Agenti CIA-e na otoku pokraj Istanbula u kritičnoj noći pokušaja prevrata

Turska zaokreće prema Rusiji u svezi rastuće napetosti u odnosima Ankare i Zapada, komentar je The Washington Posta nakon 9. kolovoza i sastanka predsjednika Rusije i Turske, Putina i Erdogana u Sankt Petersburgu. Američki medij navodi, kako dvije zemlje „obnavljaju ključne projekte u sferi energetike i ukidaju sankcije, čineći ambiciozne korake u obnovi veza“ na temelju turskih traženja potpore „izvan kruga partnera u NATO-u nakon neuspjelog državnog udara“. Novina piše, kako je riječ o prvom inozemnom posjetu turskog čelnika nakon pokušaja puča.

O sastanku ruskog cara i turskog sultana već je puno toga rečeno, pa ćemo pozornost radije posvetiti analizi rezultata tog dugo isčekivanog susreta, tijekom kojeg je turski čelnik svog ruskog kolegu oslovljavao riječima: „Moj dragi prijatelj Vladimir“. Ali, prije toga podsjetimo se ukratko na najvažnije rezultate sastanka: obnovljena je suradnja kroz projekt ruske izgradnje prve turske atomske centrale „Akkuyu“ (neposredno prije sastanka u St. Petersburgu Turska je taj projekt i zakonski odredila kao strateški), dogovorena je izgradnja plinovoda „Turski tok“ kroz Crno more, kojim će ruski plin od druge polovice 2018. teći prema Turskoj (uz ostavljenu mogućnost izgradnje i druge faze, tj. proširenja plinovoda za potrebe EU-a), „odmrznuti“ su projekti za turske građevinske tvrtke u Rusiji, dogovoren razvoj turističkog biznisa itd. U turskoj delegaciji bili su i vodeći turski poslovni ljudi, ali i vojni časnici, pa i šef turske obavještajne službe MIT, Hakan Fidan. Dogovoreni su ubrzani i postojani susreti vojno-obavještajnih predstavnika dviju zemalja glede iznalaženja rješenja za sirijsku krizu oko koje će se, na kraju, odnosi Rusije i Turske i prelamati u pozitivnom ili negativnom smjeru.

Turska ‘lukavost’ i Zapadno ‘podmetanje klipova’

Geopolitika.news prosuđuje kako će se rusko-turski odnosi razvijati u smjeru suradnje, čak i one strateškog karaktera (ne i vojnog savezništva). Osim što je to objema državama u interesu, Turska si više ne može priuštiti „komoditet“ novog „zabijanja noža u leđa“ Rusiji kroz neku lukavu igru pomirbe s Moskvom na račun svojih probitaka u pregovorima sa Zapadom. Takva „lukavost“, vjerojatno bi za dugo, ako ne i zauvijek poremetila tursko-ruske odnose i imala nesagledive destabilizirajuće posljedice po čitavu regiju.

Međutim, ničeg dramatičnog mi ne vidimo u procesu rusko-turske pomirbe, kako to posljednjih dana navode mnogi Zapadni analitičari i mediji. Turski zaokret procjenjujemo u jednakoj mjeri stilom vladavine g. Erdogana usmjerenom njegovom monopolu na vlast, kao i turskim gospodarskim interesima usmjerenim na Istok, sve do Kine. „Zaokret prema Rusiji“ prije svega smatramo željom Turske za neovisnim vođenjem vanjske politike, što nikako ne znači njezin izlazak iz NATO-ovog obrambenog kišobrana. Posve je drugo pitanje koliko je ta formula prihvatljiva po sam Zapad (biti član kluba, a ne ponašati se prema njegovim pravilima), jer upravo svjedočimo njegovoj nervozi glede „postpučističkih“ turskih poteza.

Zbog toga ne treba isključiti niti mogućnost pokušaja „podmetanja klipova“ sa zapada sa ciljem zaustavljanja tursko-ruskog procesa suradnje. Ali isto tako je za pretpostaviti kako Moskva i Ankara za tu mogućnost znaju. Glavno je pitanje, zapravo, hoće li šteta od „podmetnutih klipova“ (Sirija je samo jedan od njih) biti popravljiva ili će uspjeti pokidati glavne spone unutar motora suradnje dviju – istodobno vrlo bliskih, ali i vrlo različitih država. Drugom riječju, sve će se svesti na to, imaju li državna vodstva u Moskvi i Ankari dovoljnu razinu političke zrelosti i mudrosti da u takvim situacijama djeluju hladnokrvno, tj. da emocijama pretpostave interese.





