Prošlog tjedna objavljena ruska odluka o proglašenju dvodnevnog primirja u sirijskom gradu Aleppu, a najnovija verbalna prepucavanja američkog i ruskog ministra vanjskih poslova vezano uz sudbinu predsjednika Bashara al-Assada iziskuju podrobniju analizu.
Pojednostavljeno rečeno, i Rusija i Sjedinjene Države po pitanju Sirije sve više gube strpljenje, ali svatko iz svojih razloga. Ruski ministar Sergej Lavrov proteklih je dana u više navrata izjavljivao kako je američko otezanje oko razdvajanja postrojbi umjerene sirijske oporbe od terorističke organizacije „Jabhat al-Nusra“ nedopustivo i posve nerazumljivo sa stajališta ugleda i snage SAD-a. Naime, neshvatljivo je da Amerikanci traže još nekoliko mjeseci kako bi odvojili postrojbe s kojima oni surađuju od terorističkih grupacija na terenu, kaže ruski ministar, navodeći kako rusko strpljenje ima granice. Štoviše, Lavrov je čak izjavio kako postoji vjerojatnost da SAD žele iskoristiti terorističku organizaciju „Jabhat al-Nusra“ za svoje ciljeve povezane s rušenjem vlasti u Damasku.
Radi se o u posljednje vrijeme najoštrije formuliranim riječima ruskog ministra vanjskih poslova adresiranih Washingtonu. Međutim, one se samo nadovezuju na riječi njegovog američkog kolege Johna Kerryja koji je ovih dana u Oslu, na forumu o razrješenju međunarodnih sukoba, izjavio, kako SAD smatra nužnim čim prije razjasniti pitanje „privođenja odgovornosti“ sirijskog predsjednika Bashara al-Assada u vezi sa slučajevima narušavanja prekida vojnih djelovanja u zemlji.
Moskvi neprihvatljiva američka ponuda
Državni tajnik Kerry je izjavio sljedeće: „Potpuno je jasno da je primirje krajnje krhko i može biti uništeno. Potreban je potpun i stvaran prekid bojevih djelovanja. Mi to znamo i oko toga nemamo nikakvih iluzija. Rusija mora razumijeti kako naše strpljenje nije beskonačno i, u stvarnosti je već vrlo ograničeno. To se odnosi na pitanje, hoće li Assad biti pozvan na odgovornost ili ne? U sklopu toga, mi se pripremamo pozvati na odgovornost predstavnike oporbe, čija su djelovanja također dovodila do produljenja nasilja i propasti režima prekida vatre“. Gospodin Kerry govorio je i o nužnosti uklanjanja svih razloga koji priječe nastavak Ženevskih pregovora, naglasivši kako se radi o „kritičnom trenutku“ i da je stoga važno učvrstiti primirje i osigurati dostavu humanitarne pomoći do razine koja bi omogućila da sve strane mogu sjesti za stol i razmotriti dogovor o „prijelaznom razdoblju“ nove vlasti.
Odmah se uočava kako američko izjednačavanje težine odgovornosti službenog i priznatog predsjednika države i pojedinih lokalnih zapovjednika niza, blago rečeno „mutnih“ oporbenih postrojbi koje često otvoreno surađuju s t.o. „Al-Nusrom“, nije politički korektno, a po Rusiju je gotovo sigurno i potpuno neprihvatljivo. Jer žrtvovanje SAD-a njemu potpuno irelevantnih osoba iz redova nejedinstvene i neartikulirane oporbe i žrtvovanje predsjednika Bashara al-Assada od strane Rusije nesrazmjerni su kao nebo i zemlja, a isti bi bili i geopolitički gubici i posljedice po Moskvu i Washington.
Međutim, američka intencija izražena kroz riječi državnog tajnika Kerryja i nije usmjerena na zahtjev da se predsjednika al-Assada odmah izvede pred sud, već na upućivanje signala Moskvi da je upravo ona dužna utjecati na stavove predsjednika al-Assada kada je riječ o održanju primirja. Pritom ne treba zaboraviti, kako je jedan od temeljnih uvjeta pro-saudijske oporbene grupacije nužnih za nastavak Ženevskih pregovora taj, da se ukine vojna blokada nad nizom sunitskim stanovništvom nastanjenih sirijskih gradova ili njihovih dijelova. To je ustvari i sve što je američki državni tajnik želio reći. Sirijska vojska mora prekinuti blokadu sunitskih kvartova plus prekinuti kopnene i zračne napade na položaje „poštene oporbe“ koja se tamo često solidarizira s „nepoštenim“ postrojbama, poput „Al-Nusre“.
Izjava američkog državnog tajnika poklopila se s dolaskom saudijskog nasljednog princa i ministra obrane Muhammeda ben Salmana u Washington na američki poziv. U neugodnim i teškim razgovorima riječi gosp. Kerryja iz Osla mogu se promatrati i kao svojevrsni američki „ustupak“ Rijadu. Osim toga, Amerikanci traže od Saudijaca njihov pritisak na „svoje“ oružane i oporbene političke grupacije na sirijskom tlu.
