„Al-Nusra“ postaje prihvatljiva? DIREKTOR CIA-E O AMERIČKIM POTEZIMA U SIRIJI

U jučerašnjoj analizi detaljnije smo izvijestili o međusobnim američko-ruskim zastrašivanjma u svezi sirijske krize (vidi poveznicu ispod teksta), a danas ćemo se na tu temu nadovezati analizom najnovijih izjava čelne osobe američke CIA-e Johna Brennana.

Ali prije toga spomenut ćemo, u nas potpuno medijski neopaženo prekjučerašnje „zajedničko pismo“ svih djelatnika američkog State Departmenta adresirano predsjedniku Obami, u kojem ga se „moli bombardirati Damask“ (službenu sirijsku vojsku, op.a.) temeljem prava proizašlog iz potpisanog dogovora o primirju. Neovisno o tome što državni tajnik John Kerry kaže kako razumije želje svojih suradnika koje su u skladu s njegovim nedavnim riječima iz Osla, kada je Rusima rekao da „američko strpljenje ima granice“, od realizacije tih želja, naravno, neće biti ništa. Nakon takvog „soliranja“ državnih službenika „mimo“ znanja njihovog šefa, u normalnim okolnostima usljedila bi njihova automatska razriješenja i otkazi, međutim, ništa od toga se neće dogoditi. A upravo ta činjenica ukazuje na sve veću nervozu Washingtona u neočekivano produljenoj sirijskoj krizi zbog koje je, izgleda, i u najvišoj politici postalo dozvoljeno štošta onog što je donedavno bilo nezamislivo.

Vratimo se glavnoj današnjoj temi. Direktor američke obavještajne službe CIA-e John Brennan, u svom govoru pred posebnim vijećem za obavještajne poslove američkog Kongresa, izjavio je kako se „prema našim ocjenama, trenutačno u Siriji i Iraku nalazi oko 18-22 tisuće boraca“ terorističke organizacije „Islamska država“. Dobro u toj vijesti je to, da se radi o „značajno manjem“ broju od onog u prošloj godini, kada je on iznosio 33 tisuće „radikalnih elemenata“. Čelnik CIA-e izjavio je kako se u Libiji nalazi 5-8 tisuća ISIL-ovaca, u Egiptu „nekoliko stotina, ako ne i više od tisuću, u Jemenu nekoliko stotina, u Afganistanu i Pakistanu stotinu, u Nigeriji – za sada, oko 7 tisuća“.

Naravno, najinteresantnije su njegove opservacije koje se odnose na Siriju jer su na tom području neposredno – jedna pored druge – angažirane vojne snage dvaju najvećih antagonista današnjice, SAD-a i Rusije, svaka sa svojim interesima i lokalnim saveznicima. CIA-in direktor Brennan se osvrnuo na činjenicu prema kojoj je u Siriji aktivna i t.o. „Jabhat al-Nusra“, okarakteriziravši je kao „sirijsku Al-Qaidu“. U njoj djeluje „nekoliko tisuća boraca, dio kojih sudjeluje u vojnim akcijama protiv predsjednika Asada, a dio planira izvršenja terorističkih napada“ u drugim državama i regijama“.

Geopolitika.news se slaže s procjenom broja boraca „Islamske države“ u Siriji i Iraku kao i opisanom tendencijom njihovog smanjivanja koje će se nastaviti nakon oslobađanja Faludže u Iraku i Rakke u Siriji. Osim toga, oslobađanjem sjevernih sirijskih gradova Manbija i Tabke, praktički će se odsjeći sve komunikacije „Islamske države“ za šverc nafte preko turskog teritorija, čime će se dodatno otežati njezino financiranje i logistika. Međutim, ne bismo se složili s procjenama direktora CIA-e koje se odnose na ISIL-ove borce u drugim zemljama regije. Naime, prosuđujemo kako njihov broj u Libiji ne previsuje 3 tisuće, a također smatramo kako „Islamska država“ kao organizacijska struktura u Jemenu uopće niti ne postoji. Tamo je od islamističkih snaga jedino relevantan jemenski ogranak „Al-Qaide“, a pojedinačno pristigli borci-najamnici iz inozemstva često se samo formalno i u svrhu povećanja imidža koriste nazivom „brenda“ „Islamska država“ iako s tom t.o. zapravo nemaju ništa, a na samom terenu se priključuju različitim političkim grupacijama i njihovim postrojbama.