Milli Gazete: Rađa se novi svijet okrenut Istoku

Turski medij Milli Gazete pozitivnim smatra zaokret Turske prema Istoku i uoči sastanka u Sankt Petersburgu objavio je zanimljiv povijesni osvrt na tu tematiku. Evo najvažnijih citata iz tog članka:

„Svaki put kada je bilo govora o bilo kakvom smjeru tursko-ruskih odnosa suprotstavljenom atlantskom ili anglosaksonskom svijetu, Turska i turski politički život neposredno ili posredno bili su izloženi miješanju izvana. To se manifestiralo ili u formi pisma, izlaskom tenkova, kažnjavanjem političara, nerazjašnjenim ubojstvima. Baltalimanskim ugovorom je Velika Britanija (SAD tadašnjeg vremena) učinila Osmanlijsko carstvo poluzavisnim, ali zapad se time nije ograničio. Krimskim ratom 1854.-1856., on je praktično uzase privezao Osmanlijsko carstvo, a Pariškim ugovorom iz 1856. učinio ga i dijelom svoga kluba. Od 1856., Zapad ne podnosi čak ni mig Turske u smjeru nekog drugog kluba. On traži priznanje „nezamjenjivosti“ svojih stavova, doktrine, ideologije i ne dopušta izlazak izvan tih okvira.





Zato u srži borbi u geopolitičkom i geostrateškom smislu stoji sukob sila, interesi oko Osmanlijskog carstva/Republike Turske i pitanje zemalja koje se nikako ne daju podijeliti. Našu državu (Tursku, op. G.news) žele pretvoriti u zonu tog sukoba“.

„Glavni strah Zapada, prije svega SAD-a, povezan je s tim, što odjednom Turska može poslati k vragu SAD, EU i NATO, spaliti sve mostove među njima i usmjeriti se u drugi blok i postati njegov dio. Adresa je poznata: Euroazijski blok. Čak i spomen vojnih i političkih krugova o ‘tursko-ruskoj suradnji/partnerstvu’ i ‘euroazijstva’, izaziva veliku zabrinutost i povlači za sobom dubinske operacije“.

„Događaji nakon izjave glavnog tajnika Nacionalnog vijeća za sigurnost (MGK), generala Tuncera Kılınça o triju – ‘Turska – Rusija – Iran’, koju je dao 7. ožujka 2002. godine, govori dovoljno (za one koji ne znaju, Kılınç, primjetivši kako Turska ne dobiva ni minimalnu pomoć od EU-a, izjavio je sljedeće: ‘Smatram da je Turskoj potrebno iznaći takvu formulu, koja uključuje Rusku Federaciju i Iran’). Naravno, okvir koji je glavni tajnik MGK-a iscrtao u svom govoru na temu ‘Kako izgraditi pojas mira oko Turske’, nije se ograničavao tim trima državama. Njima su pridodane i Kina i Sirija“.

„…Svi smo svjedočili tome da su Rusija i Turska s velikom odlučnošću nastavljale realizirati Plan suradnje u Euroaziji iz studenog 2001. godine. Ali nakon 15 godina, opet u studenom, ta je suradnja dobila udar u zraku. Zajedno sa srušenim ruskim zrakoplovom tursko-ruski odnosi praktički su se, od suradnje, počeli kretati u smjeru rata. Euroazijska tendencija Turske nasukala se na atlantski greben. Oni su željeli istisnuti ‘rusku ravnotežu’ iz turske vanjske politike, pri čemu bi suradnja i uzajamni interesi ustupili mjesto vječnoj konkurenciji i neprijateljstvu. Ali ni to nije trajalo dugo.

Pismo je poslano 27. lipnja, a 29. lipnja šefovi država (Erdogan i Putin, op. G.news) obavili su telefonske pregovore koji su odaslali signal o njihovom susretu 9. kolovoza. Atlantisti su 24. studenoga (dan rušenja ruskog zrakoplova na tursko-sirijskoj granici, op. G.news) u mnogome postigli željeni cilj, ali na samitu NATO-a u Varšavi 8.-9. srpnja, oni su jasno uvidjeli kako je njihova igra razrušena. Zbog toga su 15. srpnja započeli neposredan napad na Tursku koja se hladno postavila u odnosu na njihova nastojanja okruženja Rusije i pretvaranja Crnog mora u ‘NATO jezero’. U tome stoji njihova geopolitička i strategijska zabrinutost“, zaključuje turski medij.

Zagonetna konferencija, zagonetni gosti

Neovisno o poznatom turskom pragmatizmu, najnovije tendencije u Turskoj ipak ukazuju kako će se odnosi Ankare s njezinim glavnim saveznikom SAD-om održavati na hladnoj razini, kao minimum u bližoj perspektivi, tj. do američkih predsjedničkih izbora. O tome svjedoče i turske permanentne objave dokaza o američkoj (ne)posrednoj umješanosti u pokušaj prevrata 15. srpnja, koje „cure“ iz istraga vođenih protiv suradnika Fetullaha Gulena i njegove navodne terorističke organizacije FETO.

Trokut Turska-Gullen-SAD danas zaokuplja tursko drušvo više nego normalizacija rusko-turskih odnosa ili borba protiv Radničke stranke Kurdistana. A kada je to tako, SAD-u se još više skraćuju manevarske poluge i zato nismo daleko od nedavne prosudbe Geopolitike.newsa, koja kaže kako će Washington morati izručiti Gulena Ankari ukoliko ne želi posve izgubiti svog vojno-strateški najvažnijeg saveznika.

