AFGANISTAN NA PREKRETNICI IZMEĐU STABILNOSTI I RASADNIKA TERORIZMA

Afganistanska kriza iznova pljeni pozornost svjetskih analitičara, u svjetlu nastojanja središnje vlade u Kabulu za integriranjem građanskim ratom razjedinjene zemlje, i odlučne borbe protiv rastuće ugroze terorističkih aktivnosti i jačanja talibanskog pokreta. Upravo Afganistan, u slučaju neuspjeha tamošnje vlade i međunarodne zajednice, može postati „tiha luka“ za ulazak inozemnih islamističkih radikala i rasadni punkt za terorističku destabilizaciju čitave Azije.

Zbog toga službeni Kabul danas sve više politički balansira i otvoreno surađuje i s SAD-om, s jedne, i s Kinom s druge strane. A hoće li Washington i Peking po pitanju terorističke ugroze koja prijeti iz te siromašne zemlje međusobno istinski surađivati ili samo hiniti suradnju (s obzirom na velike kineske gospodarske planove koje aktivno osmišlja s vladom u Kabulu i koji mogu djelovati stabilizirajuće po širu regiju), ostaje za vidjeti.

Što se tiče SAD-a, sada se temeljno pitanje svodi na to, treba li zadržati postojeći kontingent američkih vojnih snaga u Afganistanu (koji iznosi 9800 vojnika) ili ga treba smanjiti, sukladno planovima Obamine administracije, do 5500 vojnika s početkom 2017. g.. Rastuća nestabilnost pogoduje pobornicima američke militarizacije Afganistana i u tome su sve više suglasni Pentagon, CIA i State Department. Upravo o brojnosti vojnih snaga SAD-a i NATO-a u toj zemlji, razgovarat će se na samitu tog vojnog saveza u Varšavi, 8. i 9. srpnja. Može se očekivati kako će se NATO i SAD usuglasiti i zauzeti za očuvanje sadašnje brojnosti vojnog kontingenta. Podsjećamo, u Afganistanu se istodobno provode dvije operacije: mirovna misija SAD-a i NATO-a pod nazivom „Resolute Support Mission“, i protuteroristička operacija SAD-a pod nazivom „Freedom’s Sentinel“. Novina The Washington Post piše, kako će SAD i članice NATO-a Afganistanu dodijeliti 15 milijardi dolara (od čega SAD 10,5 mlrd.) za financiranje službene vojske i policije. Afganistanski izvori govore o iznosu od 5-10 milijardi dolara. Treba podsjetiti i kako je predsjednik Obama 10. lipnja proširio ovlasti američkom kontingentu, davši na taj način političku potporu vladi u Kabulu, a američkom zapovjedništvu mogućnost donošenja samostalnih odluka s operativno-tehničkog stajališta, sukladno procjeni stanja na terenu.

MOTIVI OBAMINOG PROŠIRENJA OVLASTI AMERIČKOJ VOJSCI U AFGANISTANU

Ratoborni kongresnici stigli u Kabul

Delegacija američkih senatora iz Demokratske i Republikanske stranke, stigla je 4. srpnja u Kabul. Predvodio ju je republikanac i šef vijeća za oružana pitanja John McCain, koji se susreo s afganistanskim predsjednikom Ashrafom Ghanijem i premijerom Abdullah Abdullahom. Glavna tema bila je pitanje brojnosti inozemnih vojnih snaga u toj zemlji, pričemu je g. McCain izrazio mišljenje prema kojem će „vojna misija propasti“, a Afganistan kao zemlja „raspasti“ ukoliko se broj vojnika smanji na 5500.

Ovdje se bez ikakve sumnje može konstatirati, kako su svi senatori prispjeli u Kabul (John McCain, Lindsey Graham, Benjamin Sasse – republikanci; i Joe Donnelly – demokrat), ujedno i lobisti američkog vojno-industrijskog kompleksa. Kada je s početkom 2015. godine broj vojnika smanjen s 13 tisuća na sadašnjih 9800, niz američkih tvrtki koje su opsluživale vojsku povukao se iz te zemlje, a radilo se o tvrtkama za opskrbu postrojbi i remont vojnih sredstava, tvrtkama iz građevinskog sektora koje su gradile vojne baze, vojarne i stambene objekte za vojnike, nove pristupne ceste i održavale stare radi povezivanja baza, gradile vodovodni i elektroenergetski sustav i td. Radilo se o velikim novcima, a i sam Afganistan je od tih poslova imao određene gospodarske koristi u smislu osiguranja djelovanja i funkcioniranja američkih vojnika.

