ali i kroz potencijalne primamljive financijske i investicijske ponude ostalim glavnim nacionalnim sastavnicama unutar BiH – hrvatskoj i srpskoj.

SETAV u svom izvješću ukazuje na stanje u (abecednim redom) Albaniji, Bosni i Hercegovini, Bugarskoj, Crnoj Gori, Grčkoj, Kosovu, Hrvatskoj, Makedoniji, Rumunjskoj i Srbiji, a primjetno je kako je iz „spiska“ „ispala“ Slovenija za koju autori dokumenta ne vide perspektivu unutar bilateralnih odnosa s Turskom u nadolazećem bližem razdoblju.

Analizirajući izvješće SETAV-a primjećujemo dvije dominantne teze: prva je ona, o rastućem turskom utjecaju na Balkanu; i druga (možemo je označiti kao „prikrivena“ teza), koja kroz razmatranje gospodarskih veza zapravo ukazuje na njihovu važnost kao elementa „meke sile“ („soft power“).

Kako i hrvatska državna politika (naslonjena svojom glavninom na Njemačku kao uporišnu točku) nastoji intenzivirati gospodarske i političke sveze s Turskom (podsjećamo na posjet turskog predsjednika Erdogana i visoke turske poslovne delegacije hrvatskom državnom vrhu i hrvatskim poslovnim krugovima krajem travnja 2016. godine), Geopolitika.news želi ukazati na naglasak SETAV-ovog izvješća stavljen u kontekst tursko-njemačkog regionalnog suparništva ali i njihove suradnje i međusobne nadopune, pričemu se uspoređuju poslovni i statistički parametri u razdoblju od 2008. do 2015. godine. Ovdje možemo napomenuti kako na Njemačku otpada oko 9% ukupnog turskog izvoza, ali i 15% ukupnog turskog uvoza roba kojeg nadmašuje jedino uvoz iz Kine.

U izvješću se ukazuje na kasno uključivanje Turske u borbu za balkansko tržište, već ranije podjeljeno između glavnih igrača, pričemu upravo njemački izvoz u regiju nadvisuje onaj turski za gotovo 9 puta. Međutim, turski eksperti ukazuju na čitav niz tržišnih segmenata u kojima će se s vremenom moći voditi konkurentna borba. Pritom ukazuju na njemačku zabrinutost ali i strah niza „balkanskih medija“ zbog turske mogućnosti iskorištavanja rasprostranjenih instrumenata „meke sile“ (agencija TIKA – Turkish Cooperation and Coordination Agency, Institut Yunus Emre i niz NVO) za oživljavanje „emocionalnih povijesnih i duhovnih sveza“, i ulazak Turske na popis vodećih regionalnih igrača.

U izvješću SETAV-a nabrojene su države koje imaju utjecaj na Balkan i to sljedećim redosljedom: Rusija, Njemačka, Italija, Francuska i Sjedinjene Američke Države, pričemu Njemačka ima dominirajući položaj s obzirom na izvoz i kreditni potencijal usmjeren na financiranje ugovorenih poslova. Međutim, vodeći igrači su izgubili svoj entuzijazam po pitanju novih inicijativa i ulaganju napora, a upravo se u tome ogleda nova prilika za proboj politike službene Ankare, smatraju vodeći turski intelektualci i analitičari. Oni polaze od činjenice kako se gospodarstva balkanskih zemalja nalaze u fazi životno važne potrage za investicijama nakon „preživljenog prijelaznog razdoblja“, i da se upravo sada mogu više integrirati s gospodarstvom Turske koje prati globalne trendove. Pritom je indikativno kako turski analitičari nastavljaju koristiti fraze glavnog teoretičara strategije „neoosmanizma“, ex premijera Ahmeta Davutoglua, poput one o „okretanju politike prema Balkanu“, i to neovisno o njegovoj smjeni s položaja šefa vlade još uoči pokretanja procesa normalizacije rusko-turskih odnosa u proljeće ove godine (poznata je Davutogluova izjava u turskom parlamentu kako je upravo on odobrio rušenje ruskog vojnog zrakoplova na sirijsko-turskoj granici u studenom 2015. godine).

Autori teksta priznaju kako u navedenom razdoblju nije došlo do očekivanog rasta turskog gospodarskog utjecaja u regiji, neovisno o uloženim naporima Ankare pod vodstvom aktualnog šefa države, i da tursko-balkanske sveze još uvjek imaju „emocionalni karakter“. Glavni partner regije postala je Europska unija, dok su glavne države u kojima Turska uspješno realizira svoje ekonomske i političke projekcije jedino Albanija i Kosovo.