Turska novina Akşam ovih dana je prva objavila, a sve ostali turski mediji prenijeli informaciju o „zagonetnoj konferenciji“ na kojoj je sudjelovalo 10 agenata CIA-e (ostali mediji su objavili kako se radi o strancima bliskim CIA-i), održanoj na otoku Büyükada u Mramornom moru, nedaleko Istanbula, u noći državnog udara 15./16. srpnja. Goste konferencije optužuje činjenica, da su na otok došli gotovo pa tijekom samog pokušaja puča, a zemlju napustili ubrzo po njegovom završetku „kada je postalo jasno kako je prevrat propao“.

Evo nekih imena s objavljenog spiska sudionika navedene konferencije u kritičnoj noći: Henry Barkey, šef Bliskoistočnog programa Centra Woodrow Wilson, bivši agent CIA-e i stručnjak za Tursku; Graham Fuller, bivši zamjenik šefa Nacionalnog vijeća za obavještajne službe (National Council on Intelligence), nekadašnji glavni rezident CIA-ine ekspoziture u Kabulu i autor brojnih publikacija o islamističkom ekstremizmu i Turskoj, te osoba koja je pomogla Fetullahu Gulenu dobiti boravište u SAD-u; Ellen Lapson, bivša djelatnica State Departmenta, potpredsjednica spomenutog Vijeća za obavještajne službe i analitičarka Washingtonskog instituta za Bliski istok i td.

Novina Akşam objavila je i neke detalje s konferencije. Navodi se, kako je bila omogućena tele-konferencija kao potpora međunarodne zajednice pučistima; sudionici su istupali s pozicija osude Erdogana „koji se pretvara u diktatora“, a dominirale su teme o demokraciji, sekularizmu i procesu ulaska Turske u EU, zbog kojih narod može „demonstrirati reakciju“.

Najintrigantnija je svakako informacija tog medija, prema kojoj je na konferenciji sudjelovao i 44-ogodišnji Scott Peterson, državljanin SAD-a, koji se, prema dokumentacijama, nalazi u američkom zatvoru u iščekivanju smrtne kazne zbog ubojstva trudne žene u Californiji. On se nekakvim čudom, u noći 15./16. srpnja našao na spomenutom turskom otoku, odakle je potom uspješno pobjegao u Grčku. Turski mediji ciljaju na njegovu zadaću „egzekutora“, ne spominjući pritom niti koga niti gdje.

No, već 9. kolovoza stigla je prosvjedna reakcija iz spomenutog Wilson Centra, koji je optužio Tursku za „dosezanje iranske paranoje“ jer ne želi priznati sposobnost svojih građana da djeluju nezavisno protiv svoje vlade, bez duge ruke Amerike.

Turska odlučila – suradnja sa svima u korist vlastitih interesa

Bila ova konferencija „zagonetna“ ili transparentna, slučajno organizirana pokraj Erdoganovog rodnog grada u kritično vrijeme ili ne, ona predstavlja još samo jednu potvrdu ukupne složenosti američko-turskih odnosa.

Oni će se prije ili kasnije stabilizirati (u Ankaru 25. kolovoza dolazi američki potpredsjednik Joe Biden, a do kraja mjeseca i državni tajnik John Kerry), ali čini se kako je Ankara već izabrala. Izabrala je svoju vanjskopolitičku samostalnost i suradnju sa svima, u korist vlastitih nacionalnih interesa. Turska neće odustati od suradnje s Rusijom iz još nekoliko razloga: osim Sirije u globalnom smislu, tu je i pitanje Kurda kao turski konkretan problem.

Predsjednik Erdogan će uskoro započeti proces smirivanja sukoba s Kurdima sklapanjem primirja s Kurdskom radničkom strankom (što od njega zahtijevaju turski poslovni krugovi). A bez normalizacije odnosa s Moskvom to ne može postići zbog njezinog utjecaja na tu organizaciju i službeni Damask koji, za osvetu Ankari, od početka ove godine pruža obavještajnu i logističku potporu Kurdima, ali i turskim anarho-ljevičarskim terorističkim organizacijama.

Pretpostavljamo kako će g. Erdogan iznova pokušati izgraditi porušene kanale prema Asadu (što je već neuspješno učinio prije pisma isprike Rusiji), ali ovaj put uz pomoć Rusa. Rješenje sirijskog sukoba, govori se već u Ankari, moglo bi se dogoditi u idućih šest mjeseci. Kompromis bi mogao ići u smjeru postavljanja nekolicine proturskih članova u budućoj sirijskoj administraciji, koji bi osigurali nužne turske interese u toj zemlji. Pri opisanom scenariju Asad će na to morati pristati.

Komentari

komentar

0 komentara

You may also like