Bivši savjetnik američkog predsjednika Baraka Obame, Dennis Ross, prošli tjedan je za The New York Times izjavio, kako SAD mora upotrebljavati dronove i rakete za napade na vojsku Bashara Asada. Na taj način „Washington će početi razgovarati jezikom kojeg će razumijeti gospodin Asad i gospodin Putin“.
Riječi su to na koje se proteklih dana naslanjaju i pojedini drugi američki analitičari, sve nervozniji razvojem stanja u Siriji, prije svega u Aleppu, ali i sve više zabrinutiji ponašanjem Turske po pitanju njezinog južnog susjeda. Zabrinutost SAD-a po svoje sirijske i ukupne bliskoistočne ambicije, sigurno će porasti nakon ubrzane ruske ratifikacije ugovora sa Sirijom, o postojanom razmještaju njihovih zračnih snaga u bazi „Hmeymim“, iz čega se iščitava odlučnost Moskve u zaštiti režima Bashara Asada na čijem odlasku inzistira Washington. Ta odluka je jasan signal Moskve i svim sirijskim susjedima koji podupiru terorističke aktivnosti, da takva politika nema perspektivu.
Vojno stanje u gradu Aleppu od početka kolovoza do danas mijenjalo se više puta. Najprije su vladine snage 31. srpnja objavile kako u obruču drže istočni dio Aleppa, kojeg nadziru islamističke postrojbe. Ta se izjava naslanjala na rusku humanitarnu akciju pokrenutu 28. srpnja, kojom su otvorena četiri koridora za napuštanje civila, ali i boraca iz tog dijela grada, u kojemu se, prema procjenama UN-a, nalazi oko 250 tisuća stanovnika. Već 2. Kolovoza, islamističko-oporbene snage izvršile su proboj obruča, u čemu su zajednički sudjelovale postrojbe „Jaish al-fath“ iz susjedne zapadne regije Idlib i okruženi islamisti iz istočnog dijela grada.
Teško u Aleppu
U toj su akciji sudjelovale 22 oružane grupacije , između ostalih „Ahrar ash-Sham“, „Jaish al-fath“ u sastav koje ulazi i „Jabhat al-fath ash-Sham“ (bivša teroristička organizacija „Jabhat al-Nusra“ koja je nedavno promijenila ime i javno se odrekla „Al-Qaide“) i različite frakcije tzv. Slobodne sirijske vojske. Njen čelnik, Abu Bashir Maraa, izjavio je da se boj za Aleppo neće prekidati dok grad u potpunosti ne prijeđe u ruke pobunjenika. Međutim, već 5. kolovoza trodnevni uspješni napadi združenih protuvladinih postrojbi izgubili su snagu, suočeni s topničkim i zračnim udarima sirijske vojske i ruskog zrakoplovstva. Vladini izvori priopćili su kako su odbili islamiste s prethodno zauzetih položaja u naselju Amiriyja i mjestu Tell al-Mahrukat.
U posljednja četiri dana, prema informacijama zapovjednika Glavne operativne uprave Glavnog stožera OS Rusije, Sergeya Rudskoya, u području jugo-zapadnog Aleppa protuvladine snage izgubile su više od tisuću boraca, a oko 2 tisuće ih je ranjeno. Uništeno im je 7 tenkova, 8 vojnih transportera itd.
Sada je nastupio čas istine, prije svega za t.o. „Al-Nusru“ (još je nazivamo tako radi lakšeg razumijevanja čitatelja jer se u ideološkoj platformi te organizacije ionako ništa nije promijenilo). Njezin poraz u Aleppu značio bi i njezin konačni kraj, a kako se radi o najjačoj protuvladinoj vojnoj formaciji na sjevero-zapadnom dijelu Sirije, to bi de facto značilo i poraz ukupne sirijske oporbe koja bi izgubila svoje planirano središte moći (Aleppo) kao protutežu i alternativu službenom Damasku.
Nedavni rebrending „Al-Nusre“ izazvao je sumnju mnogih svjetskih analitičara, poglavito kada je riječ o njezinom raskidu s „Al-Qaidom“. „Emir“, sada već „nove“ organizacije „Jabhat al-fath ash-Sham“ (u prijevodu „Front osvajanja Sirije“, gdje termin Sham označava još i Libanon, Palestinu, Izrael i Jordan), Abu Muhammed al-Džulani, izjavio je 28. srpnja za katarsku „Al-Jazeeru“ kako se njegova organizacija odriče ovisnosti od inozemnih sila. Pokazavši po prvi put javno i pred novinarima svoje lice, nastupio je u kamuflažnoj odori, a na glavi je imao bijeli turban u stilu Osame bin Ladena, a koristio je i njegov stil izražavanja.
Ali, Džulanijeva iskrenost u odbacivanju ideologije „Al-Qaide“ ostala je i više nego upitna, o čemu najbolje svjedoči i agresivni novi naziv „nove“ organizacije. Njezin vođa nije govorio ni o odbacivanju zakletve koju je dao vođi „Al-Qaide“ Aymanu Al-Zawahiriju. Arapski novinar Abdel Bari Atwan, koji živi u Londonu, izjavio je kako nije prvi put da su Zaljevske monarhije tražile rebrending „Al-Nusre“ i njezino odricanje od „Al-Qaide“. Samo tijekom prošle godine katarske obavještajne službe od nje su to tražile četiti puta, a istodobno su obećavali pojačavanje financijske potpore. Isto su činili i Saudijci, jamčeći kako će jedino u tom slučaju tu organizaciju uspjeti uključiti u Ženevske pregovore u sastavu prosaudijskog oporbenog Visokog pregovaračkog vijeća.