Ne treba sumnjati kako će se vlada u Kabulu usuglasiti sa zadržavanjem postojeće brojnosti Zapadnih vojnika, usprkos talibanskim zahtjevima za otkazivanjem stranim snagama koje smatraju okupatorskima i preprekom za ujedinjenje zemlje. Kabul sada treba snažni vojni aparat za borbu protiv sve aktivnijih talibana i boraca „Mreže Hakkani“ koji sustavno koriste bombaše – samoubojice za jačanje svog utjecaja. Njihov vođa Sirudžudin Hakkani u stvarnosti je čelnik talibanskog vojnog krila i pod utjecajem je Islamabada. Središnjoj vladi sada je primarno sačuvati nadzor nad sjevernim dijelom zemlje i osigurati ključne prometne komunikacije koje povezuju sjever i jug zemlje od diverzija, ali i sniziti razinu napada na vladine snage i institucije koje su pod sve jačim udarom terorista čak i u glavnom gradu Kabulu.

Kineska „igra“ s Kabulom i Teheranom

Kada je afganistanski premijer Abdullah sredinom svibnja o.g. došao u posjet Kini, bio je primljen od strane najvišeg političkog i vojnog vrha zemlje. Štoviše, obišao je i zapadnu ujgursku autonomnu regiju, većinski nastanjenu muslimanima-Ujgurima, i u tamošnjem je regionalnom središtu Urumchiju posjetio suvremenu tvornicu tehnike za proizvodnju super-brzih vlakova i pruga u kojoj rade tamošnji muslimani. Kinezi su tako afganistanskom premijeru u praksi pokazali kakav je njihov stvarni odnos prema domicilnim muslimanima i njihovim ljudskim i vjerskim pravima.

Kineski dužnosnici potvrdili su privrženost sadašnjoj vladi u Kabulu i njezinim nastojanjima za ujedinjenjem zemlje, i ponovili spremnost za punu političku, gospodarsku, vojnu i kulturnu suradnju. Gospodarska se odnosi na uključivanje Afganistana u kineski strateški plan „Jedan pojas, jedan put“ koji znači izgradnju željeznica, tunela, cesta – čim se za to osiguraju sigurnosni uvjeti. Zanimljiva je bila i izjava afganistanskog premijera, kako Afganistan i dalje podupire kineski stav o statusu Tajvana kao nedjeljivog dijela NR Kine.

Kina je intenzivirala izvoz naoružanja u Afganistan, a samo u razdoblju od veljače do lipnja 2016. g. Kabulu su isporučili oružja u iznosu od 73 milijuna dolara.

Međutim, ono što je u čitavoj ovoj priči najzanimljivije je sljedeće:

Prema izvješću kineskih medija, Peking, Teheran i Kabul uspostavili su tijesnu suradnju po pitanju financiranja obuke afganistanskog naroda Hazara za borbu protiv terorizma u Siriji. Taj narod, koji ispovijeda šijtski smjer islama, živi u Afganistanu ali ih je oko milijun izbjeglo iz te zemlje nakon američke vojne intervencije i nastanilo se u susjedni Iran, a sada aktivno sudjeluje u borbama na sirijskom tlu. Kineski mediji navode kako se suradnja triju država konkretno odnosi na financiranje obuke Hazara u devet baza Korpusa straže islamske revolucije, raspoređenih uz iransko-iračku granicu. Zahvaljujući kineskom financiranju ti afganistanski dragovoljci dobivaju mjesečne plaće u iznosu od 500 dolara. Nakon prođene vojne obuke koja traje do mjesec dana, upućuju se na sirijske bojišnice na rok od 60 dana. Svakog dana u Siriju se prebacuje najmanje 200 obučenih i motiviranih vojnika iz hazarskog naroda. Kineski analitičari prosuđuju kako je Iran u borbu protiv međunarodnog terorizma u ratnu zonu prebacio oko 70 tisuća vojnika, od čega oko polovicu čine afganistanski Hazari.

Sve ovo ukazuje koliko je zapravo kompleksna današnja borba protiv islamističkog terorizma i koji sve konglomerat interesa stoji iza te „paklene igre“, koja zbog svoje organiziranosti i raširenosti sigurno nije nastala sama od sebe. Samim tim znači i da sama od sebe neće niti nestati. A budućnost globalnog islamističkog terorizma u velikoj će mjeri, osim sirijske, kreirati i afganistanska sudbina.