I tu se, zapravo, zaustavlja američki utjecaj na sirijska zbivanja kada je u pitanju s početka teksta spomenut „gubitak američkog strpljenja“. Sve drugo, poput njihovog eventualnog bombardiranja postrojbi sirijske vojske ili Damaska ako ovi ne učine to što od njih Washington i sirijska oporba traže, spada u sferu znanstvene fantastike s obzirom na rusko pokroviteljstvo nad istima i ruske tamo stacionirane protuzračne i zrakoplovne snage.
Psihološko-propagandni rat i koketiranje s terorizmom
Međutim, stvar treba sagledati realno i reći, kako američki utjecaj i mogućnost za osiguranje istinskog razdvajanja „umjerenjaka“ od „ekstremista“, sve da Washington to iskreno i želi, na terenu nije velik. Velika većina tih postrojbi je u većoj ili manjoj mjeri pod direktnim utjecajem Rijada, Katara ili Ankare te Amerikanci nemaju vlastitu polugu za promicanje vlastitih interesa na samom terenu. To Washington u određenoj mjeri pokušava ostvariti preko Kurda ali i ta nastojanja su vrlo ograničavajućeg dosega s obzirom na arapsko-kurdsku netrpeljivost. Zato se Amerikanci sada oslanjaju isključivo na svoj politički utjecaj prema spomenutim regionalnim središtima moći pričemu su njihovi međusobni stavovi često dijametralno suprotni (poput onih s Ankarom glede sirijskih Kurda).
Stoga, kada se spominje deblokada sunitskih naselja ili gradskih četvrti od strane sirijske vojske, nije temeljno pitanje želi li to Damask učiniti ili ne? Stvar se svodi isključivo na to, žele li tamošnje sunitske oružane formacije prihvatiti primirje ili to ne žele? A tu je stvar potpuno jasna – one sve pozive za primirje od strane vlade u Damasku ignoriraju i ustrajavaju na ultimativnim zahtjevima koji bi u stvarnosti značili potpuno anuliranje uspjeha sirijske vojske i skidanje al-Assada s vlasti.
I zato se tu ne radi o tome, na koji će se način al-Assada primorati na ustupke o kojima govori gosp. Kerry. Radi se o tome da te zahtjeve ne podržava Rusija, a al-Assad je u vezi toga potpuno irelevantan. Zapravo, u američko-ruskim riječima o „gubitku strpljenja“ sve se svodi na čistu „igru živaca“, psihološko-propagandne poteze usmjerene k međusobnom zastrašivanju mogućim posljedicama ako se ne postupi baš onako kako to jedna od dviju strana želi.
Istodobno s američko-ruskim nadmudrivanjima, „umjerenjaci“ iz redova islamističke organizacije „Ahrar ash-Sham“ (koju Rusija već dugo neuspješno pokušava uvrstiti na popis terorističkih organizacija VS UN-a) izabrali su novog čelnika pod patronatom Ankare. Novi zapovjednik njezinog vojnog krila je Abu Abdullah al-Shami koji je tek prije nekoliko mjeseci, na preporuku Ankare, ušao u zapovjednu hijerarhiju te organizacije. Radi se o osobi rođenoj u Damasku, etničkom turkmenu koji izvrsno govori turski jezik i, što je još važnije, uvjerenim pristašom saveza s t.o. „Jabhat al-Nusrom“ i protivnikom bilo kakvog sukoba s njom. Posljednjih mjeseci je u više navrata na duže vrijeme odlazio u Tursku gdje se susretao s visokim službenicima turske obavještajne službe MIT te se s pravom može pretpostaviti kako se radi o nedvojbenom agentu te službe. Sukladno tome jasno je tko će i na kakav način ustvarnosti upravljati tom islamističkom organizacijom koju Zapad iz nekog razloga uporno odbija staviti na popis terorističkih organizacija. Važno je naglasiti kako je upravo „Ahrar ash-Sham“ već ranije priključen (zajedno s mnogim drugim islamističkim organizacijama) moćnoj džihadističkoj organizaciji „Jaish al-islam“ („Vojska islama“) koja djeluje na jugu Sirije i u okolici Damaska te je pod neposrednom upravom saudijskih obavještajnih struktura. Radi se, zapravo, o financijski i logistički najmoćnijoj islamističkoj organizaciji u Siriji, jačoj čak i od razvikane „IS“ i „Jabhat al-Nusre“, koja objedinjuje desetke sličnih organizacija i čiji vojnički kadar doseže brojku od oko 50 tisuća boraca.
Novi zapovjednik „Ahrar ash-Shama“ već je dobio zadaću aktiviranja bojevih djelovanja u Aleppu i Idlibu, i to u savezu s „Al-Nusrom“. Njegove postrojbe su posljednjih mjeseci, u vrijeme trajanja primirja, oružjem i vojnom tehnikom ojačane i popunjene borcima iz inozemstva, poglavito iz Jordana i Maroka.
Takav razvoj stanja prije svega ukazuje na svu složenost američke politike u odnosu na Siriju i svoje bliskoistočne saveznike, kao i evidentno nepostojanje jasne strategije i sve težeg prikrivanja nekonzistentnosti kada je u pitanju istinska želja Washingtona za obračun s islamističkim terorizmom u toj zemlji. I zato ne čudi kako niti nakon više od pet godina od početka sirijskog sukoba nismo u mogućnosti pružanja jasnog odgovora glede određivanja načina njegovog raspleta i posljedica kojima će rezultirati.
0 komentara