Kao glavni ograničavajući čimbenik turske ekspanzije u regiju označen je nedostatak resursa, pričemu ukupni niski statistički pokazatelji neumoljivo pokazuju pravo stanje stvari: npr. svega 7% ukupnih turskih investicija otpada na Balkan, a još je gore stanje s turskim izvozom u tu regiju koji čini svega 5,4% ukupnog izvoza zemlje. Međutim, turski analitičari ovdje vuku zanimljivu paralelu, navodeći, kako od ukupnog njemačkog izvoza na Balkan otpada svega 2,3%, a što je dvostruko manje od turskog. Moguće je kako oni pritom aludiraju na to, da Balkan za Tursku ima „dvostruko“ veću važnost nego za Njemačku. Također valja primjetiti i da Turska, a ne EU, spašava Grčku od nove gospodarske krize. Osim toga, usljed gospodarske krize koja potresa cjelokupnu Europsku uniju i zbog koje europske tvrtke nisu u mogućnosti nastaviti regionalne investicije u prijašnjem obujmu niti kreditirati svoju gospodarsku djelatnost na Balkanu, turska jača svoj gospodarski utjecaj (ponajprije u bankarskom, prometnom i telekomunikacijskom sektoru), a time i onaj politički, koji se ogleda u učešću Ankare u riješavanju regionalnih sigurnosnih sporova.

Turski analitičari unutar SETAV-a detektiraju „dualistički pogled na Tursku“ kada je riječ o balkanskim državama. S jedne strane, radi se o „rastućoj Turskoj“, a s druge, o „strahu pred novim osmanizmom“ zbog kojeg tamošnje države nerjetko prednost daju upravo Njemačkoj. Naravno, to se prije svega odnosi na vjerski i kulturološki različite zemlje Balkana u odnosu na iste čimbenike unutar turskog društva. A upravo se njima najviše i koriste EU države s ciljem neutralizacije opasnog konkurenta, koji, osim toga, sve više pokazuje samostalnost i udaljuje se od Zapada kao svog strateškog gravitacijskog središta.

Albanija

Kada smo spomenuli Albaniju, kao, uz Kosovo najvažnijeg turskog gospodarskog partnera u regiji, važno je naglasiti kako se upravo u njoj najbolje ogleda sva punina važnosti vjerskog i kulturološkog čimbenika u gospodarskim i političkim odnosima s Turskom. U toj apsolutno većinski muslimanskoj državi (uz Kosovo jedinoj na Balkanu, ukoliko apstrahiramo BiH kao ipak višenacionalnu i višekonfesionalnu državnu zajednicu) danas djeluju sljedeće turske tvrtke i organizacije: ENKA, Gintaş, Armada, Metal Yapı, Aldemir, Ser­vomatik, Çalık Holding/Türk Telekom, Makro-Tel/Hes Kablo, Albanian Airlines (Evsen Group), Gülistan Foundation, Istanbul Foundation, Epoka University.

Liberalne reforme provedene u Albaniji, kao i činjenica da je ona članica NATO saveza i Svjetske banke, a u tijeku su i njezini pregovori o članstvu u EU, postavili su Albaniju u svojevrsno regionalno „središte privlačenja“ neposrednih stranih investicija koje iznose 750 mijuna eura godišnje (u JI Europi ona po tom parametru zauzima treće mjesto, odmah iza Srbije i Hrvatske), pričemu albansko gospodarstvo raste čak 6% na godišnjoj razini.

Prema podatcima za 2014. godinu, najveći albanski vanjsko-trgovinski partneri bili su ovim redom: Italija, Srbija, Španjolska, Malta i Turska, dok je Njemačka bila tek na osmom mjestu. To je rezultat potpisivanja sporazuma o slobodnoj trgovini između Albanije i Turske iz 2006. godine, čime su turske robe stavljene u približno jednak položaj onima iz EU, a za oko 80% njih ukinuta je albanska carina (iste godine Albanija je potpisala i Suglasnost o stabilizaciji i pridruživanju s EU). Prema izvješću SETAV-a, 2015. godine Turska je u Albaniju izvezla roba u iznosu od 287 milijuna eura, a Njemačka je izvezla 223 milijuna.

Kao investitori u Albaniju Nijemci zauzimaju šesto mjesto, a njihova glavnina koncentrirana je na investicije u prometnoj infrastrukturi (npr. zračna luka u glavnom gradu Tirani), kao i telekomunikacije (Telekom Albania). Pritom ukupna neposredna njemačka pomoć Albaniji (uključno i ona posredna kroz Svjetsku banku) iznosi cca 1 milijardu dolara. Osim toga, 26. studenog 2015. godine Njemačka i Albanija su potpisale Sporazum o kulturnoj suradnji, sukladno kojem je Njemačka organizirala niz obrazovnih programa, uključno i kroz DAAD (Njemačku agenciju za akademsku razmjenu). U Albaniji djeluje i druga njemačka NVO – Fond Friedricha Eberta.

Analitičari SETAV-a smatraju kako Turska u Albaniji može konkurirati Njemačkoj i u segmentu proizvoda visoke tehnologije.