Međutim, posve druga priča u odnosu na „Islamsku državu“ – od sviju osuđenu na smrt, jest ona o „Jabhat al-Nusri“. Iako je g. Brennan pravilno označava kao „sirijsku Al-Qaidu“, stvar je u tome, da u odnosu na nju Amerikanci ništa ne poduzimaju, za razliku od „Islamske države“. Štoviše, njihove se borce navedenim izvješćem prvog američkog obavještajca počelo i razdjeljivati na „klasične“ vojnike i one koji se bave terorizmom, a što je vrlo opasna teza. Jer potpuno ista paralela onda bi se mogla povući i u odnosu na „Islamsku državu“ gdje je također dio, a vjerojatno i većina boraca „klasičnog“ tipa koji izvršavaju bojeve zadaće u ratnim uvjetima na terenu, dok se drugi dio bavi planiranjem i operacionalizacijom terorističkih akcija, a možemo im pridodati i treći dio koji se bavi financiranjem čitave organizacije. Suvremene terorističke organizacije masovnoga tipa imaju takav ustroj za razliku od prethodnih, koje se nisu bavile otvorenim ratovanjem tj nisu imale potrebu za borcima na bojišnicama. Iz tog razloga, tezu g. Brennona, uza svo uvažavanje funkcije i institucije kojoj je na čelu, smatramo neprimjerenom s obzirom na političke implikacije koje može prouzročiti. Ne bi bilo prvi put da se u geopolitičke svrhe počme kalkulirati s „dobrim“ i „lošim“ teroristima, već s obzirom čijim interesima njihove aktivnosti pogoduju ili ne.





Ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov, očito imajući u vidu navedenu izjavu čelnika CIA-e, vrlo brzo je optužio SAD koji „namjerno želi sačuvati „Jabhat al-Nusru“ za rušenje Bashara Asada“. Čitav problem zapravo leži u fiksaciji Washingtona usmjerenoj prema Asadovoj smjeni zbog navodnih zločina njegovog režima (iza koje se kriju čisti geopolitički interesi), pričemu nema realnu snagu na terenu da te želje pretvori u stvarnost. Zbog toga mu je sve teže i u domaćoj i u međunarodnoj javnosti skrivati vlastito „zatvaranje očiju“ od aktivnosti islamističkih ekstremista na sirijskom tlu, a kojima je glavni cilj identičan američkom – rušenje sirijskog režima. I to usprkos tome što danas ama baš nitko sa sigurnošću Washingtonu ne može jamčiti da bi i eventualne nove sirijske vlasti koje bi oružjem skinule Asada bile poslušne američkim interesima, ili, štoviše, možda čak i djelovale s pozicija američkih neprijatelja. Slično je i s Izraelom koji je u sigurnosnom smislu u daleko boljem položaju s Asadom u Damasku nego nekom osobom iz „Al-Nusre“, pa makar ona pripadala kontingentu „klasičnih“ vojnika iz te t.o. Međutim Tel Aviv je već davno prihvatio strategiju demontaže snažnih arapskih država koje prijete njegovom opstanku i njihovo pretvaranje, ukoliko već ne mogu nestati s geografske karte, u nestabilne zemlje primarno zaokupljene same sobom.

Problem za Washington nalazi se unutar sunitskog stanovništva u Iraku i u Siriji koje je, pod pritiskom propagande moćnih arapskih monarhija, u svoja srca i duše prigrlilo ideologiju „IS“ i „Jabhat al-Nusre“ do te mjere da drugih relevantnih političkih opcija u tamošnjem življu niti nema. Ne začuđuje zato i nedavno u Parizu (pod punim patronatom Zapada) održana konferencija bivših visokih dužnosnika Baas partije Sadama Huseina, s ciljem da se sunitskom stanovništvu Iraka ponudi (odjednom Zapadu prihvatljiva) alternativna politička platforma desetljećima sotoniziranih Sadamovih sljednika, kao alternativa džihadističkom islamu (Link). Ukoliko se u tome i uspije, a što je malo vjerojatno jer nije u interesu monarhijama Zaljeva kao ni službenom šijtskom Bagdadu „alergičnom“ na sam spomen „Basista“, postavlja se pitanje kako bi se to reflektiralo na sadašnji sirijski režim i državno ustrojstvo utemeljeno upravo na snazi stranke Baas kojoj je na čelu Asad?

Previše je lutanja sa strane američke bliskoistočne politike koja ukazuju na gubitak strateške inicijative nakon neplaniranog ruskog vojnog miješanja u sirijski sukob. Američka politika od tog događaja pa do danas zapravo i nije iznašla jasnu stratešku alternativu ili svojevrsni „plan-B“, a svoje poteze više-manje donosi „ad-hoc“, prilagođavajući se, a ne planirajući događaje na terenu. Nešto slično kako je to Moskva činila (i još uvjek čini) po pitanju Ukrajine, kada nije očekivala, a time nije bila niti spremna za „kašu“ koju joj je tamo zakuhao Washington i zbog koje sada plaća visoku cijenu.