Ali, na konačnu odluku „Al-Nusrinog“ vodstva, osim pritisaka Dohe i Rijada, utjecala je i promjena turske politike u odnosu na sirijski sukob, poglavito nakon spoznaje Ankare da njezine interese saveznici ne uvažavaju. I ne samo da ne uvažavaju, oni postaju i ugroženi (američko oslanjanje na sirijske Kurde). FarsNews piše, kako je turska vlada donijela odluku o opozivu svojih časnika (iz obavještajnih službi) koji su djelovali u redovima oporbenih postrojbi u Aleppu.
Istodobno je Turska zatvorila granicu sa Sirijom i ne dopušta prijelaz sa sirijske strane, a postoji i „tiha zapovjed“ o otvaranju smrtonosne vatre po borcima s naoružanjem koji žele prijeći u Tursku. Zato je vodstvo „Al-Nusre“ shvatilo, kako u slučaju poraza neće biti u mogućnosti prebaciti svoje ljudstvo na turski teritorij. Na rebrending te terorističke organizacije utjecao je i američko-ruski dogovor o zajedničkom bombardiranju „Al-Nusre“, od 19. srpnja.
Međutim, riječi iz uvoda ovog teksta ukazuju kako se Amerikanci sve više suočavaju s deficitom vojnih snaga na koje mogu računati na sirijskom terenu. Oporbene frakcije su nejedinstvene i nejake, propada i pokušaj formiranja „Nove sirijske vojske“ na istoku zemlje, a računica s Kurdima je vrlo nesigurna zbog ukupnih regionalnih odnosa i ruskog, ali i utjecaja Damaska, u odnosu na tamošnje Kurde.
Zbog toga je važno pratiti službene američke izjave vezane uz najnovije borbe u Aleppu, u kojima više gotovo i nema spomena o „Al-Nusri“ ili bilo kojoj drugoj t.o. Sada se sve skupa stavlja pod zajednički nazivnik – pobunjeničke postrojbe. I upravo to može izazvati daljnje produbljenje američko-ruskih proturječja, jer je poznato kako Moskva već mjesecima vrši pritisak na Washington da odijeli oporbene snage od „Al-Nusre“ kao temeljni preduvjet za političko rješenje krize.
Ovih dana, američki komentator Garrett Potter kaže, kako se „Al-Nusra“ može preobratiti iz „objekta bombardiranja“ u američkog strateškog saveznika. Glasnogovornik Pentagona, Mark Toner, u svezi siječa glava od strane „umjerenih“ oporbenjaka kaže, kako „jedan incident ovdje ili ondje“ neće utjecati na financiranje tih organizacija iz Washingtona. Ugledni analitičar iz Brookings Institution kaže sljedeće: „Mi (Amerikanci) moramo pronaći volju za započinjanje suradnje s grupacijama koje su ranije bile povezane s ‘Jabhat al-Nusrom’. Mi moramo njima isporučiti protutenkovske rakete, a također i pomagati u opskrbi oružjem, hranom i logistikom.“
Neizvjesna budućnost
Sve su to izjave, uglavnom, ili bivših savjetnika aktualne američke administracije, ili njezinih sadašnjih nižerangiranih službenika. Međutim, američki predsjednički izbori slijede uskoro, a kandidati su onakvi kakvi jesu: jedan je potpuni ekscentrik, nepredvidljivih poteza i mogućnosti, a drugi je blizak financijskim, te vojno i vanjsko-politički agresivnim krugovima, poglavito po pitanju odnosa s Rusijom.
Na taj način, a percipirajući nervozu Washingtona sadašnjim razvojem stanja u Siriji, budućnost će dovesti do niza, možda čak i dramatičnih poteza i odluka. Upravo svjedočimo povećanju napetosti između Rusije i Ukrajine. Iako naizgled zasebne, te dvije krize su itekako međusobno povezane. Svaka dramatična promjena u Siriji povlači isto takvu reakciju u Ukrajini, neovisno tko je od dviju vojnih velesila prvi povukao određeni potez. Taj svojevrsni politički „zakon spojenih posuda“ ne daje ni Ukrajini ni Siriji realne izglede za mirnu i prosperitetnu budućnost, stvarajući od njih opasan geopolitički vojni poligon sve do trenutka nekog budućeg, širokog dogovora Washingtona i Moskve, do kojeg može, ali i ne mora doći niti u dugoročnom razdoblju, slično kako je to bilo i u doba Hladnog rata koji je trajao desetljećima.
Velikim silama se u ključnim svjetskim žarištima teško povući iz igre „bez ispaljenog metka“, i u tome se danas ogleda sva opasnost riskantne i iracionalne američke vanjske politike započete otvorenom konfrontacijom s Rusijom (ali i Kinom), pogrešno računajući na njezin strah i povlačenje. Na tu opasnost upozoravali su brojni trezveni i utjecajni američki analitičari i bivši diplomati, koji danas sve više ostaju na marginama utjecaja na donošenje konačnih odluka službenog Washingtona.
0 komentara