Transformacija „Jabhat al-Nusre“

Što se tiče „Islamske države“, ona je primarno projekt Katara i njegove uspostave kanala za financijsko-materjalno-kadrovsku potporu – planski do u nijanse dogovorenu s Turskom. „Jabhat al-Nusra“ je čisti produkt Saudijske Arabije namjenjen isključivo za „sirijske potrebe“ i rušenje predsjednika Asada. Kod onih koji to moraju znati, dobro je poznato kako ta t.o. ustvarnosti nikakve terorističke napade po svijetu niti ne planira. Problem po SAD je u tome, da njezina ideologija nije u skladu sa stavovima Zapada, dok im je njezino vojno djelovanje u korist Rijada posve prihvatljivo jer je identično američkim interesima kada je u pitanju Asadova budućnost.

A o nužnosti transformacije ideologije „Al.Nusre“ upravo je i govorio čelnik CIA-e J. Brannon na nedavnom sastanku sa saudijskim princom i ministrom obrane Mohammedom ben-Salmanom u Washingtonu. Ona uključuje promjenu kadrovske strukture više i srednje razine unutar političkog i vojnog krila te organizacije. Dogovor je postignut i svodi se na sljedeće: Washington jamči produljenje svoje politike traženja odlaska Asada s vlasti, pričemu će koristiti sva raspoloživa diplomatska sredstva i vojnu pomoć, a Saudijska Arabija će iskoristiti svoj utjecaj na transformiranje „Jabhat al-Nusre“ u organizaciju više prihvatljivu „civiliziranom svijetu“. To se namjerava učiniti osnivanjem novog saveza koji bi formalno trebao „progutati“ „Al-Nusru“, a na njegovom čelu našla bi se organizacija „Ahrar ash-Sham“ – ona ista koju Zapad već mjesecima odbija staviti na spisak terorističkih organizacija usprkos dokazima o njihovoj intenzivnoj suradnji s „Jabhat al-Nusrom“. U novi savez ušle bi još neke rganizacije koje se upravo ustrojavaju na teritoriju Jordana.

Kada sagledamo sve skupa, postaju jasnije nedavne riječi američkog državnog tajnika upućene Moskvi koje govore kako „američkom strpljenju dolazi kraj“. Jer ukoliko se najnoviji plan uspješno realizira, Amerikanci dobivaju realnu i snažnu vojnu organizaciju na sirijskom tlu (formalno „očišćenu“ od terorista, a time i prihvatljivu međunarodnoj zajednici), koja bi mogla izvršiti zadaću rušenja Asadove vlasti. Takvoj organizaciji SAD bi mogao bez zakonskih ograničenja isporučivati vojnu pomoć, a o popuni borcima brinuo bi se netko drugi.

Naravno da će se u svemu ovome nešto morati pitati i Moskvu i Teheran. Već je sada jasno kako Rusija u Siriju neće slati svoje kopnene postrojbe, a da su iranski vojnici već tamo. Nakon nedavnog sastanka u Teheranu između ruskog, sirijskog i iranskog ministra obrane na kojem je razgovarano o koordinaciji daljnjih aktivnosti u Siriji, jasno je kako će Rusija nastaviti aktivno djelovanje iz zraka i opskrbu sirijske vojske naoružanjem, dok će se Iran angažirati većim kopnenim snagama – vlastitim, iračkim i libanonskim. Ako zamislimo rusko bombardiranje spomenutog novog saveza kojem SAD isporučuje i protuzračno oružje, jasno je kako se sirijski sukob ovakvom američkom strategijom izdiže na novu razinu kojom će se vjerojatno i dalje izbjegavati direktan sraz američkih i ruskih snaga ali će ih obje dugoročno uvući u sirijski živi pijesak na suprotnim stranama, nešto slično kako je to bilo u Vjetnamskom ratu.

Američki stratezi u opisanim namjerama i dalje se oslanjaju na nesrazmjerno veću gospodarsku i financijsku moć SAD-a u odnosu na onu rusku i smatraju kako politika dugoročnog iscrpljivanja njima ide u korist (kako je to bilo i glede SSSR-a na vrhuncu Hladnog rata). Ali u ovom slučaju nije riječ o tadašnjem sukobu Moskva-Washington u kojem su svi čekali i stajali po strani. Ovdje se radi o Bliskom istoku – regiji u kojoj su prelamaju silnice i interesi regionalnih i globalnih igrača i o potpuno drukčijim okolnostima u kojima se pogrešno i opasno oslanjati na „dokazane“ teze kako se baš sve može držati pod potpunim nadzorom.

Sirijska bespuća: AMERIKANCI I RUSI JEDNI DRUGIMA PRIJETE „GUBITKOM STRPLJENJA“

Grozničava potraga Zapada za „poštenim sunitima“: BLISKI SURADNICI SADAMA HUSEINA SASTALI SE U PARIZU

Komentari

komentar

0 komentara

You may also like